Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-842/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa Hrvoje Židanić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 koga zastupa punomoćnik Mario Radelja, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11024/2023-19 od 29. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11024/2023-19 od 29. siječnja 2026. u toč. I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 12.067,11 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u izreci. Pod toč. II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 1.250,00 eur također sa zakonskim zateznim kamatama, a u toč. III. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 39,04 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude u toč. I. i II. izreke tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa osnovom ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF u razdoblju od 31. siječnja 2019. do 31. listopada 2023.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. U postupku je utvrđeno da je tužitelj 29. srpnja 2005. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu pod brojem [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba, pod poslovnim brojem OU-1872/2005. Također je utvrđeno da je vođen parnični postupak između istih stranaka u predmetu ovog suda poslovni broj P-8576/19 u kojem je donesena pravomoćna presuda kojom je utvrđena ništetnost valutne kluazule CHF ugovorene u ugovoru o kreditu.

7. Nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tijekom otplate kredita rata više puta povećavana, te da je u tom razdoblju rastao i tečaj CHF. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita da je tužitelj više uplatio 12.067,11 eur.

8. Pravilnom je primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe koju je tužitelj izvršio tijekom glavne rasprave u podnesku od 8. travnja 2025. (list 137-140 spisa), nakon provedenog financijskog vještačenja, jer bez svoje krivnje to nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, obzirom da do provođenja financijskog vještačenja nije imao saznanja o visini preplaćenih iznosa kredita. Dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem u skladu je i sa zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021., poslovni broj IV Su-162/2021, te toj odluci tuženik žalbom neutemeljeno prigovara.

9. U stadiju žalbenog postupka sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno primjenjuju li se presude uz kolektivnog spora u konkretnom slučaju, visina tražbine tužitelja, osnovanost dosude zateznih kamata od svakog pojedinog stjecanja te zastara.

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud kao odluku kojim je utvrđena ništetnost čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te riješeno predmetno prethodno pitanje (čl. 12. ZPP), primijenio odluku iz predmeta koji se vodio između istih stranaka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-8576/2019 od 24. svibnja 2022. (list 38-54 spisa). Dakle, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud se nije pozivao na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, odnosno odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., već je prethodno pitanje nepoštenosti odredbi kojim se ugovora valutna klauzula u CHF riješeno u parničnom postupku koji se vodio upravo radi navedene pravne stvari.

11. Iz navedenog razloga, prvostupanjski sud nije imao ovlaštenje iznova preispitivati pitanje o kojemu je već pravomoćno odlučeno, pa slijedom toga ni ovaj žalbeni sud ne može razmatrati argumente na koje se tuženik poziva u žalbi (npr. da je sud dužan utvrđivati pretpostavke ništetnosti ugovornih odredbi ili da tužitelj treba dokazati zašto je odredba nepoštena ili da postoji znatna neravnoteža između stranaka), a iz kojih bi eventualno proizlazili drugačiji zaključci o odlučnim činjenicama.

12. Slijedom ovih utvrđenja sud je dalje zaključio da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev, odnosno isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

13. Visinu tužbenog zahtjeva utvrdio je na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja, kao i uvidom u dokumentaciju u spisu, utvrđujući da stranke nisu imale primjedbi na isti (tuženik je imao pravne prigovore – list 145 spisa), iz kojeg proizlazi da preplaćeni iznos zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznosi 12.067,11 eur. Suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostupanjski sud nije provodio dopunsko vještačenje jer tuženik nije isto niti predložio, a ujedno su stranke na ročištu 15. prosinca 2025. suglasno navele da su svi dokazi potrebni za donošenje odluke izvedeni te da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza dodatno izvoditi.

14. Nadalje, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF, odnosno kamate stope u pojedinim razdobljima.

15. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredbi, a što je tužitelj i tražio postavljenim tužbenim zahtjevom.

15.1. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženik prigovor prijeboja ili protutužbu nije podnio, o njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njegov prigovor iznosu preplate) sa pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja. Osim toga, tuženik nije imao prigovor na matematički izračun vještaka.

16. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, pravomoćnom presudom od 24. svibnja 2022. donesenom u postupku P- 8576/2019-26 koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke. Kako je navedena presuda postala pravomoćna 24. svibnja 2022., a tužba je podnesena 29. prosinca 2023., to nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

17. U odnosu na prigovor da je nastupila zastara dosuđenih zateznih kamata, valja reći da je također neosnovan. Naime, odredbom čl. 223. ZOO-a propisano je da kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Radi se o pravilu da sporedne tražbine slijede pravnu sudbinu glavne tražbine. U vezi s navedenom odredbom, kako u konkretnom slučaju glavna tražbina nije zastarjela, nije niti tražbina s osnove zateznih kamata, slijedom čega ne dolazi u obzir primjena odredbe čl. 226. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da tražbina s osnove zateznih kamata zastarijeva u roku od 3 godine od dospijeća. Naime, odredba čl. 226. st. 1. ZOO se primjenjuje onda kada je glavna tražbina prestala postojati pa se tražbina zateznih kamata osamostalila. U protivnom, kada glavna tražbina nije prestala postojati, odnosno nije zastarjela, tada nisu niti kamate kao sporedna tražbina.

18. Nadalje, prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

19. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

20. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, a tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to sud prvog stupnja pravilno odlučio.

21. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pri čemu tuženik određeno niti ne prigovara pravilnosti odluke o dosuđenim troškovima postupka.

22. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić