Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-786/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sudaca Emira Čustovića, predsjednika vijeća, Marije Bušković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Noemi Butorac, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnim Marijo Kaznačić, odvjetnik iz Dubrovnika, i 2. ŠĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Zoran Vukić, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženice ... [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-967/2023 od 25. rujna 2025., na sjednici održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaćaju se žalbe tužitelja te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-967/2023 od 25. rujna 2025. preinačava i sudi:

Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima iznos od 33.704,78 USD sa zateznom kamatom tekućom od 14. listopada 1998. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u USD po viđenju, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ĐĐ trošak postupka u iznosu od 1.875,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-967/2023 od 25. rujna 2025. odlučeno je:

¨I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima iznos od 33.704,78 USD sa zateznim kamatama koje na tu svotu teku od 14. listopada 1998. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u USD po viđenju, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.272,86 EUR, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja ove presude, pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. ¨.

2.1. Tužitelji u cijelosti pobijaju prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, posebno ukazujući na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje u tekstu: ZPP) i čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači te prihvate njihovi zahtjevi, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

2.2. U bitnom osporavaju utvrđenja prvostupanjskog suda te ukazuju da njihov prednik nikada nije imao saznanja o odobrenju kredita, nije pozvan uručiti štednu knjižicu, a koja je sastavni dio ugovora o kreditu odnosno instrument osiguranja kredita i kao takva morala biti predana radi onemogućavanja raspolaganja sredstvima i upisa namirenja od strane banke, da se prednica tuženica naplatila iz sredstava na deviznim knjižicama koja nisu bila predmet zaloga i na kojima GĐ nije imala punomoć njihovog prednika. Pojašnjavaju da se prednica tuženice bez osnove naplatila na štednoj knjižici broj [broj štedne knjižice] koja je otvorena 9. ožujka 1993. i na kojoj je stanje na dan naplate – 9. listopada 1998. – iznosilo 13.704,78 USD, a da se radi o knjižici na kojoj nitko, pa ni GĐ, nije imao punomoć. Ukazuju da je predmet ugovora o deponiranju štedne knjižice bila štedna knjižica 42-70-00196-1 odnosno 30-90-04049-8 na koju su prenesena sredstva stare u novu deviznu štednju, a ne knjižice broj 30-80-11441-0 i 30-90-12740-2 na kojima se prednica tuženice naplatila.

3. Tuženica nije odgovorila na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora je vraćanje iznosa od 33.704,78 USD koji je prednica tuženice 14. listopada 1998. zadržala za sebe kao zalogoprimac radi naplate duga prema trećoj osobi i to otkupom potrebnih iznosa deviza po tečaju važećem na dan podmirenja obveze sa štednih knjižica prednika tužitelja broj [broj štedne knjižice] i 30-90-12740-2.

6.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da prvostupanjski sud odluku o zahtjevima tužitelja temelji na utvrđenjima:

- da između stranaka nije sporno da je GĐ bila opunomoćenik prednika tužitelja – pokojnog EĐ,

- da je GĐ, kao punomoćnica EĐ i u njegovom ime, 13. rujna 1994. potpisala s prednicom tuženice Ugovor o deponiranju štedne knjižice broj [broj štedne knjižice] sa saldom od 63.364,40 USD, radi zasnivanja založnog prava na novčanim sredstvima na toj knjižici u iznosu od 60.000,00 USD do konačnog podmirenja obveze ugovaratelja i korisnika kredita [obrt] prema prednici tuženice kao kreditoru,

- da je prednica tuženice 14. listopada 1998. namirila svoje potraživanje prema društvu [obrt] iz novčanih sredstava sa štednim knjižicama EĐ broj 30-80-114411-0 i 30-90-12740-2,

- da je GĐ, prema vlastitom iskazu i iskazu prednika tužitelja EĐ te Općim uvjetima prednice tuženice, imala neograničeno pravo raspolaganja sredstvima štedne knjižice,

- da prednik tužitelja EĐ nikada nije ispunio obvezu predaje štedne knjižice prednici tuženice,

- da je prednica tuženice predmetnim Ugovorom o deponiranju štedne knjižice ovlaštena u slučaju otkaza ugovora o kreditu svoje potraživanje namiriti prema korisniku kredita iz sredstava deponiranih na štednoj knjižici prednika tužitelja bez ikakvog daljnjeg pitanja,

- da je Ugovorom o kratkoročnom kreditu s valutnom klauzulom, a koji su 13. rujna 1994. sklopili prednica tuženika i [obrt] usuglašeno da se kredit osigurava i deponiranjem sredstava stare devizne štednje u visini od 60 tisuća USD do konačne podmire kredita i obveza po kreditu, broj štedne knjižice [broj štedne knjižice],

- da je 2. srpnja 1997. saldo na štednoj knjižici 42-70-00196-1 iznosio 53.780,87 USD i da je taj iznos, u postupku pretvaranja stare devizne štednje u novu prenesen na štednu knjižicu prednika tužitelja broj [broj štedne knjižice], da bi potom taj iznos 3. srpnja 1997. temeljem ugovora o oročenju bio prenesen u korist računa prednika tužitelja broj 33-90-15892-5 te po dospijeću tog ugovora iznos od 58.243,74 USD (glavnica i kamate) vraćen na štednu knjižicu prednika tužitelja broj [broj štedne knjižice], da bi potom s te knjižice iznos od 58.295,00 USD 9. srpnja 1998. bio prenesen na štednu knjižicu prednika tužitelja broj [broj štedne knjižice] u iznosu od 20 tisuća USD, broj 30-70-00301-1 u iznosu od 20 tisuća USD te štednu knjižicu AĐ broj 30-70-00301-1 u iznosu od 20 tisuća USD.

6.2. Temeljem navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da bez obzira što knjižice s novom štednjom fizički predstavljaju nove dokumente, da novčana sredstva na založenim knjižicama imaju pravni kontinuitet s novčanim sredstvima na knjižici stare devizne štednje, da je GĐ kao punomoćnica pokojnog OĐ ista mogla založiti i da se zalog nije mogao izgubiti pretvaranjem sredstava stare štednje u novu pa da je zbog tog kontinuiteta novčanih sredstava prednica tuženice mogla bez zapreke ¨blokirati¨ sredstva i na predmetnim štednim knjižicama prednika tužitelja.

Nadalje, zaključuje da predmet ugovora o zalogu nije sama štedna knjižica već novčani depozit u vlasništvu zalogodavca pa da predmetni ugovor nije nevaljan zbog činjenice da zalogodavac nikada nije predao štednu knjižicu.

Konačno, zaključuje da je Ugovorom o kreditu, a čiji je sastavni dio i Ugovor o deponiranju štedne knjižice, ugovoreno da se sredstva stare devizne štednje u visini 60 tisuća dolara deponiraju do konačno podmirenja kredita i obveza po kreditu, pa kako je na ugovarateljem kredita i korisnikom kredita [obrt] vođen likvidacijski postupak u kojem je utvrđeno dugovanje po kreditu na dan 31. ožujka 1998. u iznosu od 91.859,01 DEM, da je prednica tuženice imala pravo naplatiti dugovanje iz sredstava prednika tužitelja po zalogu, uz napomenu da tražbina nije u cijelosti namirena jer je dužnik likvidiran 18. travnja 2003., dok je kazneni postupak protiv zakonskog zastupnika dužnika PĐ zbog prijevare obustavljen, slijedemo čega je ostatak duga [obrt] otpisan.

7.1. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. i povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. ZPP-a, na koje tužitelji ukazuju u žalbi.

7.2. Prvostupanjski presuda sadrži razloge o utvrđenim činjenicama, nije proturječna te ju je moguće ispitati, provedeni dokazi su ocijenjeni pojedinačno i ukupnosti te je pravilno odbijeno izvođenje daljnjih dokaza sukladno čl. 10. st. 1. ZPP-a, obzirom je odlučne činjenice moguće utvrditi temeljem provedenih dokaza.

8. Usprkos prethodno navedenom, prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza pogrešno i nepotpuno utvrdio odlučne činjenice, a u vezi s pogrešnim tumačenjem materijalnog prava koje se primjenjuje u konkretnom slučaju.

9. U odnosu na samu osnovu na temelju koje je prednica tuženice zadržala novčana sredstva prednika tužitelja ukazuje se da su prednica tuženice (...) i prednik tužitelja (EĐ), a koji je u njegovo ime sklopila punomoćnica GĐ, inače njegova nećakinja i ujedno zaposlenica prednice tuženice u vrijeme sklapanja ovog ugovora, 13. rujna 1994. sklopili Ugovor o deponiranju devizne štedne knjižice. U odnosu na ovlaštenje GĐ za raspolaganje novčanim sredstvima po štednom ulogu u vrijeme sklapanja ovog ugovora, ukazuje se da je i sam EĐ potvrdio da je GĐ imala punomoć za raspolaganje sredstvima na njegovoj štednoj knjižici, dok iz njenog iskaza te iskaza OĐ proizlazi da istog nikada nije obavijestila o sklapanju navedenog ugovora, dapače da je isti za ovaj zalog saznao tek 1998. kada je prednica tužiteljice zadržala iznos njegove štednje po drugim štednim knjižicama.

10. Iz sadržaja samog Ugovora o deponiranju štedne knjižice te Ugovora o kratkoročnom kreditu uz valutnu klauzulu proizlazi da je oba ugovora sklopila prednica tuženice, da [obrt] nije stranka niti sudionik Ugovora o deponiranju štedne knjižice već samo Ugovora o kratkoročnom kreditu i to kao ugovaratelj i korisnik kredita, dok je EĐ isključivo stranka Ugovora o deponiranju štedne knjižice i to kao zalogodavac – deponent zastupan po GĐ, a ne Ugovora o kratkoročnom kreditu u kojem nije niti sudionik, pored činjenice da iz navedenih isprava te tvrdnji stranaka i iskaza GĐ proizlazi da EĐ i [obrt] nisu bili povezani niti privatno niti poslovno.

11. Nadalje, iz odredbi ovih ugovora je razvidno da je pravo prednice tuženice u vezi zaloga na novčanim sredstvima vezano za sredstva na točnoj određenoj štednoj knjižici EĐ i to štednoj knjižici broj [broj štedne knjižice], regulirano tako što je čl. 4. Ugovora o deponiranju štedne knjižice određeno da ¨deponent ovlašćuje banku da ista može, u slučaju otkaza Ugovora o kreditu…. svoje potraživanje prema korisniku kredita odmah naplatiti iz salda sredstava na deponiranoj knjižici, bez ikakvog njegovog daljnjeg pitanja ili odobrenja, na način da će banka otkupiti potreban iznos deviza po tečaju važećem na dan podmirenja obveza.

12. U odnosu na sami zalog novčane tražbine, a što predmetni Ugovor o deponiranju devizne štedne knjižice sadržajno predstavlja obzirom je predmet zalog potraživanje koje je prednik tužitelja imao prema prednici tuženice kao deponent ugovorene svote za koju je izdana određena štedna knjižica, a sukladno čl. 1035. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94. i 111/93., dalje u tekstu: ZOO), u vezi s čl. 1043. ZOO-a, ukazuje se da se radi o novčanoj tražbini koju je prednik tužitelja imao prema prednici tuženice temeljem sklopljenog ugovora kao uloga na štednju, a koja tražbina je, u vrijeme sklapanja Ugovora o deponiranju devizne štedne knjižice, time 1994., bila vezana za samu štednu knjižicu na način da je posjedovanje iste predstavljalo uvjet za raspolaganje deponiranim sredstvima u smislu čl. 1044. ZOO-a, a što proizlazi i iz sadržaja predmetnog Ugovora o deponiranju devizne štedne knjižice i to čl. 3. koji glasi ¨deponent, vlasnik štedne knjižice kod ove Banke, broj [broj štedne knjižice] sa sadašnjim saldom od USD 63.364,40, je obvezan dati u depo [obrt] navedenu svoju štednu knjižicu, radi zasnivanja založnog prva na novčanim sredstvima na toj knjižici u iznosu od USD 60.000,00, do konačne podmire svih obveza po kreditu iz čl. 1. ovog Ugovora.¨

13. Da je samo deponiranje (predaja) štedne knjižice uvjet osnivanja založnog prava na novčanoj tražbini po štednom ulogu, proizlazi ne samo iz navedene ugovorne odredbe, već i iz sadržaja tada važećih odredbi čl. 1044. ZOO-a, a koje su izričito propisivale da se u štednu knjižicu unose sve uplate i podizanja novca, da su upisi u knjižicu potvrđeni pečatom banke i potpisom ovlaštene osobe dokaz su o uplatama odnosno podizanjima u odnosima između banke i ulagača te da je suprotan sporazum ništav, već i iz sadržaja odredbe čl. 995. st. 2. ZOO-a koja je propisivala da se davanje zaloga tih prava vrši na način predviđen za njihovo prenošenje na drugog, ako za određeni sadržaj nije propisano što druge, te odredbe čl. 996. ZOO-a, a koja je propisivala da se odredbe o davanju u zalog stvari primjenjuju i na zaloge potraživanja i drugih prava, ako za njih nije propisano što drugo.

14.1. U postupku nije sporno da prednik tužitelja kao deponent nikada nije predao prednici tuženice predmetnu štednu knjižicu, dapače, iz Zapisnika komisije prednice tuženice (Uprave ...) od 23. listopada 1998. proizlazi da je prednica tuženice tada utvrdila da je GĐ **.**.1994., kao njihova zaposlenica, izdala lažnu potvrdu da je predmetna štedna knjižica predana prednici tuženice, da je prednica tuženice utvrdila da je saldo na ovoj štednoj knjižici 2. srpnja 1997. iznosio 53.780,87 USD, a isti dan, nakon završnog prijenosa po realizaciji ove devizne knjižice da je iznosio 0,00, te da je GĐ time počinila kazneno djelo i nanijela štetu poslodavcu, radi čega je, kako proizlazi iz njenog iskaza u ovom postupka, ista dobila i otkaz ugovora o radu.

14.2. Nadalje, iz potvrde ... od 14. listopada 1998. proizlazi da su djelatnici istog potvrdili da nikada nisu dobili nalog za deponiranje navedene štedne knjižice kao ni nalog za zabranu raspolaganja sredstvima.

15. Dakle, tuženica nikada nije primila predmetnu štednu knjižicu, a što je u vrijeme ugovaranja zaloga bilo nužno da bi ista mogla steći zalog na novčanim sredstvima po štednom ulogu obzirom su se temeljem zakona sve uplate i isplate morale evidentirati u samoj knjižici te je pravo raspolaganja sredstvima po štednom ulogu moralo biti evidentirano u istoj, kao što je primjerice na istoj bila evidentirana i punomoć GĐ za raspolaganje sredstvima u štednom ulogu.

16. Nadalje, štedni ulog i kamata na isti predstavljaju konkretno ugovoreno potraživanje koje je vezano za ugovorenu štednju, a iz štedne knjižice broj [broj štedne knjižice] proizlazi da se radilo o štednom ulogu ugovorenom na rok od tri godine koji je u cijelosti isplaćen 9. srpnja 1997. te kojim je prednik tužitelja dalje raspolagao tako što je tu imovinu koristio za nove štedne uloge po ugovorima koje je zasebno sklopio s prednicom tuženice, a što je razvidno iz činjenice da su za takve štedne uloge dani posebni računi i zasebne štedne knjižice.

17. U postupku nije niti sporno da se prednica tuženice nije naplatila na štednom ulogu vezanom za štednu knjižicu broj [broj štedne knjižice], a koja je bila predmet Ugovora o deponiranju štedne knjižice, odnosno da se ista naplatila na potraživanjima po štednim knjižicama broj [broj štedne knjižice] i 30-90-12740-2.

18.1. Pregledom štednih knjižica razvidno je da je EĐ kod prednice tuženice od 9. ožujka 1993. imao štedni ulog za koji je izdana štedna knjižica broj [broj štedne knjižice], da su na istoj vršene kontinuirane uplate i isplate od osnivanja do 9. listopada 1998., s tim da je na istoj zabilježena i uplata od 9. srpnja 1998. u iznosu od 18.295,00 USD, a kako je i sam prednik tužitelja iskazao, uplata koju je izvršio nakon preuzimanja štednog uloga po štednoj knjižici koja je bila predmet Ugovora o deponiranju štedne knjižice. Iz predmetne knjižice je razvidno da GĐ nije bila punomoćnik potraživanja po štednoj knjižici broj [broj štedne knjižice].

18.2. Nadalje, uvidom u štednu knjižicu broj [broj štedne knjižice] utvrđeno je da je ista izdana za štednju za koju je prva uplata po istoj evidentirana 9. srpnja 1998. i da GĐ nije bila punomoćnik po istoj.

19. Temeljem navedenog, razvidno je da su prednici stranaka u vrijeme sklapanja Ugovora o deponiranju štedne knjižice imali više ugovornih odnosa temeljem ugovora o novčanom depozitu koji su predstavljali štedne uloge, što konkretno znači da je između EĐ i Dubrovačke banke (prednika ovdje stranaka) u vrijeme ugovaranja zaloga potraživanja postojalo više različitih potraživanja i da je predmet zaloga bilo samo potraživanje po štednom ulogu za koji je izdana štedna knjižica broj [broj štedne knjižice]. Da je navedeno tako proizlazi iz jasnih odredbi čl. 1035. ZOO-a i čl. 1043. ZOO-a, uz napomenu da je čl. 1041. ZOO-a bilo izričito propisano da u slučaju da ista osoba ima kod jedne banke ili kod više njezinih poslovnih jedinica više računa, svaki od tih računa je samostalan.

20. Prednica tuženice nije nikada zasnovala zalog uzimanjem depozita štedne knjižice broj [broj štedne knjižice], a kako je ugovoreno Ugovorom o zasnivanju depozita na štednoj knjižici, a niti je ikada radi zasnivanja založnog prava na novčanoj tražbini prednika tužitelja prema njoj temeljem štednog uloga po toj štednoj knjižici zahtijevala ispunjenje ugovorne obveze na predaju štedne knjižice radi zasnivanja ugovorenog zaloga, čak niti kada je utvrdila da obveza nije ispunjenja i da je njena zaposlenica krivotvorila potvrdu o primitku iste te kada je u konačnici, prije naplate potraživanja po kreditu, utvrdila da na više nema potraživanja po toj štednoj knjižici jer je deponent raspolagao potraživanjem.

21. Pogrešno tuženica smatra da je njena prednica imala pravo temeljem predmetnog Ugovora o deponiranju štedne knjižice naplatiti dospjeli dug prema svom dužniku uzimanjem sredstava koja je prednik tužitelja deponirao kod njene prednice po drugim ugovornim osnovama. Pri tome se ukazuje da pojam ¨kontinuiteta¨ potraživanja, a na čemu tuženica temelji opravdanje uzimanja novca sa drugih štednih uloga prednika tužitelja nema svoj temelj u pozitivnim propisima jer potraživanje temeljem određenog pravnog odnosa ili postoji ili ne postoji, a činjenica da je potraživanje po jednom ugovornom odnosu prestalo naplatom i da je vjerovnik takvog potraživanja dalje istim raspolagao kao svojom imovinom, ne pretpostavlja da ta imovina i dalje predstavlja založeno potraživanje. Dapače, prestankom potraživanja ispunjenjem tražbine vjerovniku prestao bi i sami zalog na takvom potraživanju, a tuženica, čak i kada bi imala, a nema, založno pravo na potraživanju, ne bi kao založni vjerovnik imala pravo zalog samostalno, bez ikakve ugovorne osnove ili odluke suda, prenijeti na novo potraživanje koje je prema njoj ista osoba imala, ali po drugoj pravnoj osnovi (drugom štednom ulogu). Naime, kontinuitet kretanja novca koji predstavlja iznos potraživanja ne pretpostavlja da se radi o istoj tražbini ukoliko ta tražbina nema istu činjeničnu i pravnu osnovu, a što nema kada se radi o potraživanjima po različitim štednim ulozima na različitim računima, čak niti kada su stranke ugovora istovjetne.

22. Ocjena je ovog suda da je prednica tuženice pogrešno smatrala da je sama činjenica da ima više depozita po više osnova u vezi istog deponenta ovlašćuje da bez pristanka deponenta raspolaže svom njegovom imovinom (potraživanjima) temeljem ugovora koji se odnosi na samo jedno konkretno potraživanje i da je pri tome postupila krajnje nesavjesno uz zloporabu činjenice da je prednik tužitelja i drugu imovinu povjerio njoj kao financijskoj instituciji.

23. Zaključno, iz svih prethodno navedenih isprava je razvidno da prednica tuženice nije osnovala zalog na potraživanju tužitelja po štednoj knjižici broj [broj štedne knjižice], da nikada nije zahtijevala ispunjenje ugovorne obveze prednika tužitelja da joj preda štednu knjižicu radi zasnivanja zaloga na tražbini po predmetnom štednom ulogu, da je usprkos tome i znanju da štedna knjižica nije položena, kao i činjenici da je ona sama isplatom štednog uloga po isteku ugovorenog roka ispunila obvezu predniku tužitelja, iskoristila činjenicu da je prednik tužitelja kod nje imao i druge štedne uloge i to prije sklapanja spornog ugovora, naplatila dug treće osobe iz imovine prednika tužitelja po drugim štednim ulozima, a sve temeljeći na pogrešnom zaključku kontinuiteta koji se očitovao jedino u činjenici da je prednik tužitelja dio svoje imovine koju je stekao naplatom štednog uloga, po isteku ugovora za koji je izdana štedna knjižica navedena u Ugovoru o deponiranju štedne knjižice, uplatio na druge postojeće štedne uloge. Kao što je već rečeno, kontinuitet kretanja novca nije sinonim za kontinuitet tražbine jer se u konkretnom slučaju nije radilo o istim tražbinama koje se sastoji u isplati generički stvari – novca.

24. Uzimajući u obzir da je tuženica time bez valjane osnove 14. listopada 1998. stekla od prednika tužitelja iznos od 33.704,78 USD, temeljem čl. 210. st. 1. ZOO-a i čl. 214. ZOO-a, a u vezi s čl. 29. st. 1. i 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), primjenom čl. 373.a ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

25. Kako su tužitelji u cijelosti uspjeli u sporu, a sukladno činjenici da je samo tužitelj ŠĐ predao zahtjevu za naknadu troškova postupka, isti temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troška zastupanja na ročištima održanim 19. siječnja 2024. i 1. rujna 2025. u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura (tbr.

9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23. - dalje u tekstu OT) te zastupanja na ročištima održanim 11. travnja 2024. i 13. lipnja 2025. u ukupnom iznosu od 625,00 eura (tbr. 9. toč. 2. OT-a u vezi s tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška postupka u iznosu od 1.875,00 eura, a kako je određeno točkom II. izreke ove presude.

Dubrovnik, 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Emir Čustović