Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3991/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠBJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku ŠB, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj P-469/2021-26 od 13. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj P-469/2021- 26 od 13. lipnja 2023. u pobijanoj točki I, II, III i IV izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o [broj kredita], sklopljenoga 28.veljače 2007. između tužiteljice ŠBJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 1000 Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o [broj kredita], sklopljenoga 28. veljača 2007. između tužiteljice ŠBJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici ŠBJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.310,48 €/24.942,81 Kn (tri tisuće tri stotine deset eura četrdeset osam centi/ dvadeset četiri tisuće devet stotina četrdeset dvije kune osamdeset jednu lipu) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena tekućom, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućom

-na iznos od 7,17 €/54,14 Kn od 01.04.2009. pa do isplate

-na iznos od 16,72 €/125,97 Kn od 01.05.2009. pa do isplate

-na iznos od 12,68 €/95,53 Kn od 01.06.2009. pa do isplate

-na iznos od 9,71 €/73,13 Kn od 01.07.2009. pa do isplate

-na iznos od 10,50 €/79,09 Kn od 01.08.2009. pa do isplate

-na iznos od 12,06 €/90,89 Kn od 01.09.2009. pa do isplate

-na iznos od 11,93 €/89,87 Kn od 01.10.2009. pa do isplate

-na iznos od 10,34 €/77,93 Kn od 01.11.2009. pa do isplate

-na iznos od 13,32 €/100,33 Kn od 01.12.2009. pa do isplate

-na iznos od 15,70 €/118,30 Kn od 01.01.2010. pa do isplate

-na iznos od 19,09 €/143,85 Kn od 01.02.2010. pa do isplate

-na iznos od 18,32 €/138,00 Kn od 01.03.2010. pa do isplate

-na iznos od 22,92 €/172,67 Kn od 01.04.2010. pa do isplate

-na iznos od 22,04 €/166,09 Kn od 01.05.2010. pa do isplate

-na iznos od 23,75 €/178,91 Kn od 01.06.2010. pa do isplate

-na iznos od 38,48 €/289,89 Kn od 01.07.2010. pa do isplate

-na iznos od 35,44 €/267,04 Kn od 01.08.2010. pa do isplate

-na iznos od 44,71 €/336,84 Kn od 01.09.2010. pa do isplate

-na iznos od 41,51 €/312,72 Kn od 01.10.2010. pa do isplate

-na iznos od 36,36 €/273,93 Kn od 01.11.2010. pa do isplate

-na iznos od 47,22 €/355,77 Kn od 01.12.2010. pa do isplate

-na iznos od 61,04 €/459,89 Kn od 01.01.2011. pa do isplate

-na iznos od 51,25 €/386,16 Kn od 01.02.2011. pa do isplate

-na iznos od 54,68 €/412,02 Kn od 01.03.2011. pa do isplate

-na iznos od 50,32 €/379,13 Kn od 01.04.2011. pa do isplate

-na iznos od 51,10 €/385,04 Kn od 01.05.2011. pa do isplate

-na iznos od 69,63 €/524,62 Kn od 01.06.2011. pa do isplate

-na iznos od 71,43 €/538,21 Kn od 01.07.2011. pa do isplate

-na iznos od 86,91 €/654,81 Kn od 01.08.2011. pa do isplate

-na iznos od 78,96 €/594,92 Kn od 01.09.2011. pa do isplate

-na iznos od 70,26 €/529,35 Kn od 01.10.2011. pa do isplate

-na iznos od 69,32 €/522,31 Kn od 01.11.2011. pa do isplate

-na iznos od 68,65 €/517,26 Kn od 01.12.2011. pa do isplate

-na iznos od 72,80 €/548,53 Kn od 01.01.2012. pa do isplate

-na iznos od 76,42 €/575,81 Kn od 01.02.2012. pa do isplate

-na iznos od 76,91 €/579,46 Kn od 01.03.2012. pa do isplate

-na iznos od 74,40 €/560,60 Kn od 01.04.2012. pa do isplate

-na iznos od 76,09 €/573,33 Kn od 01.05.2012. pa do isplate

-na iznos od 77,25 €/582,04 Kn od 01.06.2012. pa do isplate

-na iznos od 75,30 €/567,38 Kn od 01.07.2012. pa do isplate

-na iznos od 75,82 €/571,24 Kn od 01.08.2012. pa do isplate

-na iznos od 74,36 €/560,25 Kn od 01.09.2012. pa do isplate

-na iznos od 71,21 €/536,50 Kn od 01.10.2012. pa do isplate

-na iznos od 74,57 €/561,82 Kn od 01.11.2012. pa do isplate

-na iznos od 76,18 €/573,97 Kn od 01.12.2012. pa do isplate

-na iznos od 75,05 €/565,45 Kn od 01.01.2013. pa do isplate

-na iznos od 68,71 €/517,70 Kn od 01.02.2013. pa do isplate

-na iznos od 74,09 €/558,26 Kn od 01.03.2013. pa do isplate

-na iznos od 74,57 €/561,81 Kn od 01.04 .2013. pa do isplate

-na iznos od 72,45 €/545,90 Kn od 01.05.2013. pa do isplate

-na iznos od 65,89 €/496,44 Kn od 01.06.2013. pa do isplate

-na iznos od 65,72 €/495,19 Kn od 01.07.2013. pa do isplate

-na iznos od 67,34 €/507,34 Kn od 01.08.2013. pa do isplate

-na iznos od 69,92 €/526,82 Kn od 01.09.2013. pa do isplate

-na iznos od 73,50 €/553,78 Kn od 01.10.2013. pa do isplate

-na iznos od 71,65 €/539,87 Kn od 01.11.2013. pa do isplate

-na iznos od 72,96 €/549,72 Kn od 01.12.2013. pa do isplate

-na iznos od 74,44 €/560,90 Kn od 01.01.2014. pa do isplate

-na iznos od 75,37 €/567,84 Kn od 01.02.2014. pa do isplate

-na iznos od 77,32 €/582,53 Kn od 01.03.2014. pa do isplate

-na iznos od 76,67 €/577,72 Kn od 01.04.2014. pa do isplate, a

sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici ŠBJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.149,60 €1 /16.196,16 Kn zajedno sa zakonskom zateznom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, koje teku od dana presuđenja 13. lipnja 2023. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

V Tužiteljica se odbija sa zahtjevom za oslobođenjem plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu, kojom istu pobija u točkama I, II, III i IV izreke, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen kako je prethodno citirano.

6. Nije ostvarena niti bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11., jer presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, kako će biti nastavno obrazloženo.

7. Nadalje, neosnovano je pozivanje tuženika na povredu čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP budući da navedena odredba propisuje obvezni sadržaj obrazloženja, kojem je u konkretnom slučaju udovoljeno, te je presudu u svemu moguće ispitati i ne može se zaključiti da je povrijeđeno pravo tuženika na obrazloženu sudsku odluku i na procesnu jednakost.

8. Sud je u postupku proveo sve predložene dokaze, a tuženik je od dokaznog prijedloga, da sud sasluša njegovog djelatnika HB, na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja ugovora, odustao na ročištu od 10. siječnja 2023. Zato ne može osnovano prigovarati da dokazi koje je predložio nisu provedeni, odnosno da činjenično stanje ne bi bilo pravilno utvrđeno.

9. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je odbio tuženikov prigovor nenadležnosti, pa nije ostvarena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 3., na koju se ukazuje u žalbi.

10. Iz stanja spisa nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu a kojim ugovorom je odredbom čl. 12 Ugovora, ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Zagrebu.

Međutim, vezano uz navedeno osnovano prvostupanjski sud ističe, da je čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.travnja 1993. koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav, kojom je o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, pri čemu se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, kao u konkretnom slučaju.

11. Ovakva ugovorna odredba kojoj je svrha uspostaviti mjesnu nadležnost suda za sve sporove koje proizlaze iz ugovora prema mjestu poslovanja trgovaca obvezuje potrošača da prihvati isključivu nadležnost toga suda koji je udaljen od njegova mjesta prebivališta, i stvara mu dodatne troškove ali i otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od trgovca kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezanim uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja što njemu bitno olakšava pojavljivanje pred sudom.

12. Pravilno je zato prvostupanjski sud zaključio, da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uključena u ugovor između potrošača i trgovca te koja određuje sud glavnog mjesta poslovanja trgovca isključivo mjesno nadležnim, treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl. 3. Direktive, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav, te je odredbom čl. 81. st. 1.i.2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 ) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je posljedica takvih nepoštenih ugovornih odredaba njihova ništavost.

13. Nastavno na navedeno upire se pri tome i na praksu Suda Europske unije i spojene predmete C-240/98 do C-244/98 a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog sjedišta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl.3.Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

14. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica bi bila u obvezi putovati u Zagreb, a što ne samo da joj je otežano, uzimajući u obzir da je tužiteljica osoba starije životne dobi, nego i skopčano sa znatnim troškovima, dakle takva odredba uzrokuje znatnu financijsku neravnotežu obzirom na cijenu putovanja u Zagreb, potrebito vrijeme, ali i otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od tuženika kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezanim uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja što njemu bitno olakšava pojavljivanje pred sudom, a kako je navedena odredba k tome bila unaprijed formulirana od strane tuženika, i slijedom čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, to je izvjesno da je takva ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti protivna načelu savjesnosti i poštenja, te kao takva ništetna.

15. Na taj je način sud imao u vidu sve odlučne činjenice kao što su vrijednost predmeta spora, udaljenosti između [adresa], gdje tužiteljica prebiva, i Zagreba, gdje je sjedište tuženika, te činjenicu da je tužiteljica osoba starije životne dobi, što su svakako okolnosti koje bi tužiteljici znatno otežale ostvarivanje pravne zaštite u ovom slučaju.

16. U predmetnom postupku tužiteljica traži da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, te isplatu preplaćenih iznosa na temelju valutne klauzule.

17. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 28. veljače 2007. Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju osobnog automobila (str. 16- 20 spisa) pod [broj] u iznosu od 23.253,69 CHF, na rok otplate od 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju kreditora za CHF za kune na dan plasmana i otplate kredita na dan plaćanja i mogućih obračuna;

- temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,55% godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 334,71 CHF a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika. Nesporno je da je tužiteljica predmetni kredit u cijelosti otplatila.

18. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka, te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima; te kojom odlukom je utvrđeno da su tuženici u periodu od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima.

19. Navedena presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

20. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbi Ugovora čl. 2. Ugovora (str.8-11 spisa) prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s Odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

21. U smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 , 35/05, 41/08, 125/11,78/15- dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

22. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, stoga je tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno.

23. Stoga, ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke niti je jasna i nije razumljiva jer jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva.

24. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, dakle da je ovakvom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu u konkretnom slučaju kamate a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl. 272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti, dok je odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

25. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO –a a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Dakle, riječ o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

26. Saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja tužiteljica u svom iskazu u bitnom navodi da je dana 28. veljače 2007. zaključen ugovor o kreditu na iznos od 23.253,69 CHF u protuvrijednosti Kn na rok otplate od 7 godina uz mjesečnu i otplatu od 84 anuiteta. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica nije bila klijent Raiffeisenbank, bila je komitent Zagrebačke banke, ali je Raiffeisenbank imala povoljnije kredite što se tiče otplatne rate. Ističe da uopće nije bila u banci nego je i zahtjev za kredit kao i sam ugovor došao u Auto kuću u kojoj je kupovala auto, a radi se o Autokući AA, Podružnica u Novoj Gradiški.

Navodi da je nitko nije obavijestio o uvjetima podizanja kredita. Nakon što je ugovor sačinjen da je otišla kod javnog bilježnika i izvršila ovjeru. Ne sjeća se je li javni bilježnik čitao ugovor. Vozilo da je kupila za vlastite potrebe. Nije bila vlasnica obrta niti se bavila poduzetničkom aktivnošću. Po zanimanju je dipl. iur. i nema nikakva financijska i ekonomska znanja i po tom pitanju da je laik. Ne sjeća se je li pročitala ugovor, obzirom na protek vremena te činjenicu da je to bilo prije 14 godina.

27. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica nije niti bila u poslovnici tuženika niti u kontaktu sa bankarskim službenikom, niti joj je itko objasnio niti našao za potrebnim objasniti uvjete i rizike vezivanja uz kredita uz tečaj CHF.

27.1. Tužiteljica nema i prema njezinom iskazu nije u vrijeme sklapanja ugovora imala ekonomska i financijska znanja stoga je ista trebala biti obaviještena o svim parametrima o kojima ovisi njezina odluka o sklapanju ugovora dakle stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute. Istoj je kredit dan na potpis, sa sadržajem koji je bio već unaprijed pripremljen, u Auto kući u kojoj je kupovala vozilo.

28. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije.

29. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba.

30. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je bila pružiti potrebne informacije potrošaču a ne prepustiti tužiteljici da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je dakle, trebao objasniti parametre o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju zna za taj rizik, ali ga prešućuje.

31. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017- 10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora kao dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, dakle da su banke, u konkretnom slučaju tuženik, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

32. Nema dvojbe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, jer je tako propisano odredbom čl.22. st.1.ZOO-a a radi se o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim, odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravnom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ista nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine dopuštenosti. U presudi Europskog suda za ljudska prava broj EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA) izraženo je pravno shvaćanje da izraz iz čl.1.st.12.Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“, ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje tako i u odluci od 9.srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

33. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1 .ZOO, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza ugovornih stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. 13. prosinca 2016. izjasnio kako je spomenuta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

34. Kako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da on sadrži odredbe kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnika kredita, to je nedvojbeno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO. Nastavno ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze pa iz tog razloga navedene odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti.

35. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

35.1. Dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

35.2. Drugim riječima neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope,nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg otplatnog razdoblja, kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

36. Radi toga je materijalno pravo pravilno primijenjeno, kada je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 28. veljače 2007., a kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (čl. 7. ugovora), odnosno kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora) nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih.

37. Zaključno, a imajući u vidu predmet spora, potrebno je istaći da je u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu od 28. veljače 2007. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP/03) koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredba čl.84.ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

38. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP/07) koji odredbama čl. 96.st.1. i čl.99.propisuje identično kao i odredbe čl.81.s.t.1. i čl.84.ZZP/03. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 28. veljače 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u ovome postupku nije dokazala.

39. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma vezivanja kredita uz valutnu klauzulu kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. -da je tuženik bio stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;

-da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate svojom jednostranom odlukom o kojima stranke nisu pregovarale, i zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

-da iz navedenih odluka izvjesno proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, niti su biti upozoreni na povećani tečajni rizik vezan uz valutu CHF.

40. Tuženik, kako je već navedeno, nije dokazao da bi tužiteljicu upozorio na rizike valutne klauzule u CHF, odnosno da je dobila sve potrebne obavijesti kako bi prilikom sklapanja ugovora mogla dati informirani pristanak. Značenje I doseg spornih klauzula, iako su takve klauzule, kako je to izraženo u prethodno citiranoj odluci Trgovačkog suda, prosječnom su potrošaču nerazumljivi, radi čega su iste nepoštene i prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

41. Odredbom čl. 322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

41.1. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen(st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

41.2. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

42. Na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke sud je utvrdio, da vještak između ostalog navodi da je prema početnim ugovorenim uvjetima iz Ugovora o kreditu i Početnom planu otplate na ime tečajne razlike kao razlike između tečaja CHF kojeg je tuženik stvarno primijenio na dan plaćanja svakog mjesečnog anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita utvrđeno je da je tužitelj izvršio preplatu u iznosu od 3.389,36 €/25.537,10 Kn ali je u pojedinim mjesecima zbog nižeg tečaja manje platila iznos od ukupno 78,88 €/ 594,29. Dakle, nakon što se od više plaćenog iznosa oduzme iznos od 78,88 €/ 594,29 Kn, koji je tužiteljica manje platila, to je izvjesno da je tužiteljica na ime tečajne razlike izvršila preplatu u iznosu od 3.310,48 €/24.942,81 Kn.

44. Pri tome se ističe da se ugovorni odnos stranaka po Ugovoru o kreditu treba sagledavati kao jedan cjelovit odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa stoga slijedom toga tužiteljici, kao korisniku kredita ne može se dosuditi ništa više od onoga što je stvarno platila tuženiku temeljem ništetnih odredbi, odnosno nakon što se obračuna manje plaćeni iznos od 78,88 €/ 594,29 Kn, tuženik je dužan tužiteljici isplatiti ukupan iznos od 3.310,48 €, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog nezakonito naplaćenog iznosa, budući da je tuženik, koji je povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, nesavjesni stjecatelj.

45. Pri tom je osnovano odbijen i istaknuti prigovor zastare.

46. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva, kao što je predmetni, počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) radi čega zastara u konkretnom sporu nije nastupila. Radi toga, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

47. Nadalje, sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

48. Pravilno je sud postupio, kada je primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/2023, dalje: OT) koja se, prema Tbr. 52/3, primjenjuje u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

49. Pristup na ročište za objavu presude je povezan s pravom stranke na pristup sudu iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (NN br. 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama (NN Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude – za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka.

49.1. Nadalje, trošak podneska od 21.4.2023. bio je potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP jer se tužiteljica očitovala na navode tuženika o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva a sud je ovlašten, sukladno Tbr. 8/1 OT, dosuditi troškove četiri obrazložena podneska, kao i troškove dužnih pristojbi.

50. U odnosu na prijedlog za donošenje dopunske presude u odnosu na troškove tuženika u vezi djelomičnog povlačenja tužbe, sud je sud je rješenjem od 13. kolovoza 2025. odbio tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, sa prijedlogom za donošenje dopunske presude u pogledu odluke suda zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

51. Protiv navedenog rješenja nije podnesena žalba te je isto postalo pravomoćno.

52. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić