Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-908/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, MU, izvjestiteljice i članice, ĆU, članice, u pravnoj stvari tužiteljice KU /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Branko Nenadić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. /OIB: 53056966535/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa Josip Mađarić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P- 650/2023-19 od 23. siječnja 2026., u sjednici održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P- 650/2023-19 od 23. siječnja 2026. pod stavkom I. izreke, stavkom II. izreke i dijelu stavka IV. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.400,00 eura sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2026. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-650/2023-19 od 23. siječnja 2026. u dijelu stavka IV. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji iznos od 70,56 eura na ime parničnog troška (preko iznosa od 1.400,00 do iznos od 1.470,56 eura) sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu daljnjeg iznosa od 70,56 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2026. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom pod stavkom I. izreke utvrđeno da su ništetne odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 12. lipnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora u točki 1. koja glasi: kunska protuvrijednost CHF 17.544,82 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja."; točki 2. koja glasi: … promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora."; u točki 7. koja glasi: "… dio glavnice kredita u iznosu CHF 12.135,37 otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kredita za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.", "… preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 5.409,45 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kredita za CHF važećem na dan dospijeća…"

Pod stavkom II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.369,30 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: 2,02 eura od 20. kolovoza 2007.; 0,56 eura od 14. rujna 2007.; 0,20 eura od 30. studenog 2007.; 1,77 eura od 31. siječnja 2008.; 2,98 eura od 29. veljače 2008.; 5,04 eura od 31. ožujka 2008.; 1,94 eura od 30. travnja 2008.; 0,72 eura od 31. svibnja 2008.; 2,25 eura od 30. lipnja 2008.; 0,10 eura od 31. kolovoza 2008.; 1,46 eura od 30. rujna 2008.; 11,82 eura od 31. listopada 2008.; 4,84 eura od 30. studenog 2008.; 13,56 eura od 31. prosinca 2008.; 14,90 eura od 31. siječnja 2009.; 15,50 eura od 28. veljače 2009.; 14,43 eura od 31. ožujka 2009.; 14,77 eura od 30. travnja 2009.; 12,10 eura od 31. svibnja 2009.; 10,15 eura od 30. lipnja 2009.; 10,67 eura od 31. srpnja 2009.; 11,70 eura od 31. kolovoza 2009.; 11,61 eura od 30. rujna 2009.; 10,56 eura od 31. listopada 2009.; 12,52 eura od 30. studenog 2009.; 14,10 eura od 31. prosinca 2009.; 16,33 eura od 31. siječnja 2010.; 15,82 eura od 28. veljače 2010.; 18,85 eura od 31. ožujka 2010.; 18,28 eura od 30. travnja 2010.; 19,40 eura od 31. svibnja 2010.; 29,11 eura od 30. lipnja 2010.; 27,11 eura od 31. srpnja 2010.; 33,21 eura od 31. kolovoza 2010.; 31,10 eura od 30. rujna 2010.; 27,71 eura od 31. listopada 2010.; 1.930,11 eura od 29. studenog 2010., sve do isplate.

Pod stavkom IV. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.470,56 eura sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2026. do isplate.

Pod stavkom III. izreke je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 42,69 eura.

2. Protiv presude pod stavcima I., II. i IV. izreke žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[1] . Predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude i zahtijeva trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetan dio odredbi Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 12. lipnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, koji se odnosi na vezivanje obveze tužiteljice za tečaj CHF u vrijem dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 2.369,30 eura na ime razlike u anuitetima kredita između kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita, naspram iznosa anuiteta koje je tužiteljica u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, specificiranih po datumima sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su tuženik (kreditor) i tužiteljica (korisnica kredita) sklopili 12. lipnja 2007. Ugovora o kreditu broj 528-50-4175966 za iznos od 17.544,82 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (točka 1.), na rok otplate kroz 84 mjeseci /sedam godina/ (točka 4.), namjena kojeg je bila kupnja novog automobila (točka 6.); da je u točki 7. /način otplate/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor; da je tužiteljica vratila tuženiku kredit, visina ukupne razlike plaćenih anuiteta po tužiteljici uzimajući u obzir tečaj na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, koja iznosi 2.369,30 eura, pojedinih anuitetnih razlike iz postavljenog tužbenog zahtjeva i vrijeme uplata po tužiteljici, a niti da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku, stranaka kojeg je bio i tuženik utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

7. Sporna je po tuženiku, primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a); izbor i primjena materijalnog prava ZZP-a/2003[2] - u kontinuitetu ZZP- a/2007[3] ; zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice - jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive tužiteljici, jesu li kao takve bile odredive za tužiteljicu, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužiteljici predmetni iznos sa zateznim kamatama.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presudu u pobijanom dijelu, u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354.

2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007)

stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

9. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora.

10. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje vezano za odluku pod stavkom I. izreke prvostupanjske presude je pravilno utvrđeno i materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

11. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu sugeriran kredit sa valutnom klauzulom u CHF, bez mogućnosti bilo kakovog pregovaranja i da su kreditna sredstva iskorištena prema ugovorenoj namjeni – kupnju automobila za osobne potrebe (list 69. – 70.).

12. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

13. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

14. Direktivom 93/13/EEZ[4] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

15. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

16. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

17. U presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno - da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao

4 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

18. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu vezu kretanja promjene tečaja CHF i eventualno nudio tužiteljici izmjenu Ugovora o kreditu.

19. Tuženik u predmetnoj parnici na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor i da tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na njegov sadržaj.

20. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[5] ). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- a/2007) i članka 4. ZOO-a, i izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

21. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja kao jedini objektivni zaključak, kako ga je formirao i prvostupanjski sud ostaje da je Ugovor o kreditu standardi obrazac tuženika za namjenske kredite, na sadržaj kojeg tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, da Ugovorom o kreditu nisu ugovoreni, niti jednostranim tuženikovim Odlukama određivani egzaktni parametri na temelju kojih će tuženik pratiti promjenu tečaja CHF kroz razdoblje vraćanja kredita (7 godina), a koji bi za tužiteljicu kao potrošača bili razumljivi i predvidivi za procjenu njezine ekonomske situacije, da iz postupanja tuženika nije jasno je li po tuženiku, a ako jest na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju 2007. razrađivana uzročno-posljedična veza kretanja promjenjivosti tečaja CHF (tuženik kao trgovac bio je svjestan rizika za tužitelja zbog ugovaranja valute CHF i nije postupao u dobroj vjeri), a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana, s obzirom na dovoljno oštećeni pravni položaj tužiteljice u koji je stavljen na temelju ugovorne odredbe o tečaju valute CHF, u vrijeme dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, i to ne samo u ekonomskom smislu, već i u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema takvoj odredbi ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

5 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

22. Stoga se ne mogu prihvatiti neargumentirani, a time i neosnovani navodi tuženika da prvostupanjski sud nije prvotno utvrdio jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive (proveo test poštenosti), a niti stav da nije dopušteno ocjenjivati poštenost predmetne ugovorne odredbe vezano za valutu CHF.

23. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

24. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

25. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

26. Nije sporna visina ukupnog restitucijskog zahtjeva, visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita, visine anuiteta koje je tužiteljica plaćala po tuženiku obračunatom tečaju CHF na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, a niti vrijeme uplata anuiteta po tužiteljici.

27. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice iznos od 2.369,30 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

28. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužiteljice imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja, zbog čega se suprotni žalbeni navodi ne mogu prihvatiti.

29. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužiteljici, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

30. Odluka o troškovima pod stavkom IV. izreke je pravilna, osim u dijelu u kojem su tužiteljici dosuđene sudske pristojbe na tužbu i presudu (ukupno 70,56 eura), budući da je tužiteljica u predmetnoj parnici oslobođenja plaćanja sudskih pristojbi (članak 11. stavak 1., točka 20. ZSP-a[6] ), a na što opravdano ukazuje i tuženik.

31. Trošak povodom pravnog lijeka (predmetne žalbe) pada na teret tuženika jer nije uspio sa žalbom u odnosu na odluku o glavnim tužbenim zahtjevima (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

32. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 373. točka 3. ZPP-a za stavak II., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak III.).

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović

6 Zakon o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018., 51/2023.)