Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1432/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ivici Veseliću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Dukovčiću, odvjetniku iz Zagreba, Taborska 31, protiv tuženog Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri iz Zagreba, Ilica 1A, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3273/19-38 od 28. studenoga 2022., dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženog Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3273/19-38 od 28. studenoga 2022., u izreci pod I i II.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženom isplatiti tužiteljici iznos od 2.070,81 kn / 274,84 €[1] sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.953,13 kn / 657,39 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (stavak II izreke), dok je odbijen zahtjev tužiteljice kojim potražuje kamatu na dosuđeni iznose pod toč. I izreke presude koji su dospjeli do i zaključno s danom 31. prosinca 2007. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (stavak III izreke).

2. Protiv dijela navedene presude, u izreci pod I i II, žali se tuženi, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama na ime isplata preplaćenih iznosa u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu po kreditu podignutom u CHF.

5. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženog, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tuženi.

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženi, kao kreditor, dana 25. siječnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu [broj kredita] kreditna partija 25313365 (u daljnjem tekstu - Ugovor), kojim je tuženi odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 9.991,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženoga na dan korištenja kredita. Nadalje, navedenim Ugovorom stranke su ugovorile da će tužiteljica, kao korisnik kredita, platiti tuženom - banci, redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženog, a koja na dan sklapanja iznosi 5,25 % godišnje. Ugovorom o kreditu propisano je da je tuženi ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci tuženog. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjeseca, a nesporno je i da je kredit je u cijelosti otplaćen 31. siječnja 2013..

8. Konačno, nesporno je i da je člankom 6 Ugovorom utvrđena promjenjiva kamatna stopa.

9. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da postupanje tuženog glede ugovaranja promjenjive kamatne stope nije bilo nužno niti dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio da je u tom dijelu (čl. 3 i čl. 6) ugovor ništetan (u smislu odredaba čl. 322 st. 1 u vezi s čl. 324 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), slijedom čega je tuženi dužan tužiteljici vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba, u smislu odredbe čl. 323 st. 1 u vezi s čl. 1111 i čl. 1115 ZOO.

10. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 u postupku u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka, nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

11. Nastavno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženi, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem promjenjive kamatne stope, a sve suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženog i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.

12. Valja istaknuti da su do održavanja glavne rasprave u predmetnom postupku razmijenjeni podnesci stranaka, da su se stranke očitovale na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da su ostvareni procesni ciljevi obje parnične stranke jer se glavna rasprava održala na temelju definiranih činjenica, pravnih elemenata spora i određene visine tužbenog zahtjeva, i na istoj su izvedeni dokazi i raspravljano je o rezultatima njihovog izvođenja.

13. Valja dodati i da ovaj sud nije razmatrao žalbene navode tuženoga kako je prvostupanjski sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu utemeljio na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje dipl. oec. Darka Prpića, stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire od 13. studenoga 2020., iako je metoda izračuna vještaka, prema mišljenju tuženog, bila pogrešna.

14. Naime, u ovom se predmetu, u smislu odredbe iz čl. 458 st. 1 ZPP, radi o sporu male vrijednosti pa se predmetna presuda sukladno odredbi iz čl. 467 st. 1 ZPP ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 1, 2, 4, 5, 6, 8., 9, 10 i 11 ZPP te pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Iz istog razloga nisu razmatrani niti prigovori vezani uz nesaslušanje svjedoka.

16. Neosnovano tuženi prigovara i da bi sud postupao suprotno volji ugovornih strana kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa umjesto promjenjive. Razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju jest što se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, tako da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora, nije mogao niti približno ocijeniti kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Sud prvog stupnja pravilno je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka koji je izrađen objektivno i u skladu s pravilima struke te je utemeljen na dokumentaciji u spisu predmeta. Naime, utvrđeno je da su ništetne sve promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju, radi čega se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja kredita.

17. Konačno, nije osnovan niti prigovor žalitelja glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

"Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

18. U više presuda (poput onih u predmetima C-80/21 do C-82/21), Sud Europske unije (SEU) je naglasio da bi primjena zastarnog roka na način koji predlaže banka (od dana svake uplate) učinila zaštitu potrošača nemogućom, jer potrošač u 2006. godini nije mogao znati da je odredba ništetna. Obzirom da se, u konkretnom slučaju, radi o povratu stečenog bez osnove, a da su odredbe o valuti i kamati ništetne od samog početka (ex tunc), banka se smatra nepoštenim stjecateljem., pa je kod ništetnosti ugovora, banka je dužna vratiti sve iznose, uključujući i one iz 2006., zajedno sa zateznim kamatama.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženi), mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014.. Kako je tužba podnesena 28. svibnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371 ZOO za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Odredbama čl. 81 st. 2 i 3 ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

22. Drugačija pravna shvaćanja tuženoga, koja opširno izlaže u žalbi, nisu prihvatljiva.

23. Posebno treba ukazati kako tuženi bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

24. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: "tekuće tržišne prilike" jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

25. Tuženi u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici, kao potrošaču, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da je tužiteljici, kao potrošaču, na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužiteljicu bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenila obvezu tužiteljice, kao potrošača, promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ju je prethodno upoznala s mogućim rizicima i posljedicama koje za nju tom odredbom mogu nastati. Stoga navodi žalbe, da nije bilo dovoljno da se sud samo paušalno pozove na utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača, već da je sam trebao utvrditi je li se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo u konkretnom slučaju i da bi se tek ukoliko bi se utvrdilo da bi sporna odredba pala na testu poštenosti moglo govoriti o nepoštenoj odredbi, nisu osnovani.

26. Pritom žalitelju valja odgovoriti da su u prednje navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženoga, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

27. Obzirom da ništetnost potječe od tuženog, jer je tuženi taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem, stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženi nepošteni stjecatelj te je u smislu odredaba čl. 1111 i čl. 1115 ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

28. Tuženi stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate, jer odredba čl. 1115 ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno je sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata tuženom, kao nesavjesnom stjecatelju, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

29. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio u smislu odredbe čl. 1111 ZOO, u vezi s čl. 1115 ZOO, da je tuženi prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe u obvezi vratiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženih iznosa, jer je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja valutne klauzule propustio upoznati tužiteljicu s jasnim parametrima koje je primjenjivao, pa je stoga tuženi nepošteni stjecatelj i kamata teče od dana stjecanja.

30.1. Ne može se prihvatiti niti pozivanje tuženog za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje žalitelja na interpretativnu presudu Suda Europske unije od **.**.2013., TĆ v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, EU:C:2013:164. Naime, valja reći kako je Sud u navedenoj presudi (u kojoj je prvi puta tumačio Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, SL 1993., L 95, str. 29, SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24 - dalje Direktiva 93/13 EEZ, u kontekstu zaštite od nepoštenih odredbi u ugovoru o hipotekarnom kreditu u ovršnom postupku), oslanjajući se na svoja tumačenja iz svojih prijašnjih presuda u kojima je tumačio Direktivu 93/13 EEZ, i njezin Prilog, detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo jer li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca, odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora. Nadalje, u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado, C‑226/12, EU:C:2014:10, Sud je, nakon presude TĆ, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

30.2. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

30.3. Nadalje, odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine" broj 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

31. Slijedom navedenoga, žalbeni navodi tuženog proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.

32. Naposljetku, valja reći da je odluka o troškovima postupka pravilna i po osnovu i po visini, a što se žalbom posebno niti ne osporava (čl. 154 st. 1 i čl. 155 st. 1 ZPP).

33. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 i čl. 380 toč. 2 ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Sudac:

Ivica Veselić