Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-929/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Sanji Hajnal odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po OD Knezović i Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-626/2025-8 od 16. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P- 626/2025-8 od 16. siječnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV. i V. izreke, te pod točkom VI. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.758,42 eur zajedno sa zateznom kamatom.

II. Preinačuje se presuda Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-626/2025-8 od 16. siječnja 2026. pod točkom VI. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak preko iznosa od 2.758,42 eur do iznosa od 2.791,84 eur (za iznos od 33,42 eur) zajedno sa zateznom kamatom i rješava:

„Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 33,42 eur zajedno sa zateznom kamatom od 16. siječnja 2026.“

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe članaka Ugovora o [broj kredita], koji su dana 15. prosinca 2006. sklopili tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula (točke I., II., III. i IV izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF iznos od 2.176,67 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka V. Izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.791,84 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. (točka VI. izreke).

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana u dijelu odluke o trošku.

4. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

5. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika 15. prosinca 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), te posljedično tome tužiteljica zahtjeva da joj tuženik isplati preplaćeni iznos od 2.176,67 eur zbog ugovorene valutne klauzule u CHF.

7. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika, kao banka - kreditor 15. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 15.900,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

8. Prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, temeljem ZZP/03 u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) te čl. 502. a. i c. ZPP.

9. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

11. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

12. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. ZZP/07, a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Prvostupanjski sud je u odnosu na sporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio da je u tom Ugovoru ugovorena valutna klauzula u CHF, te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužiteljicu o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Ovakav način ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.

15. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da su odredbe koje su sadržane u tipskim ugovorima koje je koristio prednik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu protivne i odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega su ništave.

16. Zakon o zaštiti potrošača je u članku 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Prema odredbi članka 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovne u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnostibave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

18. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

20. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

21. Suprotno navodima žalbe da nije proveden test transparentnosti i test poštenosti glede spornih odredbi ugovora, valja ukazati da je prvostupanjski sud saslušao tužiteljicu , kao stranku, te je iz njezinog iskaza utvrdio da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljici kao potrošaču nisu na jasan način priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njezine obveze a na temelju kojih ona može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita.

22. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljem tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO, te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara počela ponovno teći. Zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove isplate zbog ugovorene valutne klauzule u CHF počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 23. svibnja 2022. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

23. Kako je utvrđeno da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, posljedica takvih ništetnih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora.

24. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka prema čijem izračunu razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne i valutne klauzule iznosi 2.176,67 eur. Nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, s obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

25. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je vještak trebao uzeti u obzir i tzv. „negativnu razliku“ za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od početnog (realizacije kredita) i za taj iznos umanjiti ukupno potraživanje po osnovi razlike u anuitetima vezano za glavnicu u CHF.

26. Prigovor tuženika upravljen je na visinu iznosa kojeg tužiteljica ima pravo na ime stjecanja bez osnove jer je u utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu glede valutne klauzule. Međutim, tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužiteljicu) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženika.

27. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno u konkretnom slučaju, ako se radi o tuženiku, da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena.

28. Kako tuženik u postupku, u odnosu na potraživanje tzv. „negativne razlike“, nije na određen način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, te nije podnio protutužbu, tada nije bilo postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

29. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.176,67 eur sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

30. S obzirom da je sud vezan za pravne učinke prednje navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF u nepoštene, a time i ništetne, jer je prednik tuženika ponudio tužiteljici sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

31. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članaka 154. ZPP tužiteljici dosudio parnični trošak. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravo na trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu, valja odgovoriti da je odredbom članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 51/23 – dalje: ZID ZSP) propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači u postupcima koji se temelje na pravomoćnoj sudskoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa. Navedena odredba stupila je na snagu 20. svibnja 2023., te se ne može primjenjivati retroaktivno, već se primjenjuje na pristojbene obveze koje su nastale nakon stupanja na snagu ZID ZSP. Stoga, kako je obveza plaćanja sudske pristojbe za tužbu nastala podnošenjem tužbe 23. svibnja 2022., prije stupanja na snagu ZID ZSP, te iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica 23. svibnja 2022., platila sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 251,80 kn/33,42 eur (list 42 spisa), neosnovano žalitelj pobija odluku o trošku u dijelu kojim je tužiteljici priznat trošak sudske pristojbe za tužbu. Međutim, kako je u trenutku donošenja presude bila na snazi citirana odredba čl. 6 ZID ZSDP, tužiteljica je kao potrošač oslobođena plaćanja sudske pristojbe za presudu, pa joj je prvostupanjski sud pogrešno priznao pravo naknade troška sudske pristojbe za presudu u iznosu od 33,42 eur.

32. Neosnovano žalitelj osporava odluku o trošku prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je tužiteljici priznata naknada troškova za pristup na ročište na kojemu je presuda objavljena. Tužiteljica je, u smislu odredbe čl. 164. st. 3. ZPP, zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročište za objavu presude stavila do završetka raspravljanja, te je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište na kojem je objavljena presuda. Kako se radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP), tužiteljici u skladu s Tb. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – Narodne novine broj 126/22, dalje: Tarifa) pripada naknada troška za pristup na ročište za objavu presude od 50% od 200,00 eur, odnosno iznos od 100,00 eur.

33. Žalbeni prigovor tuženika u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka u kojem tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2022.(Narodne novine broj 126/22, dalje: Tarifa) i to za radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu Tarife a što predstavlja retroaktivnu primjenu prava, je neosnovan.

34. Člankom 1. Izmjene Tarife propisano je da se Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.) mijenja se i glasi: „Tbr. 50. Vrijednost boda iznosi 15,00 kuna.“ Članak 2. Izmjene Tarife propisano je da ova izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.

35. Odredbom članka 48. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje: Tarifa) propisano je kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

36. Kako je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja o trošku sadržanog u prvostupanjskoj presudi bila na snazi Izmjena Tarife, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 48. stavka 3. Tarife i članka 1. Izmjene Tarife za svaku radnju poduzetu u postupku tužiteljici priznao vrijednost boda od 2,00 eur.

37. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. obiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, dok je na temelju odredbe čl. 380 točka 2. i 3. ZPP, odluka o trošku djelomično potvrđena i djelomično preinačena.

38. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu u vezi sporednog potraživanja odluke o trošku vezi čega mu nisu nastali posebni troškovi. (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP).

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić