Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-862/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenija Jakovčević kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković kao sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Sanji Barbarić, odvjetnici iz Oroslavja, protiv tuženika PRIVREDNE BANKA ZAGREB – d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću posl. br. P-1882/2023-11 od 19. siječnja 2026., dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću posl. br. P-1882/2023- 11 od 19. siječnja 2026. u pobijanim točkama 1. 2, i točki 3., do iznosa parničnog troška od 625,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i točki IV izreke.

II. Preinačava se ista presuda u točki 3. preko iznosa od od 625,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 375,00eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu br. [broj kredita], sklopljenom između parničnih stranaka dana 28.11.2007., ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, sadržana u čl. 12.3., koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“ (toč. I) U točki II nalaže se tuženiku da, radi ništetne ugovorne odredbe navedene u točci I. ove presude, u roku od 15 dana plati tužitelju, novčani iznos od 256,41 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U točki III nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.589,05 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U točki VI odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetniom odredbe ugovora o kreditu kojeg su dana 28.3.2007. zaključili, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zorke Čavajda u Zagrebu, Radnička cesta 48 pod poslovnim brojem OV-6426/2007 dana 29.3.2007., a kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. kao i isplata iznosa stečenog od strane tuženika temeljem te ništetne odredbe.

5. Sporno je i dalje u žalbenom stadiju postupka da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama člana 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) kako tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

8. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Nesporno je među strankama da su stranke 28.3.2007., sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 18.558,93 CHFu kunskoj protuvrijednosti a da je spornom odredbom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke dogovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,50 od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kn, prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita.

10. Pobijanom presudom je utvrđena ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu. Odredbom članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita ili istovremeno s korištenjem odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita kao i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila.

11. Također je nesporno je da je temeljem sporne ugovorne odredbe tuženik naplatio navedenu naknadu od 450,47 eura dana 31. ožujka 2007.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,50 % na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

13. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

14. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 5 ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

15. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 iznosa kredita (čl. 5 Ugovora o kreditu) očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 5 Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

16. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da, iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, što je isticao punomoćnik tuženika, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva (stranica 33-88 spisa) i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženika, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita,

17. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja utvrđenja ništetnosti ulazne naknade i to da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu i naknada za osiguranje kredita niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba kako je navedeno u toč. I izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 450,47 euro eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.ožujka 2007., kada je tuženik, isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO).

18. Također ne osnovano u žalbi ističe prigovor zastare budući da je kondemnatorni zahtjev za isplatu zastario.

19. Naime zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora a što proizlazi i iz mišljenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (Su- IV-33/22-2).

20. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane ZOO-om, te objedinjena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da u konkretnom slučaju zastara nije niti počela teći budući da je utvrđena za sada nepravomoćnom presudom koja je predmetom žalbe, pa istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani.

21. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe čl. 368 st.1 ZPP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

22. Odluci o troškovima postupka tuženik prigovara posljedično smatrajući odluku o glavnoj stvari nepravilnom i nezakonitom stoga se i pobijana odluka o troškovima postupka u tom smislu ukazuje pravilnom u smislu čl. 154. st1 i čl. 155 ZPP-a.

23. Međutim u odnosu na žalbeni navod kako je vrijednost predmeta spora pogrešno utvrđena u visini zbroja deklaratornog i kondemnatornog dijela tužbenog zahtjev valja reći da su isti osnovani.

24. Prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora budući da se ista u konkretnoj situaciji određuje prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva.

25. Naime kada tužitelj ističe zahtjev za isplatu, rješenje kojeg zahtjeva ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredaba ugovora o kreditu – odredbe o ulaznoj naknadi u kojem je pravcu tužitelj i postavio tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi se ne mogu promatrati kao dva različita zahtjeva u smislu odredbe iz članka 37. stavak 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavak 3. ZPP-a. U toj situaciji, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu.

26. Stoga je u ovoj pravnoj stvari tužitelju pripada nagrada prema vrijednosti predmeta spora od 450,47 eura u visini od 50 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1. i 46. OT), trošak sastava podneska od 15. studenog 2024. u iznosu od po 50 bodova (Tbr. 8.1. i 46. OT), te trošak zastupanja na ročištima od 23. prosinca 2025. i 15. siječnja 2026. iznosu od po 50 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1. i 46. OT), što ukupno iznosi 250 bodova što iznosi s pripadajućim PDV-om iznos od 625,00 eura, radi čega je pobijana presuda u točki 3. izreke potvrđena do navedenog iznosa dok je preko istog preinačena i tužitelj je odbijen za dio parničnog troška preko iznosa od 625,00 ura kao neosnovan kao u izreci ove presude.

27. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom u pogledu glavne stvari već samo djelomično u pogledu odluke o trošku to mu ne pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević