Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4167/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LJ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-587/2021 od 16. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-587/2021 od 16. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje rješenje sadržano u istoj prvostupanjskoj presudi.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.860,37 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. I. izreke. Odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku (toč. I. izreke rješenja). Dopuštena je preinaka tužbe koju je tužiteljica izvršila u podnesku od 8. srpnja 2025. (toč. II. izreke rješenja). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.701,92 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (toč. III. izreke rješenja).

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 I 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška, ili da se presuda ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškove žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iz potrošačkog ugovora o kreditu.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, na koju ukazuje tuženik, jer je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 i 46/07 – dalje. ZZP/03) iz razloga što se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer kada bi bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, kao sud sjedišta kreditora, kako je to ugovoreno čl. 12. Ugovora o kreditu, tužiteljica koja ima prebivalište u [adresa], morala bi putovati u Zagreb, što bi joj uzrokovalo znatne troškove i time se ograničilo njezino pravo na pristup sudu.

6.1. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16– dalje: ZPK), u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, uz ostalo i pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Dakle, time što je tužiteljica podnijela tužbu kod prvostupanjskog suda prema mjestu svojega prebivališta u [adresa], a i Ugovor o kreditu je sklopljen u poslovnici tuženika u Dubrovniku, iskoristila je svoje pravo izbora koje joj pruža citirana odredba ZPK, jer je izvršila izbor nadležnosti, te je sud vezan izborom tužiteljice zbog čega prvostupanjski sud nije ovlašten određivati nadležnost drugog suda. Kako u konkretnom slučaju između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP, to je prigovor mjesne nenadležnosti uz valjane razloge odbijen kao neosnovan.

6.2. U odnosu na opširne suprotne žalbene navode tuženika da je sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan, žalitelju valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci poslovni broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Stoga žalba tuženika protiv toč. I. rješenja sadržanog u pobijanoj presudi nije osnovana.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:

- da su stranke 20. srpnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 818-50-4273876, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 19.886,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita;

- da se tijekom otplate kredita više puta mijenjan tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile odredbe o valutnoj klauzuli u CHF prema kojoj se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju;

- da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i da je riječ o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja;

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan isplate kredita i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme otplate kredita iznosi ukupno 3.860,37 EUR;

- da je prvostupanjski sud kao prethodno pitanje utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne i pritom se pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom su potvrđena utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite da su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

9. Pozivom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak CHF nepoštene, a time i ništetne u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87. ZZP/03, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF po pravilima stečenog bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud dao je jasne, valjane i potpune razloge za svoja utvrđenja da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, jer u obrazloženju presude sud jasno navodi da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Iz tih je razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, pa suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnovana.

11. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku. Iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik, te iz iskaza tužiteljice ne proizlazi osnovanost tuženikovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni. Pritom vezano za tvrdnje žalitelja da je sud trebao provesti po njemu predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika Anđelka Stanica na okolnost da se o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pregovaralo, valja odgovoriti da taj dokaz osnovano nije proveden, jer je ispunjenje zahtjeva za transparentnost iz čl. 85. ZZP/2003 na trgovcu (tuženiku), a ne na javnom bilježniku.

12. Neutemeljeni su navodi žalbe da je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potrebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja. Iz iskaza tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao, i da tuženik nije informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF. Ne proizlaze stoga tvrdnje žalitelja da je tužiteljica kao potrošač dobila od tuženika potpune obavijesti o povećanom riziku promjene tečaja CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli i precizne informacije temeljem kojih je mogla procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

13. Nadalje je sud prvog stupnja u razlozima presude jasno naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i interesima ugovornih strana propisana odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14. O prigovoru zastare odlučeno je pravilnom primjenom materijalnog prava. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Kako je tužiteljica tužbu podnijela 12. srpnja 2021., ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog iz čl. 225. ZOO, pa prigovor zastare nije osnovan.

15. S tim u vezi prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske dao na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. vezano za početak tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je to ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

16. Slijedom utvrđenja da je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, pravilnom je primjenom materijalnog prava naloženo tuženiku da platiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate.

17. Prvostupanjski sud u postupku nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 190. ZPP, kako to tvrdi žalitelj, jer je tužiteljica sukladno iznimci propisanoj odredbom čl. 190. st. 2. ZPP preinačila tužbu i povisila tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 8.7.2025., jer bez svoje krivnje to nije mogla učiniti do zaključenja prethodnog postupka. Takva je preinaka dopušten o čemu je donesen i Zaključak predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. broj Su-IV-162/2021.

18. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP, te toj odluci tuženik svojom žalbom određeno niti ne prigovara.

19. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš