Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1069/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZE iz [adresa], Z [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6012/2024-9 od 3. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6012/2024-9 od 3. veljače 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 28. svibnja 2007. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, odnosno čl. 3. u dijelu u kojemu je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 326,28 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. 06. 2007. pa do isplate. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.224,54 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 03. veljače 2026. pa do isplate. Točkom IV. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 750,00 € sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući odluku iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkama 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP), posebno ukazujući na postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i relativno bitne povrede pozivajući se pri tome na odredbu čl. 354. st. 1. u vezi čl. 326. i čl. 186. c ZPP, te prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka uključujući i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da je sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Nije osnovan niti žalbeni razlog istaknut u smjeru postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 326. i čl. 186. c ZPP, na koju također izričito upire žalitelj.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 28. svibnja 2007. između stranka u dijelu u kojem je ugovorena obveza tuženika da plati naknadu za obradu kredita, te potom zahtjev za isplatom po osnovi stečenog bez osnove.

6. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi kako nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili 28. svibnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila određene marke KIA, pri čemu je člankom 3. ugovorena naknada: " …3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela."

7. Također, nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva odnosno činjenica da je tuženik temeljem odredbe čl. 3 ugovora tužitelju naplatio naknadu u iznosu od 396,28 € /2.985,74 kn[1] , i koju činjenicu je tuženik priznao podneskom od 11. studenog 2024. pa je u postupku sporna prije svega pravna osnovanost postavljenog zahtjeva.

8. Polazeći od provedenih dokaza uvidom u dostavljenu materijalnu dokumentaciju te proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, prvostupanjski sud utvrđuje da isti predstavlja potrošača koji je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe, da stranke prilikom sklapanja ugovora nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi čl. 3. koja je bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom, niti je tužitelj imao utjecaja na sadržaj ugovorene odredbe ili mogao ishoditi njezino uklanjanje iz ugovora, pa pronalazi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP) koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, budući da mu je nametnula dodatnu obvezu koja nije bila predviđena dispozitivnim zakonskim propisima, a ugovor ne sadrži konkretan opis naplaćenih troškova niti usluga, pa iako je takva odredba bila jasna i uočljiva, unesena je u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pa posljedično primjenom odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), zaključuje i o pravu tužitelja da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe naplaćeno te usvaja tužbeni zahtjev u odnosu na glavne tužbene zahtjeve te odlučuje kao pod točkama I. i II. izreke pobijane presude.

9. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, sud prvog stupnja otklanja takav prigovor pozivom na zauzeto pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2), iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

10. Tuženica u žalbi pobija prvostupanjsku odluku u bitnom smatrajući da stajalište koje prvostupanjski sud zauzima primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. dovodi do preuranjenosti i nedopuštenosti tužbe u smislu čl. 186 c st. 2. ZPP te posljedično relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka, smatra da je obrazloženje prvostupanjskog suda paušalno i arbitrarno, da nije dokazano postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača, da tuženik prema tada važećim propisima nije morao precizirati troškove koji se odnose na naknadu, da je naknada naplaćena 17 godina prije tužbe pa je neprihvatljiv stav o tijeku kamate od 01. lipnja 2007., da je u pogledu pitanja postojanja znatne neravnoteže pogrešno utvrđeno činjenično stanje kao i pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da nije proveden test poštenosti, kao i da nije obrazloženo zašto bi se banka smatrala nesavjesnim stjecateljem.

11. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, drugostupanjski sud nije utvrdio osnovanost i pravilnost iznesenih tvrdnji i stajališta žalitelja, obzirom da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo te donio pravilnu i zakonitu odluku koju je obrazložio na dostatan, jasan i razumljiv način.

12. U odnosu na žalbene navode u sklopu kojih tuženik ukazuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, i koju povezuje sa primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. u pogledu dopuštenosti i pravovremenosti tužbe, smatrajući da je tužba za isplatu preuranjena i nedopuštena u slučaju kada još nije pravomoćno utvrđena ništetnost i koja je uostalom predmetom žalbe, valja ukazati da potrošači ostvaruju pravo na zaštitu u skladu sa materijalno pravnim propisima ZZP-a, kojim je još 2003. u nacionalno zakonodavstvo implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske unije u vidu Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Odredbom čl. 6. st. 1. Direktive je u odnosu na posljedicu nepoštenog ugovaranja, propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

13. Stoga kada se u nekom postupku utvrdi da je određeno ugovaranje na štetu potrošača bilo nepošteno, posljedica treba polaziti od toga da osigurava potpuno obeštećenje potrošača.

14. Europski sud u tom smislu smatra da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ME i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 61.; ) iz čega proizlazi da nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc ).

15. Opravdanje za takvo djelovanje Europski sud pronalazi u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka njegovih učinaka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ME i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 62. i 63.;).

16. Dakle, djelovanje ništetnosti na temelju utvrđene nepoštenosti u okolnostima poput onog koji je predmetom spora, ukazuju na potrebu za retroaktivnim djelovanjem od trenutka kada su takve posljedice nastale, a ne od trenutka pravomoćnosti ili donošenja odluke ( ex nunc ) kako nepravilno smatra tuženik, i u kojem smislu valja tumačiti učinke odredbe čl. 87. ZZP kojom je prenesena odredba čl. 6. st. 1. Direktive. Takvo tumačenje je također u skladu sa učincima odnosno posljedicama ništetnosti propisanim općom odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a.

17. Stoga tvrdnje žalitelja o preuranjenosti i nedopuštenosti tužbe u smislu djelovanja učinaka utvrđene ništetnosti nisu pravilne, niti dovode u pitanje osnovanost prvostupanjske odluke.

18. Nadalje, prvostupanjski sud pobijanu odluku nije argumentirao paušalno i apstraktno kako tuženik nepravilno navodi u žalbi, već je pružio konkretne, dostatne i jasne navode utemeljene na pravilnoj materijalnoj primjeni prava.

19. U odnosu na postojanje znatne neravnoteže i prigovore tuženika istaknute u smjeru nepostojanja tog elementa nepoštenog ugovaranja, valja ukazati da iz prakse Europskog suda ( npr. presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ona ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

20. Prvostupanjski sud je postojanje znatne neravnoteže utvrdio temeljem ukupnog odnosa između stranaka te je pojasnio razloge za svoje stajalište ( točka 18. do 20. obrazloženja ) povezujući isto uz uvjet dobre vjere i objektivne nemogućnosti tužitelja kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i ne obrazlaganje stvarne visine plaćanja troškova iz čega proizlazi nemogućnost realne procijene ukupnih ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Glede navedenog valja ukazati da iz provedenog dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku proizlazi da iako je pročitao najvažnije odredbe ugovora, nije uočio konkretnu odredbu u pogledu naknade a niti je upozoren na postojanje iste.

21. Neosnovano žalitelj ističe da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti, obzirom da je obrazloženjem pobijane odluke ukazao na stav da element poštenosti ugovaranja nije nužno i neophodno povezan sa jasnoćom i razumljivošću sporne odredbe, budući da odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

22. Također su neosnovani i prigovori tuženika usmjereni na pitanje tijeka zakonske zatezne kamate ( koje tuženik detaljno obrazlaže točkama 21-25 i 38-40 žalbe) budući je sud prvog stupnja pravilno utvrdio isto u skladu sa odredbom čl. 1115.- ZOO-a. Naime, kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, takvo utvrđenje govori o tome da je tuženik nepošten stjecatelj upravo uslijed korištenja takve "jače" pozicije, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

23. Stoga, kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ugovorna odredba čl. 3. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, ona je posljedično protivna odredbama ZZP-a odnosno ništetna. U konkretnom slučaju je riječ o djelomičnoj ništetnosti odredbe čl. 3. ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 1. prosinca 2006., pa kako je posljedica takve djelomične ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno po takvoj osnovi, to je tuženica pravilno obvezana na vraćanje primljenog iznosa od 396,28 eura ( točka II izreke ), čija visina nije sporna.

24. I odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) pri čemu tuženik žalbom izričito nije osporio visinu dosuđenog troška niti primjenu odredaba Tarife temeljem kojih je dosuđena.

25. Slijedom svega iznesenog je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

26. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić