Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-494/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj i članice vijeća Tihane Marije Miladin, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda Čakovcu, poslovni broj P-380/2023-38 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda Čakovcu, poslovni broj P-380/2023-38 od 19. prosinca 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.923,16 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:
iznos 111,64 EUR od 31. listopad 2012. do isplate,
iznos 114,77 EUR od 30. studeni 2012. do isplate,
iznos 113,19 EUR od 31. prosinac 2012. do isplate,
iznos 104,35 EUR od 31. siječanj 2013. do isplate,
iznos 111,86 EUR od 28. veljača 2013. do isplate,
iznos 50,41 EUR od 31. ožujak 2013. do isplate,
iznos 37,92 EUR od 06. travanj 2013. do isplate,
iznos 24,18 EUR od 20. travanj 2013. do isplate,
iznos 51,88 EUR od 30. travanj 2013. do isplate,
iznos 57,69 EUR od 04. svibanj 2013. do isplate,
iznos 77,66 EUR od 31. svibanj 2013. do isplate,
iznos 22,75 EUR od 19. lipanj 2013. do isplate,
iznos 100,18 EUR od 30. lipanj 2013. do isplate,
iznos 102,43 EUR od 31. srpanj 2013. do isplate,
iznos 106,03 EUR od 31. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 111,03 EUR od 30. rujan 2013. do isplate,
iznos 108,45 EUR od 31. listopad 2013. do isplate,
iznos 110,28 EUR od 30. studeni 2013. do isplate,
iznos 112,35 EUR od 31. prosinac 2013. do isplate,
iznos 104,50 EUR od 31. siječanj 2014. do isplate,
iznos 107,00 EUR od 28. veljača 2014. do isplate,
iznos 106,18 EUR od 31. ožujak 2014. do isplate,
iznos 103,41 EUR od 30. travanj 2014. do isplate,
iznos 102,53 EUR od 31. svibanj 2014. do isplate,
iznos 102,93 EUR od 30. lipanj 2014. do isplate,
iznos 106,07 EUR od 31. srpanj 2014. do isplate,
iznos 108,71 EUR od 31. kolovoz 2014. do isplate,
iznos 108,17 EUR od 30. rujan 2014. do isplate,
iznos 110,45 EUR od 31. listopad 2014. do isplate,
iznos 112,01 EUR od 30. studeni 2014. do isplate,
iznos 111,09 EUR od 31. prosinac 2014. do isplate,
iznos 112,34 EUR od 31. siječanj 2015. do isplate,
iznos 112,34 EUR od 28. veljača 2015. do isplate,
iznos 112,34 EUR od 31. ožujak 2015. do isplate,
iznos 112,34 EUR od 30. travanj 2015. do isplate,
iznos 112,34 EUR od 31. svibanj 2015. do isplate,
iznos 112,34 EUR od 30. lipanj 2015. do isplate,
iznos 112,34 EUR od 31. srpanj 2015. do isplate,
iznos 112,34 EUR od 31. kolovoz 2015. do isplate,
iznos 112,34 EUR od 30. rujan 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana. (točka I. izreke). Navedenom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.799,43 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. po stopi koja se do dana 31.12.2022.g. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana. (točka II. izreke). Navedenom presudom odbija se prigovor tuženika radi prijeboja, podnijet sudu dana 11. prosinca 2024., kao neosnovan. (točka III. izreke). Konačno, navedenom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.545,00 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. (točka IV. izreke).
2. Presudu suda prvog stupnja u cijelosti pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu nadoknade troškova postupka, uvećane za troškove žalbe, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene navode tuženika, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Tužitelj zahtijeva nadoknadu troškova odgovora na žalbu.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora su kumulirani tužbeni zahtjevi za isplatu preplaćenih iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) i isplatu s osnove razlike u konvertiranoj glavnici.
6. U sporu je među strankama nesporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o [broj kredita] od 26.10.2007. u Čakovcu (dalje: Ugovor o kreditu) po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.000,00 CHF (švicarskih franaka) i to namjenski stambeni kredit na rok vraćanja od 216 mjeseci, uz početnu kamatnu stopu od 4,95%, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, da je utvrđen početni mjesečni anuitet u visini od 469,23 CHF, da je uz ugovor tuženik tužitelju dao i Otplatni plan, da je ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodi iz Čakovca, da su ugovor potpisali solidarni jamci AP, te založni dužnici
ĆČ i ĆP,
- da je u članku 2. ugovora određeno da početna kamatna stopa iznosi 4,95% godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke,
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija u valutu euro, dana 10.2.2016. KONV-01/16 i Aneks KONV- 2/16 od 9.6.2016. kojim je utvrđen novi mjesečni obrok u eurima i preostala neotplaćena glavnica na dan 30.9.2015.
7. U ovom je postupku sporno pitanje utvrđenja nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti dijela odredbe članka 7. ugovora o kreditu koji je između stranaka sklopljen 26. listopada 2007., kojim je valutna klauzula vezana uz švicarski franak, te je sporno pitanje je li tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti obeštećen.
8. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:
- da je u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnu klauzulu vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.- dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009. - dalje ZZP/07) i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
- da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), dakle, da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi;
- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak);
- da je presudom suda Europske unije od **.**.2014., Ž, C-26/13, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
9. Sud prvog stupnja je, analizirajući iskaz tužitelja, zaključio kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja, i u vrijeme zaključenja ugovora, nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.
10. Nadalje, sud prvog stupnja je ocijenio kako se, prije zaključenja, i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF, uz koju je vezana glavnica kao i parametara temeljem kojih će se i na koji način mijenjati promjenjiva kamatna stopa sukladno odredbama kreditora.
11. Sud prvog stupnja ocijenio je i kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, prema ocjeni suda, nije razumljiva, a da to, uz već navedeno, da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.
12. Nadalje, prema ocjeni suda prvog stupnja, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena ili odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva, da iz takvog ponašanja tuženika, kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa, i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost.
13. S druge strane, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi (ne proizlazi niti iz ugovora, niti iz iskaza tužitelja).
14. Prema ocjeni suda prvog stupnja navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je, prema ocjeni suda prvog stupnja, trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. – dalje: ZOO), da je isto tako tuženik bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze, da tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik, i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata, i u konačnici, povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
15. Sud prvog stupnja je, nadalje, ocijenio kako su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, i cijena.
16. Nadalje, sud prvog stupnja ističe da je tuženik ponudom konverzije postupio u skladu s Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15. – dalje: ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR, te da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 10. veljače 2016. i Aneksom od 9.6.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sud prvog stupnja ističe i da sklapanjem Dodatka (Aneks) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije u skladu s člankom 326. ZOO jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF, a ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
17. Sud prvog stupnja se pozvao i na mjerodavnu praksu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje slijedi da nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju, niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke te na presudu od 14. ožujka 2019., C-118/17 u kojoj je Sud tumačio kako okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, kao i na presudu od 9. srpnja 2020., C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, odnosno prava na temelju iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje, i znao čime se takvim pristankom odriče.
18. Imajući u vidu prethodno navedeno, sud prvog stupnja je zaključio kako se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje, niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom na to da u vrijeme sklapanja Aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak suprotno tome, u to je vrijeme bila utvrđena valjanom) te tužitelj nije bio informiran, niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao te da predmetnim Aneksom nije obuhvaćena, niti se ne spominje ništetnost odredaba o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati, zbog čega ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
19. Nadalje, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (euro) sklapanjem Sporazuma na temelju odredaba ZID ZPK/15, sud prvog stupnja je zaključio kako se radi o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredaba iz osnovnog ugovora te, eventualno, do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznosi ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19.c. točke 6. ZID ZPK/15 na način kako to nalaže Zakon. Konverzija, odnosno potpisivanje (tog) Sporazuma između stranka, prema shvaćanju suda prvog stupnja, ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZID ZPK/15, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredaba koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Sud je obrazložio i kako je razlog donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kako je to zaključio sud prvog stupnja.
20. Tijekom prvostupanjskog postupka provedeno je vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Slađani Srnec, mag.oec., s kojim je tužitelj uskladio svoj tužbeni zahtjev na način da zahtjeva isplatu iznosa od 3.923,16 eura s osnova ugovorene ništetne valutne klauzule vezanosti otplate kredita u valuti CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti do isplate te iznos od 2.799,43 eura razlike nedospjele euro i CFH glavnice koja je previsoko utvrđena nakon provedene konverzije.
21. Sud prvog stupnja zaključuje kako su odredbe ugovora koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne, jer su nerazumljive, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a u skladu s odredbom članka 1111. ZOO, stoga je tuženik dužan na temelju odredbe članka 1111. u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 3.923,16 eura po osnovi preplate uslijed promjene tečaja CHF, kao i iznosa od 2.799,43 eura po osnovi razlike nedospjele euro i CHF glavnice u postupku konverzije sa zateznim kamatama od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO.
22. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja, sud prvog stupnja je istaknuo da među strankama moraju postojati međusobna dospjela potraživanja a čega, po mišljenju suda prvog stupnja, u ovoj pravnoj stvari nema. Prijebojna tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih rata tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sud prvog stupnja ističe da tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.
23. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).
24. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženik u žalbi (članak 355. ZPP).
25. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, kao osnovan, u cijelosti.
26. Pravilno je sud prvog stupnja na konkretan pravni odnos primijenio odredbe ZZP/07.
27. U skladu s odredbom članka 96. stavka 1. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 102. stavkom 1. ZZP/07 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
28. Stoga, ako se utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 96. stavka 1. ZZP/07, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ZZP/07 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.
29. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je, da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
30. Iz citiranih odredaba članka 96. stavka 1. i članka 102. ZZP/07 te članka 323. stavka 1. ZOO, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio, i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.
31. Tuženik u žalbi u suštini upire kako nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu, tužitelj, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate, i okolnost da je imala pravo izbora prihvatiti odnosno ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.
32. Žalbeni navodi tuženika koji upire na pogrešnu primjenu odredaba ZID ZPK/15, su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. – dalje: ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., člana 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO, u vezi s člankom 96. stavkom 1. i člankom 102. stavkom 1. ZZP/07). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbene zahtjeve temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa - stjecanja bez osnove - koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano pravno shvaćanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, odredbom članka 328. ZOO, propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.
33. Nadalje, valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu, odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima će se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.
34. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema shvaćanju tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano mniti jednom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji (2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/2014., 110/2015, – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14, propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Dodatka ugovora o kreditu tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se Dodatka ugovora o kreditu potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
35. Slijedom navedenog, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne isključuje tužiteljevo pravo da ističe da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.
36. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članka 96. stavka 1. ZZP/07 u vezi s člankom 323. stavka 1. ZOO.
37. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.
38. Prema navedenom direktnom učinku, sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.
39. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 102. stavka 1. ZZP/07 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.
40. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
41. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, te je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelja bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su u tom dijelu nepoštene i time ništetne. Za svoje utvrđenje i zaključke sud prvog stupnja dao je jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule.
42. Tuženikov prigovor prijeboja sud prvog stupnja pravilno je ocijenio neosnovanim i za svoju je odluku dao jasne, relevantne i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a koja općenitim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje. Za naglasiti je kako iz dopune nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Slađane Srnec, mag. oec., od 14. lipnja 2024. (stranice 230-232 spisa) proizlazi da je izvršen prijeboj priznate preplate u konverziji, a u skladu s kojim nalazom i mišljenjem je tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev.
43. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. stavak 1. i 1115. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio u cijelosti.
44. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članka 154. stavku 1. i članka155. stavku 1. ZPP. Sud prvog stupnja pravilno je dosudio trošak postupka prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu s kojim je tužitelj uspio u cijelosti (članak 154. stavak 1. ZPP), pa su žalbeni navodi tuženika, u tom smislu neosnovani.
45. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.
46. Zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe je neosnovan jer sa žalbom nije uspio, te je stoga valjalo, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.
47. Sud tužitelju nije dosudio troškove sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban, u skladu s odredbom članka 155. ZPP. Stoga je sud zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova odgovora na žalbu odbio kao neosnovan i na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP odlučio kao pod točkom III. izreke presude.
U Zagrebu 24. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
Robert Jambor
