Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-778/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima u Đakovu, S. Radića 9/I, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P- 3/2024-22 od 30. prosinca 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-3/2024-22 od 30. prosinca 2024. godine, u dijelu pod točkom I i II izreke, kao i u dijelu pod točkom III izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 451,25 eura, sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja IĐ za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 31,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 718,75 eura i sudi:

1.Tuženik Addiko Bank d.d. dužan je tužitelju IĐ naknaditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 31,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske presude do isplate, po stopi koja tužitelju pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) sve u roku od 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tužitelja IĐ za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 718,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Tuženik Addiko Bank d.d. dužan je tužitelju IĐ naknaditi trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 eura u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništetnim i bez učinka dio odredbe čl. 8.Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 16. siječnja 2006. godine, a koji glasi: "U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke", te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 280,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. studenog 2011. do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 1.170,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2024. godine do isplate.

2. Protiv te presude žali se tužitelj, u dijelu koji mu nije dosuđen trošak parničnog postupka, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te tuženik, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlažu da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traže troškove žalbi.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

6. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja glede odluke o glavnoj stvari, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita prema zaključno obračunu banke, a posljedično tome i isplata iznosa od 280,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

9. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je u postupku povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, budući da je postupak u svojoj cjelini, uključujući i način na koji su dokazi predloženi i izvedeni, proveden u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje načelo da svaka strana treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Načelo jednakosti sredstava u smislu pravične ravnoteže među strankama nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, da bi se to spriječilo, postupak mora biti kontradiktoran, jer samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stajalištima ili dokazima koje predlaže suprotna strana.

10. Sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost izložiti činjenice i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, a o provedenom postupku dao je, suprotno žalbenim navodima tuženika valjano obrazložene razloge, a isto tako su neosnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije predložio dokaze kojim potkrepljuje svoje tvrdnje.

11. Pri tome činjenica da sud prvog stupnja nije saslušao javnog bilježnika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, nije odlučna, budući da javni bilježnik ne može tumačiti odluke koje donosi banka, niti je upoznat s činjenicom jesu li tužitelju prilikom sklapanja ugovora bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, odnosno na ukupnu cijenu zajma, pa iskaz javnog bilježnika u vezi pojedinačnih pregovora o spornoj ugovornoj odredbi nije odlučan i ne bi mogao dovesti do drugačije odluke suda.

12. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena odredba ugovora ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od tuženice, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredba, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini.

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

14. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

15. Isto tako navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on digao kredit kod prednika tuženika radi adaptiranja kuće, a za predmetni kredit se odlučio jer mu je u to vrijeme kamata bila najmanja, ali mu je nakon nekog vremena došlo do porasta rate kredita, zbog čega je cijelu plaću morao dati za ratu kredita, te je otišao u banku gdje je probao naći rješenje da mu produže rok otplate ili da ga prijevremeno otplati, te je pozajmio novac i otplatio kredit u cijelosti, ali je morao platiti i naknadu banci, o kojoj mu prilikom zaključenja kredita u banci nisu ništa rekli niti su mu objasnili na što se odnosi.

17. Iz takvog iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da je tužitelj obaviješten o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti mu je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

18. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknada zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom, u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

19. Pri tome je sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima, proveo test nepoštenosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli i prilikom ocjene svih elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti, pravilno utvrdio da je predmetna odredba ništetna.

20. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

21. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

22. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

23. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

24. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

25. S obzirom na to da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate navedene naknade.

26. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

27. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da u ovom postupku zastara nije nastupila.

28. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe i posljedično isplatu uplaćene naknade, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženika nisu osnovani.

29. Međutim, sud prvog stupnja, iako je pravilno dosudio trošak parničnog postupka tužitelju sukladno odredbi čl. 154. st. 1. 155. st. 1. ZPP, nije pravilno primijenio materijalno pravo prilikom dosuđenja visine tog troška.

30. Naime, u slučaju kumulacije deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, kondemnatorni zahtjev (isplata) je logična posljedica deklaratornog zahtjeva (ništetnost), te se kao vrijednost predmeta spora uzima vrijednost kondemnatornog zahtjeva koji, u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP, predstavlja glavni zahtjev.

31. S obzirom na to da sud prvog stupnja nije postupao sukladno čl. 40. st. 3. ZPP, to se kao vrijednost predmeta spora uzima vrijednost isplate, za koju naknada za svaku pojedinačnu radnju iznosi prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, 126/22, 138/23 – dalje Tarifa), 25 boda.

32. Kako je sud prvog stupnja pravilno naveo radnje za koju je trebalo dosuditi naknadu troška, to sukladno Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife, utvrđeni trošak tužitelju iznosi 420,00 eura, koji trošak mu je valjalo i priznati.

33. Pri tome je neosnovano sud prvog stupnja odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude, budući da je punomoćnik tužitelja pristupio tom ročištu, pa sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife ima pravo na dosuđenje tog troška.

34. Stoga je tužitelju valjalo priznati ukupno trošak u iznosu od 451,25 eura, dok je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troška u iznosu od 718,75 eura, pa je preinačenjem prvostupanjske presude materijalno pravo pravilno primijenjeno.

35. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu glede odluke o trošku.

36. S obzirom da je tužitelj izjavio žalbu samo glede odluke o trošku s kojom je uspio, to mu je primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife priznat trošak sastava žalbe u dosuđenom iznosu.

37. Međutim, kao je tuženik izjavio žalbu protiv cijele presude, a sa žalbom je uspio samo glede odluke o trošku kao sporednom potraživanju, to mu nije priznat trošak sastava žalbe.

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb