Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-563/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinjama toga suda Kseniji Grgić, predsjednici vijeća, Jadranki Travaš, članici vijeća - sutkinji izvjestiteljici Gordani Držaić, članici vijeća u pravnoj stvari tužiteljice FU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2864/2025-8 od 30. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Porsche Leasing d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2864/2025-8 od 30. rujna 2025. u dijelu pod točkom I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2864/2025-8 od 30. rujna 2025. u dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 982,02 EUR.

II. Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačuje navedena presuda u dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 400,00 EUR i rješava.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 400,00 EUR.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenog dana 3.veljače 2006. između prednika tužitelja i tuženog, a koja: u dijelu čl. III. glasi: “TROŠKOVI: Troškovi zaključenja Ugovora (uklj.22% PDV-a)… 760,30 CHF.” Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.382,61 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.382,72 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2025. godine pa do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. III Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenog dana 3.veljače 2006. između prednika tužiteljice i tuženika, a koja: u dijelu čl. III. glasi: “TROŠKOVI: Troškovi zaključenja Ugovora (uklj.22% PDV-a)… 760,30 CHF” te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i to iznosa od 1.382,61 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. čl. 365. st. 2 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 ; dalje- ZPP), budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Sud prvog stupnja je utvrdio da je prednik tužiteljice kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 17366 dana 3. veljače 2006. kojim je člankom III. Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 760,30 CHF kao troškova zaključenja ugovora s PDV-om, a koji iznos tužitelj mora platiti prilikom prvog korištenja kredita. Iz ugovora o kreditu je razvidno da j tuženik kao kreditor predniku tužiteljice kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.483,45 CHF.

8. Temeljem rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O- 2190/08 sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica zajedno sa svojom majkom i suprugom pok. IU proglašena nasljednicom te je sa tuženikom dana 9. veljače 2009. sklopila Sporazumno očitovanje kojim tužiteljica kao nasljednica preuzima u cijelosti sva prava i obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu.

9. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana kao i pitanje zastare.

10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je prednik tužiteljice sklopio predmetni ugovor radi kupnje osobnog vozila, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da prednik tužiteljice prije sklapanja ugovora nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, niti su mu bili pojašnjeni struktura i način obračuna tzv. ulazne naknade.

11. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud u smislu odredbi čl. 3.,59., čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade, nepoštena i ništetna, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO).

12. Tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu zahtjeva pa utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 1.382,61 EUR, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. ZOO prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama od 30. rujna 2025.

13. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) ističe da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

14. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe i isplatu novčanog iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

17. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je predniku tužiteljice u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

18. Međutim, budući da iz iskaza tužiteljice, proizlazi da se s prednikom tužiteljice nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

19. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je prednik tužiteljice s tuženikom sklopio ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

20. Naime, okolnost da predniku tužiteljice banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

21. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

23. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s prednikom tužiteljice, mogao razumno očekivati da bi prednik tužitelja prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. III Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka i dokazuje, dok je za iznos ove naknade predniku tužiteljice odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

25. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

26. Dakle, sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

27. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. III Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe (čl. 323. ZOO).

28. Naime, riječ je o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da predniku tužitelja nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.).

29. Stoga pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u iznosu od 1.382,61 EUR, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici.

30. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice s osnove tzv. ulazne naknade jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetne tzv. ulazne naknade jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.

31. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

32. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

33. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu pod točkom I. i II. izreke.

34. Međutim, osnovano tuženik navodi da je nepravilno sud prvog stupnja tužiteljici dosudio trošak sastava podneska od 23. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eur obzirom da isti ne prileži spisu kao i podneska od 4. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eur kojim se tužiteljica očitovala na navode tuženikovog odgovora na tužbu suprotno odredbi čl. 299.a ZPP-a. Stoga je valjalo odluku o troškovima pod točkom III. izreke valjalo temeljem odredbe čl. 380. točka 2. ZPP-a potvrditi za iznos od 982,02 eura, a temeljem točke 3. istog članka preinačiti za iznos od 400,00 eura i za taj iznos odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova.

35. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Grgić