Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-642/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5305/2024-13 od 13. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 24. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužene Hrvatske poštanske banke d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5305/2024-13 od 13. listopada 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnom odredba u članku 5. stavku 5.1. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sklopljenog 27. rujna 2004. između tužitelja i prednika tuženice Volksbank d.d. Zagreb, u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti administrativnu naknadu od 3,50 % jednokratno na iznos odobrenog kredita, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 13. listopada 2025. pa do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 312,50 eura te troška pristojbe u točno nenaznačenom iznosu.
3. Žalba tuženice nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi sadržajno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovore tuženice kojima tuženica pobija pravo tužitelja na utuženo potraživanje.
5. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezino viđenje predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).
6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja, kao korisnika kredita, usmjeren prema tuženici, kao sljedniku kreditora, na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita.
8. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednicxa tuženice, Volksbank d.d. Zagreb, kao kreditor-banka, sklopili 27. rujna 2004. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan isplate kredita te da je odredbom članka 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Banci platiti temeljem toga Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a stavkom 5.1. Administrativnu naknadu: 3,50% jednokratno na iznos odobrenog kredita.
9. Temeljem rezultata prvostupanjskog postupka, saslušanjem tužitelja kao stranke (iz čijeg iskaza proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane kreditora, na čiji sadržaj nije mogao utjecati) te uvidom o Ugovor o kreditu od 27. rujna 2004, sud prvog stupnja zaključuje da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da se o njoj nije moglo pregovarati jer se radi o odredbi koja je bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom banke.
10. Temeljem izvedenih dokaza, rukovodeći se odredbama čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje: ZZP/03), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i čl. 295. Zakona o obveznim odnosima odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO), cijeneći da se radilo o plaćanju troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima radi, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, sud prvog stupnja zaključuje da je navedeno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, uz obrazloženje da sve da je tužitelju i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, da tužitelj ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja, niti utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, a da tuženica suprotno nije dokazala (sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP- a).
11. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu (o naknadi za obradu kredita).
12. Tuženica u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba ništetna, odnosno osporava zaključak suda prvog stupnja da je ista prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, s tvrdnjom da sud nije utvrdio postojanje takve neravnoteže, niti da ju je tužitelj dokazao te da se radilo o jasnoj i određenoj odredbi koju je tužitelj prihvatio slobodnom voljom, ugovaranje koje naknade je bilo zakonom dopušteno.
13. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i na Zakon o obveznim odnosima, pri čemu se ispravno trebao pozvati na odredbe ranijeg Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, što u konkretnom slučaju nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane poresude. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.
14. Naime, kako to pravilno ističe i sud prvog stupnja, u čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 propisivao je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
15. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača (koje svojstvo tuženica žalbenim navodima ne problematizira), pravilno sud prvog stupnja o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključuje na temelju odredaba kojima je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja nepoštena ugovorna odredba je ništava.
16. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu, s time da u ovom postupku, suprotno žalbenim navodima tuženice, ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazala, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu na suprotni zaključak ne upućuju niti žalbene tvrdnje tuženice kojima, između ostalog, upire na to da se radilo o solemniziranom Ugovoru kod javnog bilježnika gdje je tužitelj bio upoznat sa svim pravnim posljedicama spornog pravnog posla, jer navedeno ne proizlazi iz izvedenih dokaza.
17. Rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem je sud prvog stupnja izveo sve po stranka predložne dokaze, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, čime takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva, protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, slijedom čega je u takvim okolnostima ta odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je prvostupanjski sud pobijanom odlukom na odgovarajući način otklonio.
18. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo (imajući u vidu da tuženica suprotno nije dokazala), jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), imajući u vidu i to da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da bi tužitelju bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa predmetne naknade.
19. Stoga, kako je banka sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, primjenom naprijed citirane odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.
20. Iz navedenog razloga ukazuju se neosnovanima žalbeni navodi tuženice da sud prvog stupnja nije utvrdio postojanje znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača te da se radilo o jasnoj i određenoj odredbi, a da tužitelj suprotno nije dokazao.
21. Naime, interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se sadržajno poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
22. Cijeneći navedenu odredbu čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada koju je korisnik kredita u obvezi platiti banci za obradu kredita, kao niti što ona obuhvaća.
23. Naime, pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, sama tuženica niti ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor.
24. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.
25. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu za dovršetak kuće, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je, rukovodeći se općepoznatom činjenicom, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).
26. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz sadržaja spisa, tuženica nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove imala pri obradi kredita (niti da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su određeni), niti je dokazala na što se točno odnosi visina te naknade, tako da se žalbeni navodi tuženice kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer iz sadržaja spisa proizlazi da tuženica nije dokazala da se radi o plaćanju naknade koja odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice.
27. Stoga, kako tuženica nije predložila izvođenje takvih dokaza kojima bi uspjela osporiti zaključak suda prvog stupnja o tome da tužitelja prilikom sklapanja kredita nije informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova), dok iz izvedenih dokaza proizlazi da se radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je sastavila banka, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao ni na koji način utjecati, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, navedena odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.
28. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja, pozivajući se pri tome i na drugačiju sudsku praksu u predmetima za koje tvrdi da su istovjetni konkretnom, ali isto tako i žalbene tvrdnje tuženice kojima upire na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo.
29. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.
30. Pri tome, sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženica ičim dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženicu nastala vezano za početnu obradu kredita) i njezinu visinu, imajući u vidu da se radi o troškovima koji su prebačeni na tužitelja, a tuženica nije dokazivala, s time da na to ne upire niti žalbenim navodima, da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da se žalbeni navodi tuženice kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti.
31. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o obradi kredita, bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (prednica tuženice) i da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je prednica tuženice bila visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je prednica tuženice bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ga je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako to nije učinila, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja.
32. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju, pa tako niti žalbeni navodi da tužitelj nije prigovarao visini plaćene naknade, već da ju je svojom voljom prihvatio, dok u odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koje je isticala i u prvostupanjskom postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima svoje presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.
33. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju pravilno obračunao osnovom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23), pri čemu tuženica u žalbi određeno ne navodi žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, pa imajući u vidu da ovaj sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka pod točkom II. izreke pobijane presude.
34. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).
35. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana, (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.
36. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 24. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
