Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž Ovr-33/2026-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji tog suda Tihani Pivac, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila sudska savjetnica Tereza Nejašmić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Raiffeisen Mittlere Südoststeiermark Egen, OIB:25376204437, Austrija, Paldau, Paldau 40, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Remenar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Remenar i Remenar u Zagrebu, protiv ovršenika IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Haid, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Haid & Švaljek Krešić j.t.d. Zagreb, radi ovrhe, odlučujući o žalbi treće osobe FG protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1830/2024-130 od 17. listopada 2025., 24. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e:

Odbija se kao neosnovana žalba treće osobe i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1830/2024-130 od 17. listopada 2025.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog treće osobe FG od 10. listopada 2025. kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjskog rješenja žali se treća osoba, pobijajući to rješenje u cijelosti iz svih žalbenih razloga dakle iz razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu ZPP), vezano uz odredbu članka 19. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05., 67/08., 139/10., 154/11. i 70/12., dalje u tekstu OZ). Žalbom se predlaže pobijano rješenje preinačiti i odrediti prekid ovrhe.

3. U odgovorima na žalbu ovrhovoditelj i ovršenik u bitnom pobijaju žalbene navode treće osobe predlažući odbiti žalbu kao neosnovanu te potvrditi doneseno rješenje.

4. Žalba treće osobe nije osnovana.

5. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je odbio prijedlog za prekid postupka treće osobe kao neosnovan ističući kako se institut prekida iz članka 213. ZPP-a ne može primijeniti na ovršni postupak jer se odredbe ZPP-a u ovršnom postupku primjenjuju samo supsidijarno. Nadalje navodi kako se ovršni postupak prekida samo kada nastupe razlozi iz članka 212. ZPP-a pa kako se ne može odrediti prekid postupka zbog odluke da sud ne rješava o prethodnom pitanju. Pobijano rješenje dalje navodi kako se odluka Suda Europske Unije C-407/18 na koju se poziva treća osoba odnosi na institut odgode ovrhe te obrazlaže kako ista nije primjenjiva u ovom slučaju te kako treća osoba nije kumulativno ispunila pretpostavke za odgodu ovrhe propisane člankom 63. OZ-a (vjerojatnost uspjeha u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i opasnost od nenadoknadive štete).

6. U konkretnom slučaju po prijedlogu ovrhovoditelja, a na temelju ovršne javnobilježničke isprave – Očitovanja od 22. srpnja 2008. danog od strane FG kao zajmoprimatelja i IG kao založnog dužnika i punomoćnika založnog dužnika ČG, solemniziranog kod javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, a koje očitovanje je dano temeljem Ugovora o jednokratnom kreditu, broj računa 541.722 od 14. srpnja 2008., zaključenog između ŽG kao zajmoprimatelja i založnog dužnika te ovrhovoditelja kao vjerovnika, određena je ovrha radi naplate iznosa od 126.315,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 21. kolovoza 2009. i troškova ovršnog postupka, na nekretnini založnog dužnika IG u odnosu na 6. etažu 3,9/100, 1. poslovni prostor u prizemlju korisne površine 44,78 čm, u nacrtu označenom slovom L4, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade povezano temeljem članka 68., 69. i 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine i na nekretnini označenoj kao 19. etaža, 4,65/100, 1. dvosobni stan u drugom katu korisne površine 53,53 m2, u nacrtima označeno slovom S12, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade povezano temeljem odrede članka 68., 69. i 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, a koja nekretnina je upisana u zemljišnim knjigama kao kčbr. [katastarska čestica], oznaka zemljišta kuća br. 97 i dvorište, [adresa], površine 791 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj [broj poduloška] i 19. Dakle, IG i ČG su kao založni dužnici dozvolili da se na njihovim nekretninama, a koje su i predmet ove ovrhe, upiše založno pravo radi osiguranja potraživanja prednika ovrhovoditelja temeljem Ugovora o jednokratnom kreditu zaključenog sa ŽG kao zajmoprimateljem. Založno pravo je upisano i u zemljišnu knjigu. Iz Ugovora o kupoprodaji nekretnina kojeg su zaključili ČG kao prodavatelj i ŽG kao kupac dana 29. lipnja 2006. proizlazi kako je treća osoba kupila od tadašnjeg vlasnika ČG stan koji je predmet ove ovrhe, a iz Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 29. srpnja 2008. proizlazi kako je ŽG kao kupac od PG kao prodavatelja kupio poslovni prostor koji je predmet ovrhe.

7. Treća osoba se u žalbi poziva na odluku kojom je pravomoćno potvrđeno da je moguć prekid postupka radi odluke da ovršni sud ne rješava o prethodnom pitanju pozivajući se na zaključak sastanka od 11. ožujka 2022. godine na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, na kojem je odlučeno da u ovrhama temeljem ovršnih isprava bez prethodne sudske kontrole iz potrošačkih ugovora ovršni sud mora po službenoj dužnosti preispitati nepoštene (ništetne) odredbe, a kada je pokrenuta parnica o ništetnosti, radi se o prethodnom pitanju čije je pravomoćno okončanje pretpostavka za nastavak ovrhe, pa da je s tim u vezi prvostupanjski sud zanemario obvezu izravne primjene Direktive 93/13/EEZ i načela djelotvornosti kako ih tumači Sud EU u odluci C-407/18. Žalitelj pritom ističe kako bi ovršni sud bio dužan po službenoj dužnosti ispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Nadalje navodi kako kada je potrebno spriječiti nenadoknadivu štetu (prodaju doma), sud je dužan izabrati mjeru koja stvarno jamči zaštitu – u prikazanoj praksi to je bio prekid do rješavanja prethodnog pitanja (ništetnosti ovršne isprave). Ističe kako su ovrhovoditeljevi navodi da ugovori nisu potrošački nebitni na ovoj procesnoj razini jer je to pitanje za parnicu o ništetnosti.

8. Ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijano prvostupanjsko rješenje u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP-a te je utvrdio kako nije počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju ukazuje žalba kao niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost prvostupanjskog rješenja mogu ispitati.

9. Treća osoba predlaže prekid postupka pozivajući se na odredbe čl. 213. ZPP-a navodeći kako pitanje utvrđenja ništetnosti ovršne isprave na temelju koje je određena ovosudna ovrha predstavlja prethodno pitanje u ovom predmetu.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako u konkretnoj situaciji nema mjesta primjeni pravila o prekidu postupka iz ZPP-a jer se odredbe ZPP-a u ovršnom postupku primjenjuju samo supsidijarno i to ako Ovršnim zakonom nije drukčije određeno. Slijedom navedenog, ovršni postupak se može prekinuti samo ex lege, odnosno sud može samo deklaratorno utvrditi prekid postupka kada nastupe razlozi iz članka 212. ZPP-a. U ovršnom postupku nema mjesta donošenju konstitutivnog rješenja o prekidu postupka radi razloga iz članka 213. ZPP-a jer ovršni zakon kao specijalni zakon normira institut odgode ovrhe. Naime, u situaciji kada je pokrenuta parnica radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave ovršni zakon propisuje da se može odgoditi ovrha.

11. Članak 63. OZ-a određuje kako će sud na zahtjev osobe koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom odgoditi ovrhu u pogledu toga predmeta ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava te da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, uz uvjet da u roku pokrene parnicu na koju je upućena.

12. Slijedom navedenog, a u situaciji kada treća osoba u svom prijedlogu za odgodu ne navodi iz kojih bi to razloga proizlazilo da bi ista pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je odbio prijedlog za prekid/odgodu postupka. Naime, isticanje kako bi prodaja doma prije okončanja parnice bila nenadoknadiva šteta nije dovoljna da bi se ovrha odgodila ponajprije iz razloga što je treća osoba bila svjesna da postoji pravo zaloga na toj nekretnini upravo za obvezu treće osobe. Također, za istaknuti je da kad se ispituje i ocjenjuje vjerojatnost da bi provođenjem ovrhe treća osoba trpila nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, težište ispitivanja da treba usmjeriti u prvom redu na imovinske prilike ovrhovoditelja i mogućnost treće osobe da u postupku protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, treća osoba nije pružila niti jedan dokaz na okolnost da bi, u slučaju da se ovrha proglasi nedopuštenom, bila u nemogućnosti namiriti se od ovrhovoditelja, slijedom čega ista nije učinila vjerojatnim koju bi to nenadoknadivu štetu pretrpjela provedbom predmetne ovrhe, osobito u okolnostima kada nema status založnog dužnika. Vrijedi istaknuti kako nastanak nenadoknadive štete treća osoba nije dužna dokazati, ali je dužna dostaviti dokaze kojima bi učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe nenadoknadiva šteta nastala.

13. Žalbeni razlozi kojima treća osoba pobija predmetno rješenje su zapravo razlozi koji se sadržajno ne razlikuju od onih iznesenih u ranijim prijedlozima za odgodu koje je sud odbio i koji su potvrđeni od strane drugostupanjskog suda (Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj GŽ Ovr-7/2025-4 od 29. siječnja 2025). Za istaknuti je i kako po svemu sudeći ni parnice koje je treća osoba pokrenula radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nisu pokrenute unutar roka od 15 dana koji rok je istoj ostavljen rješenjem. U konkretnom slučaju, u odnosu na stan koji je predmet ovrhe, treća osoba je upućena na parnicu rješenjem suda broj Ovr-3329/18-90 od 8. lipnja 2018., koje rješenje je njegov punomoćnik primio 21. lipnja 2018., a parnicu je trebala pokrenuti u roku od 15 dana, dok je parnica pokrenuta podnošenjem tužbe 9. srpnja 2018., a koja tužba je zaprimljena pod brojem P-3471/2018 (kasniji brojevi P-3029/2020 i P-394/2024). U odnosu na poslovni prostor treća osoba je na parnicu bila upućena rješenjem suda broj Ovr- 2432/09-81 od 23. ožujka 2018., koje je njegov punomoćnik primio 5. travnja 2018., a parnica je pokrenuta kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P- 3725/2024 18. lipnja 2024. Dakle, niti jedna od parnica nije pokrenuta u roku od 15 dana, pa nije ispunjen uvjet koji je propisan člankom 63. OZ. 14. Napominje se kako je Vrhovni sud u odluci Rev-477/2021-3 od 17. listopada 2023. zauzeo stav kako bi rok za pokretanje parnice u povodu upućivanja u parnicu radi žalbe na rješenje o ovrsi bio prekluzivan što znači da prekoračenje roka dovodi do gubitka prava na traženje parnične pravne zaštite. Sukladno navedenom, stav je ovog suda kako bi nepostupanje u prekluzivnom roku utjecalo i na ispunjenje jedne od pretpostavki za odgodu ovrhe sukladno č. 63. OZ-a.

15. Za napomenuti je i kako je Vrhovni sud RH u odluci Revd-897/2025-2 od 05. ožujka 2025. odbio prijedlog za dopuštenje revizije protiv odluke Županijskog suda u Zagrebu 72 Gž-4836/2023-2 od 27. ožujka 2024. ističući kako je sud pravilno utvrdio da se ne radi u potrošačkim ugovorima čime je Vrhovni sud je potvrdio stajalište drugostupanjskog suda koji ističe kako ugovor nema svojstvo potrošačkog jer je isti namijenjen za kupnju poslovnog prostora.

16. Slijedom svega navedenog, budući da se u ovršnom postupku prekid postupka ne može odrediti radi razloga iz članka 213. OZ-a, te da nisu ni ostvarene pretpostavke za odgodu ovrhe na prijedlog treće osobe, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog treće osobe za prekid odnosno odgodu ovrhe.

17. S obzirom na utvrđeno razvidno je kako nisu osnovani razlozi zbog kojih treća osoba pobija predmetno rješenje. Nadalje, prvostupanjski sud nije pri donošenju rješenja počinio bitne povrede ovršnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. ZPP-a u vezi sa člankom 381. ZPP-a. Stoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda.

18. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

Split, 24. ožujka 2026.

SUTKINJA

Tihana Pivac