Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj:Kžzd-106/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Smiljanić kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac, kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog MG, zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina – opisano i kažnjivo po članku 158. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., i 114/22., – u daljnjem tekstu: KZ/11) odlučujući povodom žalbe Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu izjavljene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: Kzd-179/2023-45 od 01. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri iz članka 68. KZ11 na način da se ta mjera ukida.
II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi MG, zbog kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina, opisano i kažnjivo po članku 158. stavak 1. KZ/11, činjenično opisano izrekom presude, pa je na temelju odredbe članka 158. stavak 1. u vezi članka 48. stavak 2. i člankom 49. stavak 1. točka 3. KZ/11 KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, na temelju odredbe članka 57. KZ/11 izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne na koju je optuženik osuđen u trajanju od 8 (osam) mjeseci izvršiti, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca se neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju članka 54. KZ/11 u izrečeni neuvjetovani dio kazne od 8 (osam) mjeseci, optuženiku je uračunato vrijeme uhićenja i dovođenja u pritvorsku policijsku jedinicu i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. lipnja 2023. godine pa nadalje.
3. Na temelju članka 68. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora odnosno do proteka roka provjeravanja uvjetovanog djela izrečene kazne. Optuženiku je naloženo da je dužan surađivati s djelatnicima Probacijskog ureda jer u protivnom sud može na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11, opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako bez opravdanog razloga krši obvezu koja mu je određena sigurnosnom mjerom obveznog psihijatrijskog liječenja.
4. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14,70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP koji padaju na teret proračunskih sredstava, dok je na temelju članka 148. stavka 1. ZKP, u roku od 15 dana, dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP na ime nagrade i nužnih izdataka postavljenog opunomoćenika maloljetne oštećenice, o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rješenjem.
5. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 5. ZKP i zbog odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i vrati spis na ponovno odlučivanje.
6. Odgovor na žalbu nije podnesen.
7. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
8. Žalba je djelomično osnovana.
9. Državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 68. KZ/11 jer je temeljio izricanje sigurnosne mjere na tvrdnji da je optuženik bio smanjeno ubrojiv u srednjem stupnju, a prema članku 68. KZ/11 samo bitno smanjena ubrojivost je zakonski relevantna kategorija koja opravdava izricanje sigurnosne mjere s obzirom na to da je istom propisano da će sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja sud izreći počinitelju koji je kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od jedne godine ili više počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti ako postoji opasnost da bi ta osoba zbog duševnih smetnji zbog kojih je nastupila njezina bitno smanjena ubrojivost mogla u budućnosti počiniti teže kazneno djelo.
10. U pravu je državni odvjetnik da je na opisani način pobijanom presudom ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točka 5. ZKP jer je odlukom o sigurnosnoj mjeri prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu. Naime, pravilno državni odvjetnik u žalbi ukazuje da je na temelju odredbe članka 68. KZ/11 sud ovlašten izreći sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja počinitelju kaznenog djela koji je kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od jedne godine ili više počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti ako postoji opasnost da bi zbog duševnih smetnji zbog kojih je nastupila njezina bitno smanjena ubrojivost mogla u budućnosti počiniti teže kazneno djelo. S obzirom da je provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem utvrđeno da optuženi tempore ciriminis nije bio bitno smanjeno ubrojiv, već smanjeno ubrojiv u srednjem stupnju, neovisno o prijedlogu vještaka za izricanje navedene sigurnosne mjere psihijatrijskog liječenja zbog postojanja opasnosti od počinjenja novog kaznenog djela, nisu ostvareni zakonski uvjeti za izricanje navedene sigurnosne mjere. Zbog navedenog valjalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika pobijanu presudu preinačiti na način da se izrečena sigurnosna mjera ukida.
11. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi državni odvjetnik smatra da je pobijanom presudom neosnovano ranija neosuđivanost optuženika cijenjena kao olakotna okolnost pozivajući se na odredbu članka 47. KZ/11 koja propisuje da se prilikom odmjeravanja kazne treba, među ostalim, cijeniti prijašnji počiniteljev život, no tvrdi da intencija zakonodavca pritom nije bila „nagrađivanje“ korektnog i sa zakonom usklađenog ponašanja optuženika jer je to minimum koji se očekuje od svakog građanina i trebao bi predstavljati uobičajeno ponašanje svake osobe. S druge strana smatra da je prvostupanjski sud propustio s dovoljnom pažnjom ocijeniti način počinjenja kaznenih djela i jačinu povrede zaštićenog dobra te ranjivost žrtve, a da se to odrazi na vrstu kaznene sankcije, te smatra da je sud precijenio značaj zaključka psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja u kojem se navodi da je optuženik osoba s poremećajem ličnosti, infantilan, s lakom intelektualnom razvojnom teškoćom (debilitet) kada se s druge strane uzme u obzir da je završio srednjoškolsko obrazovanje i zaposlio se u inozemstvu za što su mu svakako bile potrebne određene vještine, pa navedena okolnost nije trebala biti ocijenjena kao olakotna.
11.1. Državni odvjetnik nadalje u žalbi navodi da iz psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja proizlazi da je optuženik osoba izrazito oslabljene kontrole impulsa što ukazuje na defekt u afektivnoj sferi koji se očituju u pojačanom uzbuđivanju, razdražljivosti i napetosti i u tim stanjima reducirane je sposobnosti kontrole voljnih postupaka te da je s obzirom na trajnost okrivljenikova stanja i njegovu nekritičnost, prognoza nepovoljna u smislu ponovnog počinjenja kaznenog djela, to jest postoji velika vjerojatnost da bi mogao počiniti ponovno slično ili teže djelo pa predlažu izricanje sigurnosne mjere liječenja od psihijatrijske bolesti/poremećaja, zbog čega smatra da izrečena djelomična uvjetna osuda nije primjerena kaznena sankcija izrečena optuženiku.
12. Međutim, suprotno navedenim žalbenim navodima državnog odvjetnika, pobijanom presudom prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno vrednovao sve olakotne okolnosti na strani optuženika, sukladno članku 47. KZ/11, pa je tako uzeo u obzir da je optuženik mlade životne dobi, obzirom je u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela imao 22 godine, da dolazi iz obitelji u kojoj je bio prisutan alkoholizam i nasilje od strane oca prema njemu i njegovoj majci, te da je majka u tretmanu psihijatra zbog narušenog psihičkog zdravlja, a nakon što su se roditelji razveli optuženik je ostao živjeti s majkom, da je jednostavnije strukture ličnosti, završio je osnovnu školu po prilagođenom programu te je zbog poremećaja pažnje i koncentracije bio pod terapijom medikamenata i u tretmanu dječjeg psihijatra, no ipak je završio srednju školu bez obzira na poteškoće s učenjem i motivacijom za školovanje, a nakon završene srednje škole radio je te pomagao majci oko poljoprivrednih poslova te sudjelovao u plaćanju troškova života obitelji dok je dio plaće štedio za potrebe održavanja poljoprivrednih strojeva, da je zaposlen i svojim radom osigurava sredstva za egzistenciju, a u 2022. godine imao je ozbiljnih zdravstvenih problema kada je gotovo preminuo, da je prema nalazu i mišljenju psihijatrijsko- psihologijskog vještačenja osoba s poremećajem ličnosti (izrazito je nezreo, infantilan, oslabljen je kontrole impulsa) te s lakom intelektualnom razvojnom teškoćom (debilitet), da je prema utvrđenjima vještaka u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio reducirane sposobnosti shvaćanja i upravljanja voljnim postupcima i to u srednjem stupnju, jer nema jasnoću i dubinu shvaćanja da bi mogao kritički sagledati svoje socijalno ponašanje, nego se isto odvija na površnoj razini osnovnih potreba i primarnih emocija i nagona te da prema izvatku iz kaznene evidencije do sada nije osuđivan.
13. Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je sud pogrešno kao olakotnu okolnost cijenio optuženikovu neosuđivanost, jer ta okolnost ukazuje da optuženik do sada nije činio kaznena djela i da je bio urednog funkcioniranja i ponašanja, zbog čega navedena okolnost mora imati takav utjecaj na izrečenu sankciju da ona bude za optuženika blaža, te se pri tome ne radi o „nagrađivanju“ korektnog i sa zakonom usklađenog ponašanja optuženika, kako to pogrešno zaključuje državni odvjetnik. Jednako tako, nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je sud precijenio značaj zaključka psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja u kojem se navodi da je optuženik osoba s poremećajem ličnosti, infantilan, s lakom intelektualnom razvojnom teškoćom (debilitet) i da navedena okolnost nije trebala biti ocijenjena kao olakotna s obzirom da je optuženik završio srednjoškolsko obrazovanje i zaposlio se u inozemstvu za što su mu svakako bile potrebne određene vještine. Navedene okolnosti se međusobno ne isključuju, te je prvostupanjski sud pravilno vrednovao kao olakotno optuženikov psihički status. Sve istaknute olakotne okolnosti u njihovoj ukupnosti prvostupanjski je sud ispravno ocijenio naročito olakotnim te je osnovano na temelju članka 48. stavak 2. KZ/11, primjenom instituta sudskog ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma, u granicama ublažavanja propisanim člankom 49. stavak 1. točka 3. KZ/11 optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, te je potom optuženiku izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da se od navedene kazne zatvora ima izvršiti 8 (osam) mjeseci kazne zatvora, a dio izrečene kazne zatvora od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca neće se izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo. Iako je prvostupanjski sud kao otegotno cijenio optuženiku da je protiv njega u tijeku paralelni kazneni postupak zbog istovrsnog kaznenog djela na štetu iste oštećenice, ta okolnost nije ispravno cijenjena kao otegotna s obzirom da je kazneni postupak u tijeku i nije donesena pravomoćna presuda, pa bi ocjena ove okolnosti kao otegotne na strani optuženika predstavljala povredu presumpcije nevinosti optuženika.
14. S obzirom na sve izneseno, i ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da je izrečena djelomična uvjetna osuda optuženiku u svemu primjerena osobi optuženika, težini kaznenog djela i stupnju njegove krivnje te da će ista ostvariti svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. Zbog svega navedenog nije prihvaćena žalba državnog odvjetnik zbog odluke o kazni.
15. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci pod točkom II., na temelju odredbe članka 486. ZKP.
U Zagrebu, 24. ožujka 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Jasna Smiljanić
