Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1171/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ane Gradišek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Đurin, odvjetnica u Novoj Gradiški, protiv tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-294/2025- 9 od 2. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-294/2025-9 od 2. veljače 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I, II i III izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. stavak 1. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 18. svibnja 2006. godine između tužitelja JF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i Slavonska banke d.d. Osijek kao pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB 14036333877 koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % (jedan zarez dvadeset posto) jednokratno, unaprijed“, pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju JF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati

- novčani iznos od 474,69 € - 3.576,53 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15% godišnje koja teče od 31.05.2006.g. do 31.12.2007.g., po stopi od 14% od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju JF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 400,00€ zajedno sa zz. kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja 2. veljače 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa tužitelja se odbija.

V Tužitelj TF je po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi."

2. Protiv prvostupanjske presude a prema obrazloženju žalbe u dijelu pod točkom I, II i III izreke, žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. i 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 142/22., 155/23. i 148/25. - dalje: ZPP) s prijedlogom, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Tužitelj se u odgovoru na žalbu protivi navodima tuženika i njegovu žalbu predlaže odbiti kao neosnovanu.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati te je odlučeno o tužbi sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu, nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP.

5. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu kojega su nesporno, 18. svibnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) gdje je ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,20%, jednokratno unaprijed te zahtjev za isplatu svote od 474,69 eura koliko je tužitelj platio u ispunjenju te ugovorne odredbe jer se radi o nepoštenoj a time i ništetnoj ugovornoj odredbi s obzirom da je sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, sastavljenom od strane prednika tuženika a tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu niti je mogao pregovarati o naplati ovih troškova.

6. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti označene ugovorne odredbe budući da je provedenim dokazima utvrđeno kako se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je bila sadržaj unaprijed formuliran po predniku tuženika zbog čega ta odredba predstavlja nepoštenu a time i ništetnu ugovornu odredbu koja je posljedično uzrokovala nastanak subjektivnog prava tužitelja na restituciju pa tužitelj ima pravo na isplatu svih neosnovano isplaćenih svota u trenutku sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

6.1. Također utvrđuje da plaćanje naknade troškova o kreditu, bez definiranja o kakvim se troškovima radi u visini od čak 1,20% prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO.

7. Stoga prihvaća i tužbeni zahtjev na isplatu primjenom odredbe čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) s kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, prethodno ocjenjujući neosnovanim prigovor zastare upućujući na zaključak sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastara počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu.

8. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena ugovorna odredba nepoštena pa je time uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio Ugovora, unaprijed sastavljenom od tuženika a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe gdje mu je nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u cjelini, niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju njegovog trajanja.

9. Saslušanjem tužitelja je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu zaključio u svrhu adaptacije kuće za osobne potrebe prema unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru o čijim odredbama nije mogao pregovarati pa, budući da tuženik nije predlagao dokaze radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu, niti na koji način nije dokazao da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama kredita, neosnovani su navodi žalitelja kada tvrdi da sud nije provjerio postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i da su troškovi naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita jasno i razumljivo sastavljene te da je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice a nije predviđena obveza informiranja o kamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna stoga, jer se o odredbama potrošačkog ugovora mora omogućiti pojedinačno pregovarati, što je u ovom slučaju izostalo.

10. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba glede jednokratnih troškova obrade u iznosu od 1,20 % iznosa kredita nepoštena u smislu odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu jer, iako je razumljivo sastavljena, ne omogućuju tužitelju ocijeniti opravdanost naknade pa niti ova odredba nije isključena iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene ispitana sukladno odredbi čl. 98. ZZP.

11. Kako tuženik nije dokazao da je njegov prednik s tužiteljem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o spornim odredbama te ga upoznao od čega se ova naknada sastoji, opravdanost naknade i njezine visine a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremio prednik tuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je sporna odredba Ugovora o kreditu ništetna te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao, već iz tih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se tako radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (na primjenu koje upućuje i žalitelj) određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Odredbe čl. 1021. do 1023. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita dok odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa dužnost korisnika kredita naknaditi štetu ako ju je banka pretrpjela samo, u slučaju raskida ugovora prije korištenja kredita i njegovog vraćanja prije roka određenog za vraćanje ali bez prethodne obavijesti banci, što ovdje nije slučaj.

14. S obzirom da se radi o uvjetima koji su nepovoljno utjecali na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu dok Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuje u vrijeme sklapanja ugovora i nije jasno na što se točno ta naknada odnosi te što je njome obuhvaćeno, pravilno je ocijenjena ništetnom odnosno, nepoštenom na temelju odredbi čl. 96. i 97. ZZP.

15. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

16. Prednik tuženika je sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

17. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštene ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što dovodi do toga da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje, jer ih je nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1111. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja.

18. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi Ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kredita i njegovu prijevremenu otplatu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako su žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18.1. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja pa kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika niti glede ovog dijela pobijane odluke.

19. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare, sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

20. Slijedom svega iznijetog je, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava (str. 109 spisa), žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I i II izreke.

21. Prvostupanjski sud odluku je o parničnom trošku donio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) prema čijoj odredbi Tbr. 9.3. stranci zastupanoj po odvjetniku pripada nagrada za pristup na ročište na kojemu se objavljuje presuda a trošak sastava podneska od 9. svibnja 2025. je obređen pravilnom primjenom Tbr. 36.3 Tarife, pa nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tuženika glede troškova parnice.

22. Tako je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke.

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis