Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5617/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja R (Joška) Ivandića, Braće Ivandić 2, Promajna (OIB: [osobni identifikacijski broj]) i drugotužitelja RO, [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), oba zastupana po punomoćnici Sanji Mihalić, odvjetnici u Zagrebu, protiv prvotuženika Stolarije Mario d.o.o., Ravča 67, Vrgorac (OIB: 29599834230), drugotužene BO, [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) i trećetuženika ŽO, [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), svi zastupani po punomoćniku Mateu Barbiru, odvjetniku u Vrgorcu, radi povrata, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-84/2022-25 od 7. svibnja 2024. godine, dana 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba prvotuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-84/2022-25 od 7. svibnja 2024. godine u dijelu t. I. izreke kojim je naloženo prvotuženiku isplatiti prvotužitelju iznos od 2.529,03 eura te drugotužitelju iznos od 2.502,49 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedene iznose od dana 04. rujna 2020. godine pa do isplate te u dijelu t. II. izreke kojim je naloženo prvotuženiku da tužiteljima naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.767,05 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P- 84/2022-25 od 7. svibnja 2024. godine u dijelu t. I. izreke kojim je naloženo drugotuženoj i trećetuženiku da solidarno plate prvotužitelju iznos od 2.529,03 eura te drugotužitelju iznos od 2.502,49 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedene iznose od dana 04. rujna 2020. godine pa do isplate te u dijelu t. II. izreke kojim je naloženo drugotuženoj i trećetuženiku da tužiteljima solidarno naknade prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.767,05 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je prvotuženiku, drugotuženoj i trećetuženiku da solidarno plate prvotužitelju iznos od 2.529,03 eura te drugotužitelju iznos od 2.502,49 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2020. pa do isplate (t. I. izreke) te je naloženo prvotuženiku, drugotuženoj i trećetuženiku da prvotužitelju i drugotužitelju solidarno naknade prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.767,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate (t. II. izreke).

2.1. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnose tuženici, a pobijaju ju zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da drugostupanjski sud uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, podredno da istu ukine i spis vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.2. Tužitelji su podnijeli odgovor na žalbu u kojem navode da žalbeni razlozi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke te predlažu da drugostupanjski sud žalbu odbije kao neosnovanu uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

3.1. Žalba prvotuženika je neosnovana.

3.2. Žalba drugotužene i trećetuženika je osnovana.

4. Tužitelji su s prvotuženikom sklopili ugovor o izradi i montaži garažnog objekta, pri čemu su unaprijed platili 60 % ugovorene cijene. Budući da prvotuženik nije ispunio svoju obvezu ni u ugovorenom roku ni u naknadno ostavljenom roku od 30 dana, ugovor je raskinut po sili zakona, slijedom čega tužitelji potražuju povrat isplaćenog predujma s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelji 7. srpnja 2018. sa prvotuženikom sklopili ugovor o izradi i montaži montažnog objekta garaže cca 55 m2 tlocrtne površine (dalje: ugovor),

- ugovor je za prvotuženika potpisao trećetuženik kao prokurist,

- da je ugovoreni rok dovršetka radova bio 15. rujan 2018.,

- da su tužitelji prilikom sklapanja ugovora dali predujam u visini 60 % ugovorene cijene, odnosno ukupno 35.000 kuna / 4.645,30 eura, prvotužitelj je dao 17.600,00 kuna / 2.335,92 eura, a drugotužitelj 17.400,00 kuna / 2.309,38 eura,

- da prvotuženik nije ispunio obvezu u ugovorenom roku,

- da su tužitelji uputili tuženicima poziv na ispunjenje ugovora u naknadnom roku od 30 dana od dana primitka poziva, koji je protekao bez uspjeha, slijedom čega je ugovor raskinut po samom zakonu dana 4. rujna 2020.,

- da je prvotuženik u postupku tvrdio kako je predujam utrošen na izradu objekta koji nije montiran krivnjom tužitelja, navodno zbog zabrane susjeda i neishođenja potrebne dokumentacije,

- da je potom drugi izvođač izradio i montirao montažni objekt garažu.

7.1. U konkretnom slučaju stranke su sklopile ugovor o djelu kojim se prvotuženik kao izvođač obvezao izraditi i montirati garažni objekt, a tužitelji su se kao naručitelji obvezali platiti mu za to naknadu u iznosu od 60.000,00 kuna / 7.963,37 eura.

7.2. Prvostupanjski sud je obvezao tuženike da solidarno plate tužiteljima iznos primljen na ime pologa, zaključivši da je zbog neispunjenja ugovora došlo do njegova raskida sukladno čl. 598. u vezi s čl. 362. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO), pri čemu je solidarnu odgovornost utemeljio na odredbama čl. 252. i 273. u svezi s čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11. - službeni pročišćeni tekst, 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24. - dalje: ZTD).

8. Tuženici u žalbi osporavaju dospijeće obveze, tvrdeći da su bili onemogućeni u ispunjenju zbog propusta tužitelja, kao i aktivnu legitimaciju drugotužitelja te pasivnu legitimaciju drugotužene i trećetuženika.

9.1. Prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije drugotužitelja, temeljen isključivo na činjenici da isti nije potpisnik pisanog ugovora, nije osnovan.

9.2. Sukladno čl. 247. ZOO, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o njegovim bitnim sastojcima, dok prema čl. 249. st. 1. ZOO volja za sklapanje ugovora može biti izražena ne samo riječima, već i uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave.

9.3. Iz provedenog dokaznog postupka, osobito iz iskaza trećetuženika danog na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. rujna 2022. nedvojbeno proizlazi da sam trećetuženik priznaje kako je, kao prokurist prvotuženika, s oba tužitelja dogovorio izradu i montažu objekta te da su njih trojica zajednički, u neposrednoj komunikaciji, usuglasili sve bitne uvjete ugovora u jednom kafiću u [adresa]. Slijedom toga, nema dvojbe da je između njih postignut konsenzus, i to neformalnim putem, ali na način koji udovoljava pretpostavkama za valjano sklapanje ugovora.

9.4. Stoga činjenica da drugotužitelj nije formalno potpisao pisani primjerak ugovora ne može dovesti u pitanje njegov status kao ugovorne strane, osobito imajući u vidu da je ugovor o djelu neformalan pravni posao za čije sklapanje nije propisan obvezni pisani oblik.

9.5. Dodatno, ponašanje trećetuženika tijekom i nakon sklapanja ugovora nedvojbeno potvrđuje postojanje ugovornog odnosa s drugotužiteljem. Naime, trećetuženik i sam priznaje da je od drugotužitelja primio dio predujma te da je s istim kontinuirano komunicirao u vezi realizacije ugovora. Takvo postupanje predstavlja jasno priznanje drugotužitelja kao ugovorne strane te isključuje mogućnost naknadnog osporavanja njegove aktivne legitimacije.

9.6. Stoga je istaknuti prigovor neosnovan i usmjeren isključivo na izbjegavanje preuzete odgovornosti.

10.1. Također, neosnovani su žalbeni navodi prvotuženika da njegova obveza nije dospjela jer je navodno bio onemogućen od strane tužitelja u ispunjenju ugovornih obveza, odnosno da tužitelji nisu ishodili potrebne akte za građenje.

10.2. Takvi navodi nisu potkrijepljeni niti jednim dokazom, a ujedno su u suprotnosti sa sadržajem sklopljenog ugovora. Tuženici tvrde da je za predmetni objekt, zbog navodne površine veće od 50 m², bila nužna građevinska dozvola, iako veličina objekta ugovorom uopće nije točno određena, niti su tuženici tijekom postupka dokazali da bi se radilo o objektu takvih dimenzija.

10.3. Štoviše, iz dokumentacije priloženog spisa predmeta PU Splitsko-dalmatinske broj 511-12-12-11582/2021 proizlazi da je tuženik izradio skicu garaže, a prema kojoj su predviđene površine objekata ispod 50 m² (26,73 m² i 20,89 m²).

10.4. Pri tome valja naglasiti da pitanje potrebe za eventualnim ishođenjem dozvola, ugovorom nije bilo izričito stavljeno na teret tužitelja kao uvjet dospijeća obveze tuženika. Stoga tuženici ne mogu proizvoljnim tumačenjem ugovora odgoditi dospijeće svoje obveze niti se pozivati na navodno neispunjenje tužitelja kao razlog oslobođenja od odgovornosti, osobito imajući u vidu da je među strankama bio ugovoren točan datum završetka radova.

10.5. Dodatno, odredbom čl. 596. st. 3. ZOO izričito je propisano da je izvođač dužan upozoriti naručitelja na nedostatke u njegovu nalogu te na druge okolnosti za koje je znao ili morao znati, a koje mogu biti od značaja za naručeno djelo ili njegovo pravodobno izvršenje, u protivnom odgovara za štetu.

10.6. Postupanje prvotuženika potrebno je ocijeniti i u kontekstu temeljnih načela obveznog prava pa su tako sukladno čl. 4. ZOO, sudionici u obveznom odnosu dužni postupati u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, dok su prema čl. 5. dužni međusobno surađivati radi urednog ispunjenja obveza. Prema čl. 9. dužni su ispuniti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje, a prema čl. 10. st. 2. obvezni su, kada djeluju u okviru svoje profesionalne djelatnosti, postupati s povećanom pažnjom, odnosno pažnjom dobrog stručnjaka.

10.7. U konkretnom slučaju prvotuženik je nastupao kao stručna osoba u okviru svoje profesionalne djelatnosti, slijedom čega je bio dužan postupati s povećanom pažnjom. To je, između ostalog, uključivalo obvezu da pravodobno i jasno upozori tužitelje na eventualne zakonske prepreke ili obveze vezane uz gradnju, kao i da im predstavi sve relevantne opcije realizacije ugovora.

10.8. Konkretno, ako je smatrao da je za montiranje objekta potrebno ishoditi građevinsku dozvolu, bio je dužan na to izričito upozoriti tužitelje te im ponuditi alternativna rješenja, primjerice prilagodbu dimenzija objekta ispod zakonskog praga ili upućivanje u postupak ishođenja dozvole. Izostanak takvog postupanja ide na teret prvotuženika kao stručne strane u ugovornom odnosu.

10.9. Jednako tako, prvotuženik nije dokazao ni tvrdnje da su izvođenje radova navodno onemogućili susjedi. Naprotiv, u postupku su saslušani brojni svjedoci, pretežito vlasnici okolnih zemljišta, čiji su iskazi međusobno suglasni i nedvojbeno potvrđuju da na predmetnom zemljištu ne postoje imovinskopravni sporovi niti narušeni međususjedski odnosi. Iz njihovih iskaza proizlazi upravo suprotno, da su odnosi uredni, pa čak i da je izgradnja predmetnog objekta bila od koristi i susjedima.

10.10. Također, činjenica da je na predmetnom zemljištu naknadno izgrađen objekt dodatno demantira tvrdnje prvotuženika o postojanju zapreka za gradnju.

10.11. Na koncu, tuženici, iako tvrde da je predujam utrošen na izradu garažnog objekta te da je isti izrađen i spreman za montažu, takve navode tijekom postupka nisu ničime dokazali.

11.1. Pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a u vezi s čl. 8. ZPP) obvezuju sud da uzme nedokazanom onu činjenicu za koju stranka, na kojoj je teret dokazivanja, nije pružila dostatne dokaze. U konkretnom slučaju nesporno je da je dio imovine tužitelja prešao u imovinu prvotuženika. Budući da tužitelji tvrde da prvotuženik nije ispunio svoje ugovorne obveze te da se pravna osnova nije ostvarila, odnosno da je kasnije otpala, na prvotuženiku je bio teret dokazivanja da ima pravnu osnovu za zadržavanje primljenog predujma, a s čime isti nije uspio.

11.2. Stjecanje bez osnove postoji kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu. Obveza vraćanja nastaje i kada je nešto primljeno s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO).

11.3. Dakle, u postupku je utvrđeno da prvotuženik pri ispunjenju ugovornih obveza nije postupao s pažnjom dobrog stručnjaka, nije pravovremeno upozorio tužitelje na moguću potrebu ishođenja građevinske dozvole sukladno obvezi propisanoj čl. 596. st. 3. ZOO te nije dokazao da su mu nastali bilo kakvi troškovi radi ispunjenja ugovora, a koji bi opravdavali zadržavanje primljenog predujma. Slijedom navedenog, na strani prvotuženika je došlo do stjecanja bez osnove u smislu čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO.

11.4. Prema tome, sukladno čl. 368. st. 2. ZPP, odlučeno je kao pod t. I. izreke.

12.1. Nadalje, tuženici ističu prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženu i trećetuženika.

12.2. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je ugovor sklopljen između tužitelja i prvotuženika zastupanog po trećetuženiku. Prvotuženik je trgovačko društvo s ograničenom odgovornošću koje, sukladno čl. 9. ZTD, za svoje obveze odgovara cijelom svojom imovinom. Istodobno, članovi društva s ograničenom odgovornošću, kao ni osobe koje vode poslove društva ili ga zastupaju, u pravilu ne odgovaraju osobno za obveze društva, osim u iznimnim slučajevima propisanim zakonom (čl. 10. st. 2. ZTD, čl. 385. st. 2. ZTD).

12.3. U konkretnom slučaju, tužitelji tijekom postupka nisu iznosili tvrdnje niti su predložili dokaze iz kojih bi proizlazile pretpostavke za primjenu instituta proboja pravne osobnosti, odnosno za utvrđenje osobne odgovornosti drugotužene kao direktorice ili trećetuženika kao prokurista.

12.4. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se odgovornost navedenih osoba ne može temeljiti isključivo na njihovom statusu u društvu, već zahtijeva postojanje posebnih okolnosti koje u ovom postupku nisu ni utvrđivane, prigovor promašene pasivne legitimacije u tom dijelu je osnovan.

12.5. Stoga je trebalo preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu i trećetuženika pa je sukladno čl. 373. t. 3. odlučeno kao pod t. II. izreke.

13. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, u svezi čl. 155. st. 1. ZPP, slijedom čega je odlučeno kao pod t. III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić