Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1757/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BP, odvjetnika u [adresa], Ulica 3. studenog 1994. 2/A, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Miličević, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnici Marijani Tokić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. iz Zagreba, Pisarnica u Zadru, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-108/2021-30 od 16. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Euroherc osiguranje d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 108/2021-30 od 16. veljače 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.241,14 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. prosinca 2020. do isplate, te u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.604,29 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 16. veljače 2024. (dan donošenja prvostupanjske presude) do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-108/2021- 30 od 16. veljače 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju preko iznosa od 2.241,14 EUR do iznosa od 2.801,43 EUR (iznos od 560,29 EUR), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. prosinca 2020. do isplate, te u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.604,29 EUR do iznosa od 1.889,23 EUR (iznos od 284,94 EUR), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 16. veljače 2024. (dan donošenja prvostupanjske presude) do isplate, te se sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja BP u iznosu od 560,29 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. prosinca 2020. do isplate.

2. Odbija se zahtjev tužitelja BP za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 284,94 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 16. veljače 2024. do isplate.

III. Nalaže se tužitelju BP, odvjetniku u [adresa], Ulica 3. studenog 1994. 2/A, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, trošak žalbenog postupka u iznosu od 62,50 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Euroherc osiguranje d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 324,80 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara kbr. 282, OIB:22694857747, isplatiti tužitelju BP, odvjetniku u [adresa] **.**.1944. kbr. 2 A, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete iznos od 2.801,43 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10. prosinca 2020. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom zatraženom iznosu od 33,18 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10. prosinca 2020. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.889,23 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom zatraženom iznosu preko dosuđenog odbija kao neosnovan.“

2. Protiv točke I. (u cijelosti) i točke III. (u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.889,29 eura) prvostupanjske presude, žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tuženik ističe kako je tužitelj, kao vozač osiguranog vozila, mogao platiti dodatnu premiju osiguranja i ugovoriti otkup obveze kontrole alkoholiziranosti. Međutim, tužitelj je to propustio uraditi, radi čega je prometna nesreća bez kontrole alkoholiziranosti slučaj koji je isključen iz predmetnog kasko osiguranja. Dakle, nije riječ o gubitku prava iz osiguranja, već je riječ o isključenom riziku. Kako je tužitelj mogao ugovoriti otkup obveze kontrole alkoholiziranosti, ali svojom slobodnom voljom to nije uradio, isti je bio obvezan osigurati kontrolu alkoholiziranosti kako bi mogao ostvariti prava iz osiguranja. U suprotnom, riječ je o slučaju koji nije osiguran policom kasko osiguranja. Tuženik osporava i aktivnu legitimaciju tužitelja, budući da je tužitelj, kao korisnik vozila, nadoknadio štetu leasing društvu, vlasniku vozila. Time je šteta nadoknađena vlasniku, radi čega je prestalo pravo vlasnika da potražuje od tuženika naknadu pretrpljene štete. Slijedom navedenog, vlasnik vozila (leasing društvo) nije mogao ustupiti tužitelju (korisniku vozila) pravo na naknadu štete jer je to pravo prestalo onda kada je tužitelj platio račun za popravak vozila. Nadalje, čak i da je riječ o osiguranom slučaju i da je tužitelj aktivno legitimiran, naknada štete se u tom slučaju umanjuje za PDV, kako je to ugovoreno općim uvjetima tuženika. Tuženik također osporava ugovorni odnos između tužitelja (korisnika vozila) i leasing društva (vlasnika vozila), navodeći kako je tužitelj dostavio Ugovor o operativnom leasingu tek nakon zaključenja prethodnog postupka, radi čega je takav dokaz nepravodoban. Što se tiče troška parničnog postupka, tuženik ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primjenjivao Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, prvostupanjski sud je za sve priznate parnične radnje kao vrijednost jednog boda uzimao iznos od 2,00 EUR, međutim, takva vrijednost boda je uvedena izmjenom Tarife koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., a prije te izmjene je vrijednost boda iznosila 15,00 kuna (od 1. studenog 2022. do 25. studenog 2023.), odnosno 10,00 kuna (sve do 1. studenog 2022.). S obzirom na navedeno, tuženik ističe da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir kolika je vrijednost boda bila za vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) u smislu žalbenih navoda. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 387,30 EUR, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 74,80 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.834,61 EUR (21.357,38 kuna), zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja računa za popravak vozila (10. prosinca 2020.) do isplate.

7.1. Prema tvrdnjama tužitelja, utuženi iznos predstavlja repariranu imovinsku štetu na automobilu u vlasništvu društva Impuls – Leasing d.o.o., koje vozilo tužitelj koristi temeljem Ugovora o operativnom leasingu te koje je vozilo osigurano kod tuženika Ugovorom o kasko osiguranju po polici 8312001673.

7.2. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 2.801,43 EUR, a da nije osnovan u iznosu od 33,18 EUR.

8. Među strankama nije sporno da je vozilo Mercedes E klasa, registracijskih oznaka [registarska oznaka], osigurano kod tuženika Ugovorom o kasko osiguranju po polici [broj police], i to u korist društva Impuls – leasing d.o.o. kao osiguranika i vlasnika predmetnog vozila. Također nije sporno ni da je tužitelj oštetio predmetno vozilo prilikom parkiranja u podzemnoj garaži, uslijed čega je oštećen desni far i prednji desni branik predmetnog vozila.

9. Među strankama je sporno, kako u tijeku prvostupanjskog postupka, tako i u tijeku drugostupanjskog postupka, sljedeće:

a) postojanje ugovornog odnosa između tužitelja BP i društva Impuls – leasing d.o.o., tj. je li sklopljen Ugovor o operativnom leasingu b) aktivna legitimacija tužitelja BP za pokretanje ovog parničnog postupka, tj. je li društvo Impuls – leasing d.o.o. može prenijeti prava iz ugovora o kasko osiguranju na tužitelja, pogotovo u situaciji kada je tužitelj podmirio račun za popravak predmetnog vozila, čime je vozilo vraćeno u stanje prije nastanka štete te je šteta u cijelosti nadoknađena

c) je li predmetni štetni događaj predstavlja osigurani slučaj iz Ugovora o kasko osiguranju, tj. je li tužitelj bio obvezan osigurati kontrolu svoje alkoholiziranosti u situaciji kada je to predviđeno općim uvjetima tuženika

d) je li se naknada štete umanjuje za porez na dodanu vrijednost (PDV)

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelj je dokazao da je zaključio Ugovor o operativnom leasingu sa društvom Impuls – leasing d.o.o., temeljem kojeg Ugovora tužitelj koristi vozilo Mercedes E klasa, registracijskih oznaka [registarska oznaka].

10.1. Naime, tuženik je u pravu kada ističe da je tužitelj, suprotno čl. 299. st. 3. ZPP- a, dostavio preslik Ugovora o operativnom leasingu (list 90-91 spisa).

10.2. Međutim, tužitelj je, ispravama koje je dostavio uz tužbu i uoči pripremnog ročišta, dokazao postojanje ugovornog odnosa o operativnom leasingu između njega (tužitelja) i društva Impuls – leasing d.o.o. Isto proizlazi iz preslike prometne dozvole vozila Mercedes E klase, registracijskih oznaka [registarska oznaka], gdje je jasno navedeno da je vlasnik vozila društvo Impuls – leasing d.o.o., a korisnik vozila je odvjetnik BP, tj. tužitelj (list 4 spisa). Nadalje, isto proizlazi i iz police kasko osiguranja (list 6-7 spisa), zatim iz prijave štete tuženiku (list 14 spisa), računa broj 4855/Z1/1 (list 15 spisa), računa broj 174282-1-1 (list 17 spisa) te pisane punomoći od 14. siječnja 2021. (list 22 spisa).

10.3. Dakle, tužitelj je, različitim ispravama, dokazao da je sklopio Ugovor o operativnom leasingu sa društvom Impuls-leasing d.o.o., a sve te isprave su dostavljene prije zaključenja prethodnog postupka. Time je dokazano da tužitelj, kao primatelj leasinga, koristi vozilo Mercedes E klase, registracijskih oznaka [registarska oznaka].

11. Nadalje, tuženik smatra kako tužitelj nije aktivno legitimiran u ovome postupku. Naime, tužitelj je, kao korisnik vozila, platio račun broj 174282-1-1 (list 17 spisa) kojim je predmetno vozilo dovedeno u prvobitno stanje. Tuženik smatra da je time prestala ovlast i pravo vlasnika vozila (oštećenika) Impuls – leasing d.o.o. zahtijevati naknadu štete od osiguratelja (tuženika) po ugovorenoj polici kasko osiguranja. Dakle, društvo Impuls – leasing d.o.o. nije moglo ustupiti tužitelju potraživanja po ugovorenoj polici kasko osiguranja, budući da su ta potraživanja podmirena od strane tužitelja.

11.1. Ugovor o kasko osiguranju po polici 8312001673 je sklopio tužitelj, kao ugovaratelj osiguranja i primatelj leasinga, zajedno sa tuženikom, kao osigurateljem, a ugovor je sklopljen u korist društva Impuls – leasing d.o.o., kao davatelja leasinga i vlasnika osiguranog vozila, tj. osiguranika.

11.2. Popravak oštećenog vozila je platio tužitelj BP, kako to proizlazi iz računa broj 174282-1-1 (list 17 spisa), dok tuženik nije platio osigurninu u visini računa za popravak vozila, smatrajući da je zahtjev za isplatu osigurnine pravno neosnovan (list 21 spisa).

11.3. Naime, društvo Impuls - leasing d.o.o. je tužitelju pisanom punomoći ustupio sva prava iz naknade štete prema Euroherc osiguranju d.d., koja šteta je nastala kada je tužitelj oštetio vozilo prilikom parkiranja u podzemnoj garaži, a naknadu takve štete je tuženik ocijenio pravno neosnovanom (list 22 spisa).

12. Dakle, u konkretnom slučaju je riječ o osiguranju za tuđi račun ili za račun koga se tiče, uređenom čl. 929. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO). Tako je odredbom čl. 929. st. 1. ZOO-a propisano da u slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obvezu plaćanja premije i ostale obveze iz ugovora dužan je ispuniti ugovaratelj osiguranja, ali on ne može ostvariti prava iz osiguranja, čak i kad drži policu, bez pristanka osobe čiji je interes osiguran i kojoj ona pripadaju.

13. Riječ je o specifičnom trostranom pravnom odnosu gdje se pojavljuju: ugovaratelj osiguranja, korisnik osiguranja i osiguratelj.

14. Iako je ugovaratelj osiguranja ugovorna strana ugovora o osiguranju za tuđi račun ili račun koga se tiče, on ne može ostvarivati prava iz tog ugovora, pa čak i kad drži policu osiguranja. Drugim riječima, ugovaratelj osiguranja nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe prema osiguratelju jer mu ne pripadaju prava iz ugovora o osiguranju. Prava iz ugovora o osiguranju pripadaju osobi čiji je interes osiguran (korisniku osiguranja). Pri tomu nije isključeno da korisnik osiguranja izjavi pristanak da osiguratelj isplati osigurninu ugovaratelju osiguranja što je čak izrijekom i propisano u čl. 929. st. 1. ZOO-a. Dakle, ugovaratelj osiguranja imao bi pravo na podnošenje tužbe i pravo zahtijevati isplatu naknade iz osiguranja samo uz pristanak i suglasnost korisnika osiguranja (osiguranika) kao osobe čiji je interes osiguran i kojoj pripadaju prava iz osiguranja.

15. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pisana punomoć od 14. siječnja 2021. (list 22 spisa) upravo predstavlja pristanak i suglasnost korisnika osiguranja – društva Impuls – leasing d.o.o. kojom daje ovlaštenje ugovaratelju osiguranja – BP da ostvaruje pravo zahtijevati isplatu naknade iz osiguranja. Drugim riječima, osiguranik je svoju tražbinu za naplatu osigurnine ustupio ugovaretelju osiguranja.

16. Nadalje, činjenica da je tužitelj kao primatelj leasinga i ugovaratelj osiguranja platio popravak vozila ne znači da su prestala prava davatelja leasinga kao osiguranika prema tuženiku za isplatu osigurnine po polici osiguranja i da je time prestala obveza tuženika za isplatu osigurnine. Naime, tužitelj je svakako imao pravni interes da se vozilo popravi i da isto nastavi koristiti. Tražbina po polici osiguranja ne prestaje popravkom vozila neovisno o tome je li popravak platio tužitelj ili sam davatelj leasinga kao osiguranik te i nakon plaćanja popravka vozila od strane tužitelja postoji tražbina davatelja osiguranja prema tuženiku kao osiguratelju pa je davatelj leasinga tužitelju mogao pisanom punomoći od 14. siječnja 2021. ustupiti potraživanje kao i dati suglasnost za isplatu štete kojom ga je ovlastio da se šteta isplati izravno tužitelju kao primatelju leasinga.

17. Stoga se tuženik kao osiguratelj ne može osloboditi obveze isplate osigurnine u situaciji kada je tužitelj kao ugovaratelj osiguranja platio popravak vozila i time ispunio obvezu osiguratelja pa davatelj leasinga kao osiguranik može svoju tražbinu za naplatu osigurnine poslije nastanka osiguranog slučaja ustupiti ugovaratelju osiguranja, a što je u konkretnom slučaju i uradio (isto stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 606/2023-2 od 10. listopada 2023.).

18. Slijedom svega navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran u ovom parničnom postupku.

19. Nadalje, među strankama je sporno je li nastupio osigurani slučaj koji je pokriven policom kasko osiguranja.

19.1. Naime, tuženik je u spis dostavio svoje Uvjete za kasko osiguranje cestovnih vozila (list 39-64 spisa, dalje u tekstu: Opći uvjeti), koji uvjeti su sastavni dio Ugovora o kasko osiguranju.

19.2. Točkom G.1. stavkom 2. točkom 2.3. Općih uvjeta propisano je da su iz osigurateljnog pokrića isključene štete nastale na vozilu ako vozilom upravlja vozač pod utjecajem alkohola, droge ili narkotika (list 54 spisa).

19.3. Nadalje, točkom G.2. stavkom 5. točkama 5.2. i 5.3. Općih uvjeta (list 56 spisa) propisano je da se smatra da je vozač pod utjecajem alkohola, opojnih droga ili narkotika ako:

- neposredno nakon prometne nesreće sam ne osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti, osim u slučajevima kada bi to bilo štetno po zdravlje

- neposredno nakon prometne nesreće nakon koje nije pozvana policija sam ne osigura kontrolu prisutnosti alkohola, opojnih droga i lijekova koji utječu na psihofizičke sposobnosti vozača u organizmu.

19.4. Naposljetku, točkom J.6. stavkom 2. točkom 2.1. Općih uvjeta (list 60 spisa) propisana je mogućnost otkupa isključenja obveze kontrole prisutnosti alkohola, opojnih droga i narkotika, ako se to posebno ugovori i plati se dodatna premija.

20. Naime, tužitelj BP, kao vozač osiguranog vozila, nije nakon prometne nezgode osigurao kontrolu svoje alkoholiziranosti, radi čega se smatra da je vozio pod utjecajem alkohola. Nadalje, tužitelj nije niti ugovorio i platio dodatnu premiju kojom bi otkupio isključenje obveze kontrole svoje alkoholiziranosti. Slijedom svega navedenog, tuženik smatra da se ne radi o osiguranom slučaju.

21. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio ništetnima odredbe Općih uvjeta kojima se obvezuje vozača da nakon prometne nezgode sam osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti, neovisno o tome što je ta obveza mogla biti isključena plaćanjem dodatne premije.

22. Naime, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 942. ZOO-a koja propisuje da su ništetne odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na osigurninu, ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne ispuni neku od propisanih ili ugovorenih obveza. Tuženik ističe da se ne radi o gubitku prava na osigurninu, već o slučaju koji je isključen iz ugovora o kasko osiguranju. Međutim, neovisno o pravnoj terminologiji, neispunjenje obveze vozača osiguranog vozila da osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti dovodi upravo do toga da gubi pravo na osigurninu, jer se presumira njegova alkoholiziranost, ne vodeći računa o okolnostima konkretnog slučaja.

23. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, obveza tužitelja kao vozača osiguranog vozila da, u slučaju ako nastupi osigurani slučaj – prometna nezgoda i nastane šteta na vozilu, osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti predstavlja nerazumno veliku obvezu koju bi tužitelj trebao ispuniti nakon nastanka osiguranog slučaja. Odredba općih uvjeta kojom se izostanak kontrole alkoholiziranosti automatski izjednačava s alkoholiziranošću vozača i tehnički dovodi do gubitka prava na naknadu štete ništetna je jer je protivna načelu savjesnosti i poštenja te uspostavlja nepoštenu presumpciju na štetu osiguranika. Nadalje, potrebno je uzeti u obzir je li uopće bilo uopće opravdano očekivati od tužitelja da osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti, kada se uzmu obzir okolnosti konkretnog slučaja. U ovom slučaju nije razumno očekivati od tužitelja da osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti, budući da je riječ o manjoj šteti koja se dogodila prilikom parkiranja u podzemnoj garaži, bez sudjelovanja drugih vozila. Ne može se očekivati od tužitelja da, u takvim okolnostima, pozove policiju ili na drugi način testira svoju alkoholiziranost. Kada je riječ o manjoj šteti u garaži, gotovo je sigurno da policija ne bi niti izlazila na očevid, slijedom čega tužitelj nije imao stvarnu niti pravnu mogućnost osigurati kontrolu alkoholiziranosti. Sve navedeno upućuje na zaključak da su ništetne odredbe ugovora kojima se očekuje od vozača da osiguraju kontrolu svoje alkoholiziranosti, a ništetnost i nepoštenost takvih odredbi pogotovo dolazi do izražaja u situaciji gdje nije bilo razumno očekivati od vozača da osigura kontrolu alkoholiziranosti.

24. Također valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka izrazio stajalište o ništetnosti odredaba Uvjeta o kasko osiguranju kojima se obvezuje osiguranika da nakon prometne nezgode sam osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1067/2004-2 od 16. studenoga 2005., broj Rev-1245/2017-2 od 4. veljače 2020., broj Revd-5024/2024-2 od 3. prosinca 2024., Revd-4481/2024-4 od 1. srpnja 2025.). Pritom valja napomenuti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 5559/2008 od 11. srpnja 2017. prihvatio pravilnim shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-1067/04-2 od 16. studenoga 2005. o ništetnosti odredaba Uvjeta o kasko osiguranju kojima se obvezuje osiguranika da nakon prometne nezgode sam osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti.

25. Slijedom svega navedenoga, postoji obveza tuženika, kao osiguratelja temeljem Ugovora o kasko osiguranju, da nadoknadi štetu koja je nastala prilikom parkiranja osiguranog vozila u podzemnoj garaži.

26. Međutim, osnovano tuženik ističe da se, u slučajevima kada se osigurano vozilo koristi temeljem operativnog leasinga, naknada štete umanjuje za porez na dodanu vrijednost (PDV).

26.1. Naime, točkom E.4. stavkom 3. Općih uvjeta izričito je propisano da se za vozila u operativnom leasingu iznos štete utvrđuje umanjeno za PDV, bez obzira radi li se o djelomičnoj ili totalnoj šteti (list 53 spisa).

26.2. Prvostupanjski sud je tužitelju dosudio iznos od 2.801,43 EUR (21.107,38 kn), koji iznos predstavlja točan iznos koji je tužitelj platio za popravak predmetnog vozila, kako to proizlazi iz računa broj 174282-1-1 (list 17 spisa).

26.3. Međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava, točnije točke E.4. stavka 3. Općih uvjeta tuženika, prvostupanjski sud je trebao iznos štete umanjiti za PDV. Slijedom navedenog, tuženik je dužan isplatiti iznos od 2.241,14 EUR (16.885,90 kn), a nije dužan isplatiti iznos od 560,29 EUR (4.221,48 kn), koji iznos predstavlja porez na dodanu vrijednost, kako to proizlazi iz računa broj 174282-1-1 (list 17 spisa).

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju, na ime reparirane imovinske štete, isplati iznos od 2.241,14 EUR. Budući da je sud prvog stupnja neosnovano dosudio tužitelju i porez na dodanu vrijednost sadržan u utuženom iznosu, potrebno je, primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a, odbiti dio tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku iznosa od 2.801,43 EUR i iznosa od 2.241,14 EUR, tj. iznos od 560,29 EUR.

28. Kako je u drugostupanjskom postupku preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u dodatnom iznosu od 560,29 EUR, valjalo je na drugačiji način odlučiti o troškovima postupka, budući da je došlo do izmjene uspjeha stranaka u sporu.

29. Kada se promatra cjelokupni tužbeni zahtjev u iznosu od 2.834,61 EUR, tužbeni zahtjev je osnovan u iznosu od 2.241,14 EUR, a nije osnovan u iznosu od 593,47 EUR. Naime, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 33,18 EUR, a ovaj sud drugog stupnja je dodatno odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 560,29 EUR. Slijedom navedenog, ne može se tvrditi da je tužitelj nije uspio u sporu samo u neznatnom dijelu, radi čega se tužitelju ne dosuđuju troškovi u cijelosti (čl. 154. st. 5. ZPP-a), već u razmjernom dijelu (čl. 154. st. 2. ZPP).

30. Prilikom donošenja odluke o troškovima, a budući da su parnične stranke djelomično uspjele u parnici, potrebno je utvrditi postotak uspjeha stranaka u postupku, pri čemu se razmatra i uspjeh u osnovi i u visini tužbenog zahtjeva (kvalitativan i kvantitativan uspjeh), sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a.

30.1. Tužitelj je uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti (100%), budući da je riječ o osiguranom slučaju za koji je tuženik dužan isplatiti osigurninu temeljem Ugovora o kasko osiguranju. Kako je tužbeni zahtjev osnovan u iznosu 2.241,14 EUR, a nije osnovan u iznosu od 593,47 EUR, tužitelj je s visinom uspio u sporu s 80%, a tuženik s 20%.

30.2. Konačni uspjeh stranaka u sporu je taj da je tužitelj uspio s 90%, a tuženik s 10%. Primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, kada se uspjeh tužitelja oduzme s uspjehom tuženika (90%-10% = 80%), tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 80%.

30.3. Prvostupanjski sud je priznao kao osnovan sljedeći trošak tužitelja: trošak odvjetničkih radnji punomoćnika tužitelja u iznosu od 1.312,50 EUR, trošak prometnog vještačenja u iznosu od 464,53 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,40 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 74,80 EUR. Ukupno je riječ o iznosu od 1.889,23 EUR.

30.4. Primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 80 %, a pri čemu je potrebno razmjerno sniziti odvjetnički trošak i trošak sudskih pristojbi. Dakle, odvjetnički trošak u iznosu od 1.312,50 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,40 EUR, trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 74,80 EUR, tj. trošak u ukupnom iznosu od 1.424,70 EUR je potrebno razmjerno sniziti u skladu sa uspjehom tužitelja od 80%. Razmjernim snižavanjem dobije se iznos od 1.139,76 EUR (1.424,70 x 0,80 = 1.139,76 EUR), a trošak prometnog vještačenja u iznosu od 464,53 EUR nije potrebno sniziti. Naime, u slučaju kada je tužitelj djelomično uspio u sporu u kojem je tuženik osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a zbog čega je bilo potrebno provesti vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju se takvi troškovi trebaju priznati u cijelosti bez obzira na visinu dosuđenog iznosa (isto tako je navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. listopada 2024., poslovni broj: Rev-1312/2024-2). Dakle, tuženik je u obvezi nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.604,29 EUR (1.139,76 EUR + 464,53 EUR) te je u tom dijelu potrebno potvrditi prvostupanjsku presudu.

30.5. Prvostupanjski sud je tužitelju dosudio trošak u iznosu od 1.889,23 EUR, smatrajući da tužitelj nije uspio samo sa neznatnim dijelom svog zahtjeva. Međutim, ovaj sud drugog stupnja smatra da se trošak tužitelja treba razmjerno umanjiti te mu dosuditi trošak u iznosu od 1.604,29 EUR. Slijedom navedenog, potrebno je odbiti dio zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka koji predstavlja razliku iznosa od 1.889,23 EUR i iznosa od 1.604,29 EUR, tj. iznos od 284,94 EUR.

31. Naposljetku, neosnovano tuženik ističe da prvostupanjski sud, prilikom izračuna troškova parničnog postupka, nije smio primijeniti izmijenjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu: Tarifa), objavljenu u "Narodnim novinama" broj 138/2023, na radnje koje su izvršene u postupku prije stupanja na snagu navedene izmjene.

31.1. Dana 16. veljače 2024., kada je prvostupanjski sud odlučivao o trošku parničnog postupka, na snazi je bila upravo gore navedena Tarifa kojom je propisana vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife), a koja se primjenjuje od 25. studenog 2023. Prije navedene izmjene, vrijednost boda je iznosila 15,00 kn/1,99 EUR, odnosno 10,00 kn/1,33 EUR. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud dužan primjenjivati vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

31.2. Odredbom iz Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano je da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, pa uslijed navedenog žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani.

31.3. Također treba i istaknuti da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske, presudom poslovni broj: Usoz-55/2024-21 (Usoz-60/2024, Usoz-84/2024, Usoz- 87/2025) od 18. srpnja 2025., odbio zahtjev za ocjenu zakonitosti odredbe iz Tbr. 52. st. 3. Tarife, ističući da je takva odredba usmjerena sudu odnosno drugom tijelu koje odlučuje o troškovima zastupanja te da prije donošenja te odluke ni jedna stranka nije stekla neko pravo niti joj je naređena bilo kakva obveza, radi čega se ne može govoriti o povratnom djelovanju sporne odredbe.

32. Slijedom svega navedenoga, valjalo je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude, dok je valjalo, primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. stavku 1. i 2. izreke drugostupanjske presude.

33. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tuženik je pobijao dosuđeni iznos od 2.801,43 EUR te je djelomično uspio sa žalbom, a radi čega je preinačena odluka o glavnoj stvari na način da je tužbeni zahtjev odbijen u iznosu od 560,29 EUR. Kada se pobijani dio i dio u kojem je tuženik uspio sa žalbom stave u omjer, proizlazi da je tuženik sa žalbom uspio u omjeru od 20%. Tuženik potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR, zajedno s pripadajućim PDV-om od 25%, sveukupno iznos od 312,50 EUR, sukladno Tbr 10.1., Tbr. 46., i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23., dalje: Tarifa). Nadalje, tuženik potražuje i trošak sudske pristojbe na žalbu protiv prvostupanjske presude u iznosu od 74,80 EUR. Dakle, tuženik potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 387,30 EUR. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je tuženik uopće nije platio pristojbu na žalbu, a radi čega mu se trošak pristojbe ne može priznati, budući da nije dokazao da mu je taj trošak nastao u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a. Dakle, tuženik osnovano potražuje jedino trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR. Međutim, kako je tuženik sa žalbom uspio u omjeru od 20%, primjenom odredaba čl. 154. st 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, tuženik ima pravo na naknadu troška žalbenog postupka u razmjernom iznosu od 62,50 EUR (312,50 x 0,2 = 62,50 EUR), dok nema pravo na naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 324,80 EUR. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. i IV. drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić