Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2080/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, Gjure Deželića 70, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici GL, KL, ZL, Mateja Vidaković i Nikola Stipaničev, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2891/2019-40 od 23. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2891/2019-40 od 23. veljače 2023. u dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom V. izreke kojom je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.920,33 eura[1] (14.468,73 kuna).

II. Preinačuje se navedena presuda u odluci o troškovima postupka pod točkom V. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 1.920,33 eura (14.468,73 kuna), za iznos od 33,18 eura (250,00 kuna) i u tom dijelu sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 33,18 eura (250,00 kuna), preko iznosa od suđenih 1.920,33 eura (14.468,73 kuna).

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se da je ništetna odredba 1. i 7. Ugovora o [broj kredita] kojeg su sklopile stranke 22. travnja 2005., u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:„1.

/prvo/ IZNOS KREDITA - Kunska protuvrijednost CHF 24,269.31 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. 7./sedmo/ NAČIN OTPLATE KREDITA - Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“. Pod točkom II. izreke nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.376,55 eura (10.371,52 kuna), sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude. Pod točkom III. izreke utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 2. navedenog Ugovora koja glasi:"/drugo/ KAMATNA STOPA, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.''. Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 340,48 eura (2.565,45 kuna), sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude, dok se pod točkom V. izreke nalaže tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.953,51 eura (14.718,75 kuna) zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude (23.veljače 2023.) do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 248,75 eura, uz pripadajući PDV u iznosu od 62,18 eura te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 132,72, odnosno sveukupno 443,65 eura.

3. Žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare, kao i razlozi za dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate. Također, nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima tuženice, sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, kao što nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 190. ZPP-a.

5. Na žalbene navode da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbeni zahtjev za isplatu, čemu se tuženica protivila, valja reći da prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, iz navedenog proizlazi da tužbu bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom na to da je za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini te datumima dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa koje je utvrdio financijski vještak, bilo potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, slijedom čega su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi tuženice izneseni u tom pravcu, pri čemu je ipak za naglasiti da potraživanje tužitelja u konačnom zbroju od ukupno 1.717,03 eura (12.936,97 kuna), nije više od prvotno utuženog iznosa od ukupno 1.755,74 eura (13.228,65 kuna). Radi navedenog, neosnovano tuženica u žalbi upire na počinjenu bitnu povredu odredbe čl. 354. st 1. ZPP-a, u vezi s čl. 190. ZPP-a.

6. Jednako tako, tuženica neosnovano upire na povredu prava na pravično suđenje i povredu procesne jednakosti stranaka zajamčene Ustavom Republike Hrvatske, jer joj je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovala predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženica upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama).

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu tuženica u žalbi navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a koji se zapravo svode na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

8. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja te uvođenjem valute eura podneskom od 12. prosinca 2022. (list 296-299 spisa), za utvrđenjem ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF u Ugovora o [broj kredita] od 22. travnja 2005. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 1.717,03 eura (12.936,97 kuna) i to na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope iznosa od 1.376,55 eura (10.371,52 kuna), a na ime tečajne razlike iznosa od 340,48 eura (2.565,45 kuna), sve to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koje iznose, pozivom, između ostalog, na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., tužitelj tvrdi da ih je preplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli).

10. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja te tijeka zateznih kamata.

11. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da su stranke 22. travnja 2005. zaključile Ugovor o [broj kredita], za kupnju vozila, u iznosu od 24.269,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,85% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kojim je ujedno ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, a da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet da dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. kolovoza 2005.,

- da je tuženica za vrijeme trajanja kredita mijenjala kamatne stope kako slijedi:- od 31. svibnja 2005. do 31. listopada b2007. kamatna stopa je iznosila 5,85%, - od 1. studenog 2007. do 30. travnja 2008.je iznosila 6,45%, - od 1. svibnja 2008. do 28. veljače 2009. je iznosila 6,75%, - od 1. ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. je iznoaila 7,75%, - od 1. srpnja 2011. do 30. rujna 2011. je iznosila 7,50% te - od 1. listopada 2011. do 30. travnja 2012. je iznosila 6,75%,

- da Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj Pž –7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženice i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđuje u točki 2. da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalba tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizija koje su podnijele tužene banke, donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, čime je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da su svih 8 banaka (pa tako i tuženica iz ovoga spora), koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivu kamatnu stopu,

- da je u navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da tužene banke, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena,

- da je promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena, došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu,

- da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i porasta njegove vrijednosti, došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama,

- da je tužitelj je u svom iskazu (koji je sud prvog stupnja ocijenio vjerodostojnim), naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju auta za osobne potrebe i da nije vlasnik nikakvog obrta, niti trgovačkog društva, da je u svrhu kupnje obilazio auto salone te je tako došao u Auto salon Luka u [adresa], s time da je tražio auto koji će moći platiti ratom kredita od 1.500,00 kuna, da, budući nije bilo takvog auta, da je ostavio svoje podatke, nakon čega da ga je za oko tjedan dana prodavač iz Auto salona nazvao da postoji mogućnost kupnje auta na kredit od 7 godina sa ratom od 1.500,00 kuna i to u valuti CHF, da nije morao ići u banku, već je sve riješeno u Auto salonu, što mu je bilo neobično, a raspitivao se i za jamca i sl., da su mu stizale obavijesti o povećanju rate, a nije zvao banku radi tih obavijesti, da je pročitao ugovor prije potpisivanja i da je bio svjestan da je zaključen u valuti CHF sa promjenjivom kamatom, a da nije niti bilo mogućnosti druge kamate osim promjenjive, da njemu nije ponuđen nikakav drugi kredit, a ne sjeća se je li tražio pojašnjenja, da mu je odgovarala rata kredita kako je izjavio, da je plaćao rate kredita na način da je na datum dospijeća odlazio u poslovnicu banke i tamo plaćao dužne rate,

- da je financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Mladenu Bačiću, koj nalaz i mišljenje vještaka je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio (ocjenjujući ga vjerodostojnim, stručnim i objektivnim, a prigovore tuženice cijeneći neosnovanima), utvrđeno da ukupna razlika s osnova promjenjive kamatne stope iznosi CHF 535,35, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 2.565,45 kuna (s mjesečnim iznosima kako je tabelarno prikazano), a da razlika između kunske protuvrijednosti anuiteta izračunanih prema srednjem tečaju tuženice na dan isplate kredita i anuiteta izračunanih prema tečaju na dan dospijeća svakog anuiteta, iznosi ukupno 10.371,52 kuna.

12. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenim odlukama domaćih sudova te odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO), pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, s obzirom na pravomoćne presude u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud prvog stupnja cijeni predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu (kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF), ništetnima, čime smatra da je za tužitelja nastalo subjektivno pravo na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. ZOO-a, slijedom čega obvezuje tuženicu na povrat tužitelju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koji je tužitelj platio temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO-a i s nalazom financijskog vještaka u pogledu visine razlike i dospijeća, te dana uplate svakog pojedinog anuiteta, presuđujući kao u izreci pobijane presude.

13. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, uz zaključak da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a.

14. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

15. U konkretnom slučaju tužitelj, između ostalog, postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica).

16. Pravilno se prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima naprijed navedenih presuda, pa tako i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog između tužitelja i tuženice 22. travnja 2005.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), , koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu naprijed navedenu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97 ZZP/07.

18. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

19. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF.

21. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imao osnova zaključivati o tome da se i u konkretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu je za naglasiti da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, a da je tuženica pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantnima, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, kao i žalbene tvrdnje da je valutna klauzula predviđena i odredbom čl. 22. ZOO-a te da je time odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti, jer okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

22. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

23. Pored navedenog, u konkretnom slučeju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Na drugačiju ocjenu ovoga suda nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da je na okolnost da se s tužiteljem pregovaralo o spornoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, predlagala dokaze koji nisu izvedeni, koje dokazne prijedloge (saslušanje svjedoka – zaposlenika tuženice i javnog bilježnika koje je tuženica predložila saslušati u odgovoru na tužbu i podneskom od 20. studenog 2019.) je sud prvog stupnja, po stavu ovoga suda, pravilno odbio.

24. Naime, iz iskaza tužitelja, kojemu tuženica nije prigovarala niti u jednom njegovom dijelu, proizlazi neupitnim da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora tužitelj nije bio u kontaktu s djelatnicima banke, pa u situaciji u kojoj tuženica ne spori način sklapanja Ugovora kako ga je tužitelj opisao u svom iskazu, tada se dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka - zaposlenika tuženice (na okolnost eventualnog pregovaranja o spornim odredbama predmetnog ugovora), ukazuje uistinu nepotrebnim.

25. Ovdje se valja rukovoditi i aktualnom sudskom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1279/2022-2 od 14. veljače 2023 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2/2024-2 od 9. travnja 2024.) te praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske (u odluci toga suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022.), iz koje prakse kao bitno proizlazi da sud ne može inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak te donijeti presude bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka u situaciji kada je tuženica predložila provođenje dokaza - saslušanjem svjedoka (zaposlenika banke), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

26. Međutim, kako je u ovom konkretnom slučaju utvrđeno da tužitelj prije i prilikom sklapanja Ugovora, nije bio u kontaktu s djelatnicima banke, posljedično tome je za zaključiti da svjedoci koje je kao svoje zaposlenike predložila saslušati tuženica (na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj odredbi Ugovora), nisu osobe koje su sudjelovale u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, radi čega o okolnostima sklapanja toga Ugovora nisu mogle imati neposredna saznanja, slijedom čega se navedenim dokazima ne bi utvrdilo relevantno činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

27. Stoga, kako se odluka o ništetnosti spornih ugovornih odredbi temelji na okolnostima koje je sud prvog stupnja utvrdio u ovom konkretnom slučaju (temeljem prihvaćenog iskaza tužitelja da se o spornoj odredbi prije i prilikom zaključenja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo), a da tuženica suprotno nije dokazala, promašeno je pozivanje tuženice kojim upire na povredu ustavnog prava na jednakost oružja i pristup sudu, jer je dokaznim prijedlogom za saslušanjem zaposlenika banke, tuženica imala mogućnost dokazivati pojedinačno pregovaranje (dokazivanje da su tužitelju, kao potrošaču, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, date odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba koje su bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti o tome, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora), samo ukoliko se radilo o zaposleniku banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a što ovdje nije slučaj, tako da odbijanjem izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenika tuženice koji nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog Ugovora, tuženica nije onemogućena u dokazivanju pojedinačnog pregovaranja, odnosno u raspravljanju.

28. Nadalje, u odnosu saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu, koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud također odbio izvesti, za odgovoriti je da navedenim dokazom tuženica nije mogla dokazati odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Stoga, okolnosti na koje je tuženica predlagala saslušanje javnog bilježnika, nisu od odlučnog značaja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala.

29. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužitelj nije imao primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi Ž143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljem.

30. Žalbeni navodi tuženice kojima upire na činjenicu da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i da mu je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, nisu od utjecaja na ocjenu da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

31. Na žalbene navode je potrebno odgovoriti i to da, suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci tuženice, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, pa je pogrešno stajalište tuženice u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu.

32. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer to ne sprječava tužitelja da utvrdi ništetnost spornih odredaba Ugovora, s time da ništetnost tih odredaba, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštenih odredbi, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu, neosnovani, s time da se u konkretnom slučaju, suprotno prigovorima tuženice, ne radi o zabrani manjeg značaja.

33. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, niti ga je informirala o svim potrebnim parametrima (koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF i promjenu kamatne stope) bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg tužitelj nije sudjelovao, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi svi preostali žalbeni prigovori tuženice kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti.

34. Kako je, dakle, pravilno odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, prvostupanjski sud je osnovano zaključio o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženici, kao razliku između ugovorene i naplaćene kamate, kao i tečajnu razliku.

35. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi Ugovora, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

36. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, koji zaključak je temeljio na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Mladena Bačića, kojim nalazom i mišljenjem je utvrđena razlika u izvršenim uplatama na ime kamata zbog promjenjive kamatne stope te razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da pretplata ukupno u utuženom razdoblju iznosi 1.717,03 eura (12.936,97 kuna), koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

37. Pri tome je za odgovoriti vezano za žalbene prigovore kojima tuženica osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije imala prigovora na matematički izračun vještaka, već je prigovarala tome da je predmetni ugovor pretvoren u kunski kredit s fiksnom kamatom, koji prigovor je razmatran prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, pa isti, stoga, nije od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještak utvrdio u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud, slijedom čega (zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda njegove pravne pozicije), na pravilnost pobijane odluke ne utječu niti žalbeni prigovori tuženice kojima ističe svoje objašnjenje o metodologiji promjenjivih kamatnih stopa i tečajnoj razlici.

38. Žalbeni navodi koji se odnose na tvrdnje tuženice da je potraživanje tužitelja svakako trebalo umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit (tzv. negativna tečajna razlika), također nisu osnovani. Naime, rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni prigovor, a to je postojanje razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita, za naglasiti je da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije ništa primio, niti je išta stekao bez osnove, slijedom čega ne postoji niti obveza tužitelja na vraćanje stečenog bez osnove, pa time niti pravo tuženice zahtijevati umanjenje potraživanja tužitelja za iznos manje plaćenih anuiteta, pri čemu je tuženica, koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a, izgubila pravo na postavljanje zahtjeva za naknadu štete koja je za nju eventualno proizašla iz takvog ništetnog ugovora, tako da istaknuti prigovor prava na umanjenje potraživanja tužitelja za navedenu razliku, nije osnovan niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a.

39. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužitelja, koja visina je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

40. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje i to da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

41. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. svibnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da prvostupanjski sud navedenim zaključkom, protivno relevantnim zakonskim odredbamam, stvara nova pravna pravila i mijenja dosadašnju sudsku praksu, neosnovani.

42. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da je tužitelj preinačio dio tužbenog zahtjeva za isplatu, pa da je u odnosu na taj dio (te iznose) nastupila zastara, valja reći da su navedeni navodi ocijenjeni kao neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, kako je to već prethodno i obrazloženo, tužitelj je podneskom od 13. ožujka 2020. specificirao tužbeni zahtjev nakon izvedenog financijskog vještačenja, koji bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio razliku preplaćenih kamata i tečajnu razliku, dakle i taj iznos koji je postavio konačnim zahtjevom, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, slijedi da u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a točni iznosi su utvrđeni tek vještačenjem, pa činjenica da je vještak kojega je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobio nešto drugačiji (u određenom dijelu i veći iznos), za koji je tužitelj preinačio tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja, jer tužitelj je, kako je i navedeno, već samom tužbom utužio preplaćenu razliku kamata i valute. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13, dovodilo do bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio JL - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022).

43. Stoga, kako je izvedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženici iznos od ukupno 1.717,03 eura, odnosano zbog promjenjive kamatne stope iznos od 340,48 eura (2.565,45 kuna), a zbog tečajne razlike iznos od 1.376,55 eura (10.371,52 kuna), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

44. Naime, kako je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, osnovano je prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021., u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se može primijeniti i u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojoj odluci se određeno navodi da je Vrhovni sud RH uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.).

45. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

46. Međutim, žalbeni navodi tuženice kojima prigovora pravilnosti odluke o parničnom trošku, ukazuju se djelomično osnovanim. Naime, odluka o troškovima postupka utemeljena je pravilno na odredbi čl. 154. st. 1. i člk. 155. ZPP-a, pri čemu je sud prvog stupnja navedeni trošak pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), s time da na žalbene navode kojima tuženica prigovara pogrešnoj primjeni Tarife prilikom izračuna troška (uz tvrdnju da sud pogrešno za sve radnje dosuđuje tužitelju trošak po izmijenjenoj Tarifi) i upire na nezakonitu retroaktivnost u njezinoj primjeni, valja odgovoriti da navedeni žalbeni navodi nisu osnovani, imajući u vidu da u skladu s odredbom Tbr. 48. st. 1. i 3. Tarife, odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a da kada sud odlučuje o toj nagradi, da sud primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle u vrijeme presuđenja kada je na snazi bila Tarifa koja je u čl. 50. propisivala vrijednost boda od 15,00 kuna.

47. U odnosu na trošak pripremnog ročišta, pogrešnog je tuženica stava da se radi o ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, imajući u vidu da se na navedenom ročištu od 15. siječnja 2020. (list 120-121 spisa) održala i glavna rasprava na kojoj se raspravljalo o glavnoj stvari i odlučivalo o izvođenju dokaza.

48. Međutim, osnovano tuženica žalbom osporava pravo tužitelja na naknadu sudske pristojbe za presudu u punom iznosu od dosuđenih 66,36 eura (500,00 kuna). Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj navedenu pristojbu podmirio u iznosu od 33,18 eura (list 329-330 spisa), slijedom čega su osnovani žalbeni navodi kojima tuženica upire na to da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo polovine iznosa pristojbe.

49. Stoga je odluku o troškovima postupka za iznos od 1.920,33 eura, valjalo potvrditi, te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, a u preostalom dijelu za iznos od 33,18 eura, odluku o troškovima postupka preinačiti, i taj dio zahtjeva tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, te odlučiti kao pod toč. II. izreke ove drugostupanjske odluke.

50. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva koji se odnosi na troškove postupka, sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi čl. 166. st. 1. ZPP-a. (točka III. izreke).

51. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš