Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1818/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Okmaca, odvjetnik iz Pazina, protiv tuženika PP iz [adresa], EP [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 9942/2021-12 od 29. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9942/2021-12 od 29. studenoga 2024. te se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrditi da je opravdano isključenje tuženika kao nužnog nasljednika iz nasljedstva iza pokojnog NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], po oporuci ostavitelja od 23. ožujka 2018. i kojim zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka.

2. Protiv te presude žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvog stupnja je, pozivom na propisano odredbom čl.. 85. st. 1. točka 1., čl. 86. st. 1. i 2. i čl. 87. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov. broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19., dalje: ZN), nakon ocjene dokaza provedene u skladu s čl. 8. ZPP-a, tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, uz obrazloženje:

- da je izostanak kontakata s pokojnim ostaviteljem/ ocem posljedica narušenih odnosa između ostavitelja i tuženika još iz razdoblja neposredno nakon rođenja tuženika te tijekom njegova odrastanja,

- u kojem periodu ostavitelj nije ostvarivao gotovo nikakav osobni odnos s tuženikom kao sinom, niti je na očinski način skrbio o tužitelju (rodbina ostavitelja faktično niti ne poznaje tuženika ili ga je vidjela rijetko),

- zbog čega nije bilo za očekivati da se odnos sina i oca promijeni kada je tuženik odrastao,

- da ni sam ostavitelj ništa nije poduzimao kako bi se odnos između njega i sina promijenio, a to nije činio niti tuženik,

- iz čega da proizlazi da tuženik prema ocu nije počinio ništa radi čega bi ga trebalo isključiti od nasljeđivanja nužnog dijela, osobito jer ostavitelju uzdržavanje nije bilo potrebno i jer se tuženik, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nije teže moralno ogriješio o ostavitelja.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da ista nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni druge povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. tog Zakona.

6. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja nije počinio niti povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, te je pravilnom primjenom prava na koje se pozvao zakonito odlučio kao u izreci pobijane presude.

7. Nesporno je u žalbenoj fazi postupka, a i tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, da je ostavitelj, kao otac, isključio iz nasljeđivanja tuženika, svog sina, uz obrazloženje da se tuženik teže ogriješio u odnosu na ostavitelja na način da se prema ostavitelju nedolično ponašao i vrijeđao ga te ga 40 godina nije posjećivao i nije se brinuo o njemu (razlog isključenja iz čl. 85. st. 1. točka 1. ZN-a).

8. Međutim, niti po shvaćanju ovoga suda, tuženik nije dokazao da su ti razlozi postojali u vrijeme kada je došlo do isključenja (čl. 86. st. 2. i 3. ZN-a).

9. Za isključenje nasljednika moraju kumulativno biti ispunjena dva uvjeta: (1.) objektivni, da je nasljednik doista učinio (ili propustio učiniti) nešto što se protivi zakonu ili moralu i (2.) subjektivni, da je to učinio namjerno ili s krajnjom nepažnjom, svjestan da time povređuje ostavitelja. Međutim, isključenje iz nasljeđivanja nije kazna za loš odnos, već sankcija za aktivno skrivljeno i svjesno ponašanje nasljednika koje traje dulje vrijeme prema ostavitelju u smislu povrede neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegova obiteljskog odnosa.

10. Obiteljske veze i odnosi nisu uvijek idealni, ali tzv. "hladni odnosi" sami po sebi nisu dovoljni za isključenje iz nasljedstva. Stoga se činjenica da ostavitelj kao otac i tuženik kao sin i nužni nasljednik nisu imali prisan odnos, odnosno da sin oca nije posjećivao ne izjednačuje nužno i uvijek s povredom zakonskih ili moralnih obveza težeg karaktera. Zakon ne obvezuje nasljednike na emocionalnu bliskost, već zabranjuje teške prijestupe kojih u ovom slučaju nema. Rijetko posjećivanje oca od strane sina, posebno kada je posljedica, kao u ovom slučaju, tijekom života deklarirane volje, prije svega ostavitelja kao oca, da nema kvalitetne roditeljske odnose sa sinom, nije razlog za isključenje iz nasljeđivanja.

11. Svađe i verbalni sukobi (povremene obiteljske razmirice, pa čak i teške riječi izrečene u afektu, na što se ukazuje navodima žalbe, prilikom jednog susreta oca i sina) također ne predstavljaju razlog za isključenje nasljednika iz nužnog nasljedstva. Činjenica da svjedoci potvrđuju postojanje jedne takve svađe ne ukazuje samo po sebi na činjenicu da se tuženik teže ogriješio o pokojnog ostavitelja u moralnom smislu. U svakoj obitelji dođe do izricanja težih riječi, ali to, samo po sebi, ne predstavlja ponašanje na kakvo se misli čl. 85. st. 1. točka 1. ZN, osobito ako postoji dokaz za takvo ponašanje samo jednom.

12. Osim toga, u konkretnom slučaju, otuđeni odnos između ostavitelja kao oca i tuženika kao sina seže od djetinjstva, što, po shvaćanju ovoga suda, govori o očitoj očevoj pasivnosti i nezainteresiranosti da sa sinom uspostavi pravi roditeljski odnos (tuženika čak ne poznaje ni obitelj ostavitelja). U takvoj situaciji nije za očekivati uspostavljanje bliskog roditeljskog odnosa ni u trenutku kada je sin odrastao. Ostavitelj kao takav otac nije imao ni moralno ni zakonsko pravo isključiti sina zbog stanja koje je sam uzrokovao. Tuženik kao sin ostavitelja ne može kroz isključenje iz nasljeđivanja biti kažnjene zbog situacije u kojoj je ostavitelj bio pasivan ili odbijajući roditelj tijekom sinovljeva odrastanja ili života. Puko odsustvo pažnje u obitelji, u kojoj očinski odnos nikada nije ni uspostavljen, ne doseže razinu grubog nemorala potrebnu za isključenje iz nasljedstva.

13. Nadalje, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da iz provedenih dokaza ne proizlazi da se tuženik kao sin ogriješio o zakonske obveze uzdržavanja niti je oca ikada doveo u stanje ugroženosti. Iskazima svjedoka dokazano je da je pokojni imao dovoljno sredstava za život i da u tom smislu nije tražio ničiju pomoć pa se stoga isto ne može stavljati na teret tuženiku kao zakonskom nasljedniku, jer ostavitelj nije ni dao do znanja tuženiku da mu je ovakav pomoć potrebna.

14. Isto se, u konkretnom slučaju, odnosi i na obvezu pomaganja roditelju tijekom bolesti. Ovo jer iz iskaza svjedoka proizlazi da je unatoč bolestima koje je imao (problemi s disanjem, venama, rak debelog crijeva od kojeg se dobro oporavio) i dobi ostavitelj bio osoba koja je bila samostalna i koja je dobro samostalno funkcionirala te jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da je ostavitelj ikada ikakvu pomoć od tuženika u ovom smislu tražio, a da je ovaj to odbio.

15. Naime, nesporno je da je sukladno čl. 292. Obiteljskog zakona (Nar. nov. broj: 103/15., 98/19., 47/20., 49/23., 156/23., dalje: ZN), postojala obveza tuženika kao djeteta uzdržavati roditelja. Međutim, ne može se nasljedniku staviti na teret pasivnost glede obveze uzdržavanja roditelja kao ostavitelja kada ostavitelj, kao u ovom slučaju, svojim ponašanjem nije dao do znanja da mu je pomoć u smislu uzdržavanja nužna.

15.1. Iz rezultata provedenog dokazanog postupka, kako pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, ne proizlazi da je tuženik kao sin ostavitelja, u kritičnim fazama bolesti, a i inače odbijao pomoć ostavitelju i to jer ju ostavitelj nije ni tražio. Pri tome, ostavitelj nije bio prepušten sam sebi zbog sinovljeve zlobe, već je njegova skrb bila organizirana neovisno o sinu, kada je ostavitelj za to iskazao potrebu i to upravo na način kako je to ostavitelju odgovaralo (povremenu pomoć pružio mu je tužitelj ili druge osobe, kada ih je zatražio).

16. Zbog svega navedenog, suprotno navodima žalbe, subjektivno nezadovoljstvo ostavitelja kvalitetom odnosa, izrečenom u oporuci, u konkretnom slučaju ne derogira zakonsko pravo tuženika kao njegova sina na njegov nužni dio, pa stoga navodima žalbe nije u sumnju dovedena niti pravilnost primjene materijalnog prava.

17. Stoga je prvostupanjska odluka potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

18. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević