REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1306/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dario Obradović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-833/2019-36 od 4. kolovoza 2025., u sjednici održanoj 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-833/2019-36 od 4. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

- u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 266-202/2004-07-05 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziranog 5. srpnja 2004. kod Anđelka Stanića, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-667 b/2004,

- naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.586,19 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose s dospijećem počevši od 30. rujna 2007. do zaključno 30. rujna 2015., do isplate,

- naloženo je tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.700,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 5. kolovoza 2025. do isplate.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka. Smatra da je provedbom konverzije prema članku 19.c Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15) tužitelj obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u euru koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. Ističe da su svi iznosi koje je za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatila na temelju ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji. Prigovara da je odluka o tijeku zateznih kamata neobrazložena čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011.

– pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP) , a pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo. Budući da su iznosi koje je tužitelj, kako tvrdi, preplatio, uračunati u sporazum o konverziji, kao valjanu pravnu osnovu, ističe da nema mjesta primjeni odredaba o stečenom bez osnove. Smatra da tužitelj nije imao materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka, naročito za utvrđenje da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne. Navodi da je automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja, počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11 . ZPP-a te članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 502.c) ZPP-a te je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da je bezrezervnim oslanjanjem na izračun iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prvostupanjski sud pogrešno odlučio o visini tražbine tužitelja, kao i doveo do neravnoteže među ugovornim stranama na štetu tuženice. Osporava utvrđenje da se o spornim dijelovima ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o unaprijed sastavljenom ugovoru, navodeći da tužitelj nije uložio ni minimum dužne pažnje prosječnog potrošača da zatraži pojašnjenja značenja i ekonomskih posljedica odredaba ugovora kojeg potpisuje. Smatra da je u pogledu prigovora zastare pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da je sud propustio ocijeniti Metodologiju promjene kamatnih stopa s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kojim dokaznim prijedlogom su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženice. Navodi da učinci ništetnosti ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope ionako ne bi bili takvi da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj, nego bi uspostava ravnoteže među ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom je postupljeno prema članku 359. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora je:

- deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnom (ništavom) odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 266-202/2004-07-05 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziranog 5. srpnja 2004. kod Anđelka Stanića, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU -667 b/2004, koji se odnosi na jednostrano mijenjanje prvotno ugovorene kamatne stope i

- kondemnatorni (restitucijski) zahtjev za isplatu (vraćanje) iznosa od 1.586,19 eura po osnovi ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose s dospijećem počevši od 30. rujna 2007. do zaključno 30. rujna 2015., do isplate, po pravilima o stjecanju bez osnove.

7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima zauzetima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao banka kreditor, 1. srpnja 2004. sklopili prethodno navedeni Ugovor o kreditu, koji je solemniziran 5. srpnja 2004., na iznos od 53.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine i adaptacije stana, s promjenjivom kamatnom stopom od 5,25% godišnje, koja se može promijeniti u skladu s važećim odlukama banke, na rok otplate od 20 godina. Nije sporno ni da je od sklapanja Ugovora o kreditu stopa redovnih kamata višekratno povećavana.

8.1. Nesporno je da su stranke 4. veljače 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 266-202/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u skladu s mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15, te je suglasno utvrđena visina nedospjele glavnice i stopa ugovorne kamate koja je promjenjiva pod uvjetima pobliže navedenim u Aneksu.

9. Sporno je, prije svega, pitanje pravnih učinaka konverzije odnosno ima li tužitelj više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je tužitelj pristao sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u EUR kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice i postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Osim toga, sporno je radi li se uopće o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja promjenjive stope redovnih kamata na kredit. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva te osnovanost prigovora zastare.

10. Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka, pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i vraćanje preplaćenoga na temelju ništetne ugovorne odredbe zaključivši:

- da iz sadržaja samog ugovora odnosno činjenice da je kredit tražen i odobren tužitelju kao fizičkoj osobi kao stambeni kredit i to, prema uvjerljivom i neosporenom iskazu tužitelja, za kupnju stana u kojem živi, jasno proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao potrošač,

- da je predmetni Ugovor o kreditu po formi unaprijed tiskani ugovor,

- da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženicu, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke, a da se prethodno o istima nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj, sukladno čl. 502 c ZPP -a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku,

- da iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja i svjedoka EĐ, tadašnjeg zaposlenika prednice tuženice na poslovima kreditiranja, proizlazi da se o konkretnoj odredbi ugovora o kreditu nije individualno pregovaralo te da tužitelj nije bio informiran o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da je odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštena u smislu Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP/03), a time i ništetna,

- da bi tužitelj prema odredbama članaka 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO/05) imao pravo na vraćanje stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice jednostranog povećanja kamatne stope,

- da je iz cjelokupnog teksta obavijesti o izračunu konverzije i samog Aneksa uz Ugovor o kreditu od 4. veljače 2016., a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužitelja, razvidno da stranke prilikom konverzije nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih preplata, da se tužitelj nije odrekao nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje preplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja,

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno kako je po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% godišnje, tužitelj preplatio iznos od 1.586,19 eura,

- da je tuženica od trenutka stjecanja odnosno trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunala primjenom ništetne odredbe ugovora znala ili morala znati da nema pravo na isplatu istih pa je na temelju članka 29. stavka 1. i. 2. ZOO /05 dužna platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primila,

- da je prigovor zastare neosnovan, jer zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe u ovom predmetu 11. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok.

11. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP/14), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019., dalje: ZID ZPP/19).

12. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju žaliteljica ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda sadrži valjano obrazloženje u odnosu na dosuđeni tijek zateznih kamata.

13. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

14. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pošao od odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisan direktni učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u konkretnom slučaju presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pa nije ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a.

14.1. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je i u odnosu na tuženicu utvrđeno da je u razdoblju određenom tom presudom, a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim odlukama banke, a da kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu odnosno da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupala protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., te suprotno odredbama ZOO-a.

14.2. Osim navedenoga, i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.; dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ove parnice, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.3. Slijedom navedenoga, budući da se u konkretnom slučaju prvostupanjski sud vodio obvezujućim učinkom pravomoćne presude iz kolektivnog spora i nakon provedenog postupka dokazivanja odlučio o osnovanosti zahtjeva tužitelja kao potrošača primjenom tamo izraženih obvezujućih stajališta, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor tuženice u odnosu na nedopuštenost ocjenjivanja nepoštenosti navedene ugovorne odredbe.

15. Člankom 81. stavkom 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. ZZP/03, posljedica nepoštene ugovorne odredbe je ništavost.

16. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredaba ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništave, s obzirom na to da postoji n a temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu. A ko bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica te okolnosti nije dokazala.

17. Pravilna je stoga odluka suda prvog stupnja o ništavosti odredbe članka 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženice. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio spornu odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženice uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da je ista nepoštena. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženica svojim žalbenim navodima nije uspjela dovesti u sumnju. Tuženica, s druge strane, u postupku nije dokazala niti da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o uvjetima pod kojima će se mijenjati kamatna stopa.

18. Ovaj sud u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci da sklapanje sporazuma o konverziji (Aneks uz Ugovor o kreditu), samo po sebi, ne znači gubitak prava potraživati od tuženice vraćanje preplaćenog, odnosno onog što je tuženica kao davateljica kredita naplatila od tužitelja na temelju ništavih ugovornih odredaba (jednako kao i potrošači i korisnici kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju), pod pretpostavkom da glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

18.1. U prilog takvom shvaćanju govore pravila po kojima je izvršeno konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi članka 19.c ZID ZPK/15, pri čemu niti tom a niti kojom drugom odredbom navedenog Zakona, a isto tako ni odredbama Aneksa uz Ugovor o kreditu koji su stranke ugovora sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništavih ugovornih odredaba kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništavosti nepoštenih ugovornih odredaba (o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli u CHF). U vrijeme donošenja navedenog Zakona pa ni u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništavost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Konverzija kredita u valuti CHF odnosno s valutnom klauzulom u CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništavih ugovornih odredaba. Konačno, korisnik kredita (tužitelj) se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa uz Ugovor o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništavih ugovornih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti.

18.2. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredaba je osnovno pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredaba koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Budući da zakonodavac to nije učinio, ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Osim navedenoga, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija. Iz odredaba toga zakona može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništavosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja CHF.

18.3. Ovome valja dodati i da nema logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama, kupovali automobile ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

18.4. Tzv. konverzija predviđena ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u članku 106. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001., dalje: ZOO/91), koji se primjenjuje u ovom postupku na temelju članka 1163. stavka 1. ZOO/05, jer za to ne postoje pretpostavke, u prvom redu zato što tuženica nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništave odredbe, a potom i zato što je tuženica zakonskom odredbom bila prisiljena ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Zato se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Aneksa, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta situacija je detaljno obuhvaćena Aneksom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope. Sklapanjem Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništavim odredaba osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

18.5. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništavih odredaba osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev - 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništave, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništavih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

18.6. Iako su u smislu odredaba ZID ZPK/15 korisnici kredita bili u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, je li tužitelj kao potrošač stvarno bila slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti), s obzirom na povećanje mjesečne obveze. Prije bi se moglo reći da je ta mogućnost izbora za tužitelja bila prividna, jer mu je alternativa bio ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv.

19. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

19.1. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., ĆĐ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

19.2. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

20. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništavih odredaba, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništavih odredaba ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu i provođenja konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništave u konkretnom ugovoru, u kojem bi se slučaju jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ECLI:EU:C:2020:536. Stoga, ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda Europske unije C-452/18 od 9. srpnja 2020. i C-118/17 od 14. ožujka 2019., potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništavih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

21. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu V protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništavih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

22. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

23. Slijedom navedenog, suprotno tumačenju tuženice, proizlazi da korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništave ugovorne odredbe, pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništavosti ugovornih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu.

24. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

25. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa. Materijalnopravna osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz članka 104. stavka 1. ZOO/91 u vezi s odredbama članka 210. i 214. ZOO/91 (pri čemu se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odgovarajuće odredbe članka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. i 1115.ZOO/05) kojima je uređen institut stjecanja bez osnove. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da, s obzirom na utvrđenu ništavost ugovorne odredbe, tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebao platiti na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništavim. Naime, treba načelno smatrati kao da ništavi dio odredaba Ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nije postojao, tako da ne može imati učinka u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

26. Ovaj sud podržava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženica u konkretnom slučaju nesavjesna stjecateljica i kao takva je na utuženi iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 214. ZOO/91, članak 1115. ZOO/05), jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i posljedično tome ništava i da joj sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primila ne pripada.

27. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u vezi zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, ako je ništavost ugovornih odredaba ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.). S obzirom na to da od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništavosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (13. lipnja 2014.) do podnošenja predmetne tužbe s restitucijskim zahtjevom 11. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 371. ZOO/91, članak 225. ZOO/05), proizlazi da je prigovor zastare neosnovan.

27.1. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

27.2. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništavosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o., broj C-485/19, ECLI:EU:C:2021:313, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ U tom smislu, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

28. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu.

29. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, odbijen je i njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, na temelju članka 166. stavka 1. i članka 154. stavka 1. ZPP-a.

U Puli 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus