Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4140/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja RK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i ZK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeG zastupa punomoćnica Beti Korać-Zuppa, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika BK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Đurović Đanović, odvjetnica u Dubrovniku, radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1109/2018 od 22. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1109/2018 od 22. srpnja 2024. pod točkom I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke nalaže se tuženiku HK da tužiteljima RK i ZK preda u suposjed slobodan od osoba i stvari stan u [adresa], u prizemlju, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, WC-a, hodnika ukupne površine 52,22 m2, koji se nalazi u zgradi upisanoj u zemljišnim knjigama OS Dubrovnik zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk tijelo II i označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica], kuća sa dvorištem, te kao kat. čest. [katastarska čestica], [adresa], kuća i dvorište ve l. 655 m2 upisane u posjedovni list Područnog ureda za katastar Dubrovnik, k. o. [katastarska općina] 1910, u roku od 15 dana.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku HK da tužiteljima RK i ZK isplati iznos od 21.768,42 eura uz zatezne kamate tekuće na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže označeno u izreci, u roku od 15 dana.

Pod točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku HK da tužiteljima RK i ZK isplati iznos od 4.980,35 eura sa zateznim kamatama.

Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima troškove postupka u iznosu od 6.532,55 eura dok se sa ostatkom zatraženog iznosa od 1.589,73 eura tužitelji odbijaju.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I., II. i pod točkom III. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima troškove postupka u iznosu od 6.532,55 eura žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju nekretnine pobliže opisane u izreci u suposjed i zahtjev za isplatu 21.768,42 eura s osnova korištenja nekretnine bez pravne osnove.

6. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

- da je uvidom u priloženi spis P-744/13 utvrđeno da je isti pokrenut tužbom 13. lipnja 2013. koju je podnio tužitelj RK protiv tuženika Fonda za naknadu oduzete imovine i Grada Dubrovnika, radi nadomještanja ugovora o prodaji stana,

- da u navedenoj tužbi tužitelj navodi da je 18. studenoga 1987. podnio zahtjev Komisiji za stambene poslove Općine Dubrovnik, urudžbiran pod poslovnim brojem 05–6543/1–3, da mu se prizna stanarsko pravo na stanu u [adresa], na adresi [adresa], na kojemu je nositelj stanarskog prava bila njegova pokojna baka ĐK, a uz koji je dostavio svu potrebnu dokumentaciju za donošenje pravilne i zakonite odluke, da je u navedenom stanu stanovao i imao odvjetničku kancelariju sve do početka agresije na Republiku Hrvatsku i nastupa ratnih događaja u Dubrovniku, kada je nakon provale nasilno izbačen iz stana, a ista osoba otad stan neprekidno koristi, iako je vodio i postupak radi zaštite posjeda, da više od 20 godina nakon pokretanja postupka radi donošenja rješenja koja zamjenjuje odluku o priznanju stanarskog prava, Rješenjem Ureda državne uprave u Dubrovačko- neretvanskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko–pravne poslove Klasa UP/I-371–03/04–01/01, [broj]– 04/3–06–3, da je tužitelj utvrđen nositeljem stanarskog prava na stanu u [adresa], da je protiv navedenog rješenja vođen i upravni spor, no isto je potvrđeno pred Upravnim sudom Republike Hrvatske presudom broj Us-9696/2006 od 24. rujna 2010., da je zahtjev za ponavljanje tog upravnog postupka odbačen 22. veljače 2012., da su tek pribavom tih dokumenata ostvarene pretpostavke iz članka 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine za podnošenjem zahtjeva za otkupom stanarskog prava na stanu, da je navedeni stan temeljem Rješenja od 24. prosinca 1960. NO–140/60 Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru Općine Dubrovnik uknjižen u zemljišnoknjižnom predmetu pod poslovni broj Z.964/61 dana 3. kolovoza 1961. kao društveno vlasništvo, a kao organ upravljanja upisan je Narodni odbor Općine Dubrovnik, poradi toga su sada u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku zgrada 620, kuća sa dvorištem, zgrada 621, magazin, upisane u z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao vlasništvo grada Dubrovnika, da je tužitelj podnio, najprije Gradu Dubrovniku, zahtjev za otkupom stana, koji je zahtjev vratio pozivom na nadležnost Fonda za naknadu oduzete imovine temeljem Odluke o prestanku važenja odluke o davanju ovlasti jedinicama lokalne samouprave i Gradu Zagrebu za sklapanje ugovora o prodaji nacionaliziranih konfiscirani stanova („Narodne novine“, broj 55/2005.), da je tužitelj onda 5. studenoga 2012. podnio Fondu za naknadu oduzete imovine zahtjev za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo, te je odbijen aktom od 11. travnja 2013. [broj], [broj]– 03/13–15 te kako je odbijen sa navedenim zahtjevom podnio je gore navedenu tužbu, te po provedenom postupku sud je 14. listopada 2016. donio presudu kojom je nadomješten Ugovor o prodaji stana koji kao prodavatelj zaključuje Fond za naknadu oduzete imovine, a RK kao kupac, a predmet tog ugovora je stan koji se nalazi u prizemlju i koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, WC-a, hodnika, šupe, ukupne površine 52,22 m² zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koja se nalazi u [adresa], da je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na Grad Dubrovnik kao drugotuženika, a u obrazloženju presude sud obrazlaže da tužitelj nije ni mogao podnijeti zahtjev za otkup stana prije pravomoćnosti odluke kojom je prijedlog umješača za ponavljanje postupka odbačen, te zaključuje da je konačno uređeni tužbeni zahtjev, kakav je usvojen u izreci odluke, sukladan članku 6. Zakona o prodaji, te su prvotuženik i umješač suglasni sa sadržajem konačno uređenog tužbenog zahtjeva, dok se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženika, te je presuđeno u korist tužitelja, navedena odluka postala je pravomoćna i ovršna 11. lipnja 2018. donošenjem odluke Županijskog suda u Varaždinu pod poslovni broj Gž-2980/16, kojom je žalba prvotuženika odbijena kao neosnovana,

- da je sudski vještak ing. Ante Mucić dostavio nalaz i mišljenje u spis dana 18. rujna 2023. te je, saslušan od strane suda na ročištu održanom dana 26. lipnja 2024. iskazao da ostaje pri danom nalazu i mišljenju u kojem je procijenio iznos cijene najma stana koji je predmetom postupka, te je naveo da je mjerenje stana provedeno sukladno pravilima struke i važećem Pravilniku o metodama procjene nekretnine po kojem se kod nekretnina visine između 2,20 i 2,60 metara koeficijent umanjuje za 0,1 tj. koeficijent kojim se množi da bi se dobio izračun iznosi 0,9, da je razlika u kvadraturi koja je za stan navedena u ispravama u spisu P.744/13 i one koju je on dobio mjerenjem neznatna, te da je minorno odstupanje u površinama uobičajeno, te da ta odstupanja ne dovode do promjene procijenjenog iznosa najma,

- da nije sporno da u stanu na adresi [adresa], u prizemlju, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, WC-a, hodnika ukupne površine 52,22 m2, koji se nalazi u zgradi upisanoj u zemljišnim knjigama OS Dubrovnik zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od prosinca 1992. živi tuženik, da je upisani vlasnik nekretnine u zemljišnim knjigama Grad Dubrovnik, te da tuženik sa Gradom Dubrovnikom ima sklopljen ugovor po kojem mu je taj stan dat na korištenje,

- da stranke ne spore ni nalaz i mišljenje sudskog vještaka ing. Ante Mucića u kojem je procijenjen iznos najamnine za navedeni stan za utuženo razdoblje,

- da tuženik kroz cijeli postupak ističe da je predmetni stan na adresi [adresa], koji predstavlja točno određeni dio zgrade koja je upisana u z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], vlasništvo Grada Dubrovnika jer je isti u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik pa da tužitelji nisu ovlašteni na podnošenje tužbe u ovom predmetu,

- da se ne radi o pravoj vlasničkoj tužbi reguliranoj odredbama čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012.., 152/2014., dalje: ZVDSP), nego o tužbi predmnijevanog vlasnika iz čl. 166 ZVDSP,

- da je iz spisa predmeta P.744/2013 vidljivo da je tužitelj RK svoj put da otkupi stan na adresi [adresa] u [adresa] započeo još 1987. kada je zatražio da mu se prizna pravo na otkup stana kao nositelju stanarskog prava iza svoje pok. bake ĐK,

- da je rješenjem Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko–pravne poslove [broj]–03/04–01/01, [broj]– 04/3–06–3 tužitelj utvrđen nositeljem stanarskog prava na stanu u [adresa], koje je nakon vođenih sporova na Upravnom sudu, postalo pravomoćno tek 2012., riješen njegov status kao nositelja stanarskog prava, te je on tražio najprije od Grada Dubrovnika, a zatim od Fonda za naknadu oduzete imovine, da s njim zaključe Ugovor o kupoprodaji stana, s čime je bio odbijen,

- da nakon navedenog tužitelj pokreće spomenuti postupak, u kojem je donesena presuda kojom se zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana na kojem je postojalo stanarsko pravo, koja je postala pravomoćna danom 11. lipnja 2018.,

- da je iz potvrde Ministarstva financija, Fonda za naknadu oduzete imovine [broj] [broj] od 27. kolovoza 2018. razvidno da je RK uplatio cjelokupni iznos kupoprodajne cijene za stan na adresi [adresa] i ovlašćuje ga se da može izvršiti uknjižbu prava vlasništva na navedenom stanu,

- da su tužitelji uz tužbu dostavili Ugovor o utvrđenju i diobi zajedničke (bračne) stečevine od 5. listopada 2018. kojim suglasno utvrđuju da navedeni stan predstavlja njihovu bračnu stečevinu, te da svakom od njih pripada po ½ dijela predmetne nekretnine,

- da su tužitelji isprave podnijeli sudu radi polaganja u Knjigu položenih ugovora za upis prava vlasništva, no kako za navedenu katastarsku općinu takav registar ne postoji, prijedlog je povučen i pokrenut je postupak etažiranja kako bi se na kraju upisalo njihovo suvlasništvo na određenom dijelu nekretnine u zemljišnim knjigama,

- da su time tužitelji, u postupcima pred sudom i drugim nadležnim tijelima, koji su prethodili ovom, i u samom ovom postupku, dokazali pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari te se smatraju suvlasnicima stana [adresa], koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, WC-a, hodnika i šupe, ukupne površine 52,22 m2m koji se nalazi u zgradi upisanoj u zemljišnim knjigama OS Dubrovnik zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], svatko za ½ dijela prava vlasništva, a time i legitimiranima na pokretanje ovakvog postupka za zaštitu svojih prava,

- da predmnijevani vlasnik treba umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo (što je, kako je gore obrazloženo, i dokazano) te činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegovog zahtjeva prema posjedniku stvari,

- da su tužitelji u ovakvoj vrsti postupka dužni dokazati je da je tuženik (koji je neupitno u posjedu nekretnine) posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno, a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno, a predmnijevanom vlasniku neće trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on,

- tužitelji u ovom postupku smatraju da tuženik nema pravni temelj posjedovanja predmetnog stana, dok tuženik u navedenoj tvrdnji suprotstavlja činjenicu da ima zaključen ugovor temeljem kojeg koristi stan, sklopljen sa upisanim vlasnikom navedene nekretnine, kojemu za korištenje nekretnine plaća naknadu,

- da je bilo potrebno utvrditi da li bi tuženik bio pošteni posjednik, te da li je pravni temelj njegovog prava na posjed dovoljno jak da ga s uspjehom suprotstavi pravu tužitelja,

- da stranke suglasno iskazuju i nije sporno na koji način je tuženik ušao u posjed stana, dakle da se to dogodilo u prosincu 1992. godine, te da je tada tuženik u stan ušao nasilnim putem (provalom) i da je na traženje tužitelja odbio iz njega izići, a da međutim 2000. godine Grad Dubrovnik, kao upisani vlasnik nekretnine, sklapa sa tuženikom Ugovor o čuvanju stana, kojim mu daje stan na čuvanje i uporabu uz mjesečnu naknadu, čime daje tuženiku valjan temelj posjedovanja,

- da iako je, kako je gore izneseno, navedenim ugovorom faktično stanje (jer je tuženik, već bio u predmetnoj nekretnini) konvalidirano i tuženik je stekao valjani temelj za posjedovanje stana, iz samog naziva ugovora, a pogotovo iz točke 5. istog u kojoj stoji da se ugovor zaključuje "na određeno vrijeme do donošenja pojedinačnog akta kojim će se regulirati stambeni status primatelja, a izuzetno od navedene odredbe ugovor će prestati važiti danom pravomoćnosti akta kojim bude riješen imovinskopravni status stana", jasno je da namjena tog ugovora nije bila da se njime trajno riješi stambeni status primatelja, a jasno je i da imovinskopravni status stana nije riješen, i da o rješenju istog ovisi i postojanje pravnog temelja tuženika na posjedovanje stana,

- da tuženik, kada mu se predočila navedena isprava, navodi da se ne sjeća je li to ugovor koji je sklopio s Gradom Dubrovnikom ili koje je ugovor vrste bio, iako do tada vrlo detaljno iskazuje o događajima koji su se dogodili puno ranije, ali iz svih navoda u postupku jasno je da je tuženik sa Gradom Dubrovnikom sklopio samo jedan ugovor, a taj isti ugovor je tuženik i sam priložio uz odgovor na tužbu,

- da je time tuženik mogao i morao znati prirodu ugovora koji ima sklopljen sa Gradom Dubrovnikom, te da se radi o ugovoru koji je sklopljen na određeno vrijeme,

- da je u ugovoru čak i navedeno da će njegovo stambeno pitanje biti riješeno pojedinačnim aktom, tako da njegovo uvjerenje da je time Grad riješio status njega kao HRVI i tvrdnje da su mu obećali da će ostati u navedenom stanu, sud ocjenjuje kao proizvod njegovih očekivanja, koja su osnažena protekom vremena u kojem se za njega ništa nije mijenjalo,

- da se situacija za tuženika mijenja, po stavu prvostupanjskog suda, donošenjem Obavijesti o izmjeni vlasničke strukture za stan na adresi [adresa], [broj], Upravnog odjela za gospodarenje gradskom imovinom grada Dubrovnika od 6. svibnja 2019., kojom su sve involvirane osobe obaviještene da Grad Dubrovnik nije vlasnik nekretnine, već da je temeljem presude u postupku pod posl.br.P-744/2013 vlasništvo stekao tužitelj RK, te da obveza plaćanja naknade tuženiku prestaje zaključno s onom za svibanj 2018.,

- da za navedenu potvrdu tuženik, kao ranije za naziv i sadržaj ugovora koji je sklopio, navodi da je se ne sjeća, ali da je iz navedene jasno da je nastupio raskidni uvjet iz čl. 5. Ugovora o čuvanju stana, gdje stoji da će ugovor prestati važiti danom pravomoćnosti akta kojim bude riješen imovinskopravni status stana,

- da kako je ugovor o čuvanju stana koji je bio pravni temelj njegovog posjedovanja prestao vrijediti, tuženik gubi pravo na posjed, te je dužan stan predati tužiteljima kao predmnijevanim vlasnicima nekretnine,

- da su tužitelji tuženika pozvali da im preda navedeni stan opomenom pred tužbu, koja mu je dostavljena dana 4. prosinca 2018., a kako navodi i tužiteljica ZK u svom iskazu,

- da navedeno u svom iskazu potvrđuje i tuženik kada kaže da ga je tužiteljica kontaktirala 2018. "radi nekih svojih razloga", a na izravno pitanje suda da li su ti razlozi bili da ga obavijesti o donesenoj presudi i zatraži od njega da se iseli iz stana, odgovorilo je "da, tako nešto",

- da sud u postupku nije utvrđivao okolnosti pokušaja tužitelja da vrate posjed stana 1992. vezano za provedbu ovrhe i ulogu vojne policije u tome, da li je stan bio prazan u trenutku kada je tuženik ušao u njega, te da li je odvjetnička kancelarija bila u samom stanu ili izvan njega, da li je u stanu bilo namještaja, jer su navedene činjenice irelevantne za donošenje odluke u ovom postupku,

- da zbog istog razloga nije utvrđivano da li bi postojala izjava o darovanju ili odricanju od prava koju bi potpisala tužiteljica ZK, a koju u svojim iskazima spominju obje strane, jer nije dostavljena sudu niti je njeno pribavljanje predloženo (a tuženik navodi da navedenu ispravu ima Grad Dubrovnik), a pitanje je kakvu bi dokaznu snagu, i ako postoji, takva izjava imala,

- da prema odredbi članka 165. st. 1. ZVDSP nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, pa proizlazi osnovanim potraživanje tužitelja da tuženik naknadi sve koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja njihove nekretnine, i to stana na adresi [adresa], ali samo za razdoblje u kojem je njegov posjed nepošten,

- da je visina naknade za korištenje utvrđena procjenom po stalnom sudskom vještaku ing. Anti Muciću, i to za razdoblje koje je tužitelj odredio u tužbi,

- da sud ne može prihvatiti argument tužitelja da bi tuženikov posjed bio nepošten od trenutka pravomoćnosti presude donesene u postupku P.744/2013, odnosno od 11. lipnja 2018., to uzevši u obzir da tuženik nije sudjelovao u tom postupku i nije morao znati ni za njegovo vođenje ni ishod, sve dok o navedenom nije bio obaviješten od strane osobe s kojom je bio u ugovornom odnosu, dakle Grada Dubrovnika, a to je 24. svibnja 2019.

7. Tužitelji tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da je prvotužitelj RK na temelju presude posl.br.P.744/2013 od 24. listopada 2016., kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji, rješenja o ispravku presude od dana 27. listopada 2016. i 27. srpnja 2018. te potvrde Fonda za naknadu oduzete imovine od 27. kolovoza 2018., a drugotužiteljica ZK na temelju Ugovora o utvrđenju i diobi zajedničke (bračne) stečevine sklopljenim sa tužiteljem RK (ovjeren kod Javnog bilježnika Tomislava Matijevića u Zagrebu, 05. listopada 2018.g. pod posl.br.OV.8156/2018) stekli pravo na upis prava suvlasništva svatko za ½ dijela stana u [adresa], koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, WC-a, hodnika i šupe, ukupne površine 52,22 m2m koji se nalazi u zgradi upisanoj u zemljišnim knjigama OS Dubrovnik zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk tijelo II i označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica], kuća sa dvorištem, te kao kat. čest. [katastarska čestica], [adresa], kuća i dvorište vel. 655 m2 upisane u posjedovni list Područnog ureda za katastar Dubrovnik, k. o. [katastarska općina] 1910, da su podnijeli prijedlog za polaganje gore citiranih isprava u Knjigu položenih ugovora u zemljišnoknjižnom odjelu suda, da je postupak upisa u tijeku zbog nepostojanja knjiga položenih ugovora za ovo područje Dubrovnika, da su godinama živjeli u navedenom stanu do početka Domovinskog rata, te da su iz nekretnine izbačeni nasilnim putem od strane tuženika, da se tuženik stanom koristi bez njihove suglasnosti i bez naknade za korištenje, pa traže predaju nekretnine u suposjed te potražuju od tuženika naknadu za korištenje.

8. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik navodima žalbe nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

9. Odredbom čl. 166. ZVDSPS, na koju odredbu se poziva prvostupanjski sud, propisano je da će se onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju (1.), da će se predmnjevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on (st. 2.), da predmnjeva vlasništva ne djeluje u korist osobe koja nije bila pošteni posjednik stvari (st. 3.), i da predmnjevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnjeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku stvari iz stavka 1. i 2. ovoga članka; inače se na vlasničku tužbu predmnjevanoga vlasnika, na prigovore posjednika, kao i na pravni položaj koji ima pošteni odnosno nepošteni posjednik kad je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način primjenjuje ono što i za pravu vlasničku tužbu, ako nije drugo određeno zakonom niti je u suprotnosti s pravnom naravi tužbe predmnjevanoga vlasnika (st. 4.).

10. Kod reivindikacijske tužbe tužitelj mora dokazati svoje vlasništvo i tuženikov posjed stvari (čl. 162. st. 1. ZVDSP), dok kod publicijanske tužbe (tužbe predmnjevanoga vlasnika iz čl. 166. ZVDSP) tužitelj mora dokazati svoje jače pravo na posjed, odnosno da tuženik tu stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju (tako i Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-26/2022-2 od 11. siječnja 2022.).

11. Žalbeni navodi tuženika se u bitnome svode na ponovljene prigovore nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i osporavanje zaključka prvostupanjskog suda da tuženik predmetni stan koristi na temelju slabije pravne osnove. Međutim, neosnovano tuženik u žalbi ustraje na prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su tužitelji u ovoj parnici dokazali činjenice na temelju kojih se predmnijeva njihovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njihova zahtjeva prema tuženiku koji predmetni stan drži u posjedu na temelju slabijeg pravnog temelja, za koje utvrđenje je dao jasne, dostatne i argumentirane razloge, koje kao valjane prihvaća i ovaj sud. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 166. ZVDSP, odnosno da su tužitelj predmnjevani vlasnici sporne nekretnine pa samim tim aktivno legitimirani za vođenje ovoga spora kako za predaju u posjed tako i za zahtjev za naknadu za korištenje. Stoga u odnosu na žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske odluke jasno i obrazloženo odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

12. Povodom žalbenog prigovora da je prvostupanjski sud trebao napraviti uvid u spise Grada Dubrovnika te saslušati predstavnike Grada Dubrovnika na okolnost da Grad Dubrovnik nije odlučio raspolagati sa stanom te da i dalje poštuje ugovor koji je sklopljen sa tuženikom i kojemu naplaćuje komunalni doprinos čak i za 2024. godinu valja istači da na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Stoga odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

13. Naime, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema tim ovlastima i time što tuženik ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je trebalo provesti i druge dokaze i da prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza nije imao razloga prihvatiti tužbeni zahtjev - već (da) je morao istinitim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu.

14. Pri tome treba dodati da je Grad Dubrovnik dopisom od 6. svibnja 2018. (list 33 spisa) obavijestio Ministarstvo financija da je sa danom pravomoćnosti presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-744/13 od 14. listopada 2016. prestao biti vlasnik predmetnog stana i da ga se briše iz evidencije, koji dopis je dostavljen i tuženika, pa okolnosti vezane za plaćanje troškova korištenja predmetnog stana (koja okolnost niti nije sporna), imajući u vidu da je prvostupanjski sud utvrdio da je pravo tužitelja na posjed kao predmnjevanog vlasnika jače od prava tuženika na posjed koje pravo tuženik temelji na ugovoru o čuvanju stana sklopljenim sa Gradom Dubrovnikom, nisu od značaja za odlučivanje.

15. Na daljnje žalbene navode tuženika kojima osporava izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, valja reći da je prvostupanjski sud, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka (na koji nalaz tuženik nije prigovarao), kao i njegovo usmeno dopunsko očitovanje, pravilno primijenio odredbu čl. 260. ZPP.

16. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužiteljima dosuđen trošak.

17. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

18. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe je odbijen jer tuženik sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj