Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-247/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zvonimiru Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Trnjanska cesta 71, protiv tuženice ŽOĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Gordani Grubeša, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grubeša i partneri d.o.o. u Zagrebu, Iblerov trg 10, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-112/2016-100 od 20. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-112/2016-100 od 20. studenoga 2025.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tužena je dužna tužitelju isplatiti iznos od 6.768,86 eur zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za 5% poena tekućom od dana 10.06.2008. pa do isplate, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po prethodno navedenoj stopi tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju ŽO, OIB [osobni identifikacijski broj], da tuženici ŽOĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.511,50 eur u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žalbu je izjavio tužitelj zbog svih žalbenih razloga. Posebno ističe da sud prvog stupnja odluku temelji na dokazima koji nisu mogli biti korišteni u ovom postupku. Pri tome ukazuje na to da se na Izjavi koja je dostavljena uz žalbu odluka suda nije mogla temeljiti uslijed primjene čl. 352. st. 1. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25) te ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 5., 7. i 8. ZPP-a u svezi s čl. 354. st. 1. ZPP-a.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 7., čl. 8., i čl. 352. ZPP-a koje tužitelj ističe u žalbi. Nije počinio niti neku drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju tužitelj ističe u žalbi kao niti neku na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je prema tuženoj imao potraživanje u iznosu od 95.000,00 kn/12.608,87 eura[1] od kojeg iznosa mu je ona podmirila iznos od 44.000,00 kn/5.839,80 eura dok se Izjavom obvezala isplatiti mu ostatak dugovanja u iznosu od 51.000,00 kn/6.768,86 eura najkasnije do 9. lipnja 2008., no to nije učinila. Stoga tužbom traži da sud naloži tuženoj da mu isplati iznos od 6.768,86 eura sa zateznim kamatama od 10. lipnja 2008. pa do isplate te da mu naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

7. U ovom predmetu jjednom je već bila donesena presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Ovaj sud kao drugostupanjski tu je presudu rješenjem od 5. studenoga 2015. ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje radi dopune dokaznog postupka. Naime, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja trebao provesti dokaz grafološkim vještačenjem potpisa tužene na Izjavi na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev, a kako to nije učinio zaključeno je da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno.

8. Sud prvog stupnja proveo je taj dokaz, a i druge dokaze koji su u ponovljenom postupku predloženi.

9. Tužitelj osporava zakonitost provođenja novih dokaza nakon ukidanja prvostupanjske presude.

Ovaj postupak pokrenut je tužbom predanom sudu 29. svibnja 2013. Dana 1. travnja 2013. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 25/13). Odredbom čl. 69. tog Zakona (kojom je izmijenjen čl. 299. ZPP-a) propisano je sljedeće:

1) Stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke.

2) Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

3) Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

10. Isto tako, izmijenjen je i čl. 377. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 377. ZPP-a koja je bila na snazi u vrijeme donošenja ukidnog rješenja (5. studenoga 2015.), prvostupanjski sud je bio dužan provesti novi prethodni postupak.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19) odredba čl. 377. st. 1. ZPP-a je izmijenjena na način da je propisana obveza prvostupanjskog suda da provede novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka.

Međutim, ova odredba (čl. 66. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku Narodne novine br. 70/19) sukladno čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku Narodne novine br. 70/19 ne primjenjuje se na ovaj postupak, a imajući u vidu datum ukidanja prve prvostupanjske presude. Dakle, sud prvog stupnja nakon ukidanja prve prvostupanjske presude bio je ovlašten provesti novi novi prethodni postupak i na istome odrediti koje dokaze će radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica provesti. Navedeno znači da je sud prvog stupnja zakonito proveo dokaze čije je provođenje odredio nakon ukidanja prve prvostupanjske presude.

11. Zbog navedenoga sud prvog stupnja nije povrijedio niti čl. 7. ZPP-a prema kojemu su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Nije povrijedio niti čl. 352. st. 1. ZPP-a kojom odredbom je propisano da se ne mogu koristiti nove činjenice i novi dokazi izneseni u žalbi protiv prve prvostupanjske presude. Navedeno znači da se primjenom čl. 352. st. 1. ZPP-a na činjenicama i dokazima koji su stavljeni nakon 15. studenoga 2013. odluka suda donesena u ponovljenom postupku može temeljiti.

12. Imajući u vidu navedeno, sud prvog stupnja je potpuno I pravilno utvrdio činjenično stanje.

13. Prema Izjavi tužena se obvezala izvršiti isplatu iznosa od 51.000,00 kn do 9. lipnja 2008. Prema Izjavi tužitelja tužena je novac vratila što znači da je svoju obvezu izvršila te je njena obveza primjenom čl. 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/95 i dr.) prestala.

Grafološka vještakinja je u pisanom nalazu i mišljenju navela da je skriptor potpisa na izvorniku Izjave kojom se ŽOĆ obvezuje ŽO isplatiti iznos od 51.000,00 kn najkasnije do 9. lipnja 2008. vrlo vjerojatno ovdje tužena. Također da je skriptor spornog potpisa na ime ŽO koji se nalazi na preslici Izjave na kojoj je sredstvom za pisanje ispisan tekst „DANA 09.06.2008. PRIMIO SAM IZNOS OD 51.000.- KN (PEDESETJEDNATISUĆA KUNA) ŽO“ vjerojatno ŽO.

U očitovanju na ročištu 11. srpnja 2022. vještakinja je navela kako je detaljnom analizom spornih potpisa na ime ŽOĆ i ŽO utvrdila da su pisani u potpunosti prirodnim i spontanim grafijskim izražajem skriptora pri čemu nije utvrdila znakove koji bi upućivali na mogućnost da su sporni potpisi krivotvoreni imitiranjem poznatog uzora tj. nekog autentičnog potpisa osobe na čije ime sporni potpis glasi. Usporedbom spornog potpisa na ime ŽOĆP sa dostavljenim nespornim potpisima utvrđene su podudarnosti u nečitkosti potpisa, nemogućnosti utvrđivanja što grafičke varijacije predstavljaju, zatim u početnoj kopljači te varijaciji koja vizualno podsjeća na grafem P, no utvrdila je razliku u činjenici da je sporni potpis ispisan u dva dijela dok nesporni potpisi predstavljaju jednu cjelinu. Utvrđena razlika se nužno respektira no ista nema isključujuće značenje obzirom da se može tumačiti kao varijacija u načinu potpisivanja pa je stoga i mišljenje dala u višem stupnju vjerojatnosti. Usporedbom spornog potpisa ŽO s dostavljenim potpisima ŽO utvrdila je podudarnosti u općem grafijskom izgledu potpisa te u načinu oblikovanja grafema D dok je razliku utvrdila u središnjem dijelu potpisa no tako utvrđena razlika se respektira ali isto tako nema isključujuće značenje.

14. Polazeći od utvrđenja vještaka da je skriptor potpisa na izvorniku Izjave, kojom tužitelj dokazuje postojanje pravnog odnosa između ovdje stranaka, vrlo vjerojatno ovdje tuženica, a da je skriptor spornog potpisa na preslici Izjave, kojom tuženica opravdava izneseni prigovor ispunjenja, vjerojatno tuženik te posebno cijeneći to da su oba sporna potpisa pisana u potpunosti prirodnim i spontanim grafijskim izražajem skriptora pri čemu nije utvrđeno postojanje znakova koji bi upućivali na mogućnost da su sporni potpisi krivotvoreni imitiranjem poznatog uzora, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su stranke bile u pravnom odnosu koji je prestao ispunjenjem.

15. Tužena je potpisom na Izjavi potvrdila postojanje pravnog posla sklopljenog sa tužiteljem sadržaja pobliže navedenog u toj Izjavi iz kojeg proizlazi da je od ukupno dugovanog iznosa (95.000,00 kn/12.608,87 eur) tužitelju vratila iznos od 44.000,00 kn/5.839,80 eur dok se ostatak dugovanja u iznosu od 51.000,00 kn/6.868,86 eur obvezala isplatiti mu najkasnije do 9. lipnja 2008.

S druge strane, tužitelj je potpisom na preslici Izjave potvrdio da je 9. lipnja 2008. primio ostatka dugovanog iznosa od 51.000,00 kn/6.768,86 eur.

16. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti tvrdnje tuženice o tome da stranke nisu bile u pravnom odnosu već da se radi o obvezi proizašloj iz poslovanja njihovih trgovačkih društava, a niti tvrdnje da nije potpisnica sporne Izjave.

Također se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužitelja u pravcu da nije potpisao dopisani tekst na preslici sporne Izjave kojom je potvrdio primitak dugovanog iznosa, a niti su logične njegove tvrdnje da sadržaj teksta ne upućuje da bi se radilo o iznosu koji se odnosi na dug tuženice iz Izjave.

17. Tužena tvrdi da stranke nisu bile u pravnom odnosu već da se radi o obvezi proizašloj iz poslovanja njihovih trgovačkih društava, a niti tvrdnje da nije potpisnica sporne Izjave. Naime, tužena u odgovoru na tužbu najprije je navela da je riječ o potraživanju proizašlom iz poslovne suradnje iz čega proizlazi da nije osporila činjenicu postojanja Izjave u obliku koji je tužitelj sudu prediočio i dostavio u spis kao i obveze plaćanja, da bi poslije tvrdila da nije niti potpisala Izjavu.

Međutim, kada bi i bila riječ o obvezi proizašloj iz poslovanja trgovačkih društava stranaka, navedeno ne bi bilo odlučno, pored činjenice da je tužena osobno preuzela obvezu isplate spornog novčanog iznosa.

18. Pravilno sud prvog stupnja navodi okolnost što je javni bilježnik potvrdio da se izvorna isprava Izjave nalazi u arhivi javnobilježničkog ureda ne isključuje mogućnost da tužitelj na preslici takve Izjave sačini potvrdu primitka ispunjenja.

Isto tako, pravilno sud prvog stupnja poseban značaj ne daje iskazima saslušanih svjedoka niti je bilo potrebno provesti dokaz saslušanjem svjedoka MOĆ na okolnost provjere točnosti navoda tuženice. Naime, nitko od njih nema neposrednih saznanja o dugovanju tužene i podmirenju dugovanja.

Zbog navedenoga je pravno odlučan sadržaj Izjave tužitelja i iskazima svjedoka nije moguće ovu spornu činjenicu (činjenicu podmirenja dugovanja) utvrđivati na drugačiji način, a niti su odlučni odnosi tužene s njenim poslovnim suradnicima. Okolnosti pod kojima je izvršeno plaćanje dugovanja, a pored činjenice da je tužitelj potpisao Izjavu da je dug podmiren također nisu odlučni za ishod ovog spora. Tužitelj isto tako nije dokazao da je između njega i tužene bilo nesporazuma prilikom sastavljanja i potpisivanja spornih izjava.

Izjave stranaka nisu javne isprave već obične isprave kao dokazi u parničnom postupku kojima se dokazuju sporne pravno relevantne činjenice pa se tužitelj u pogledu isprava neosnovano poziva na primjenu 230. ZPP-a.

19. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, prvostupanjska je presuda u pogledu odluke o glavnoj stvari preinačena na način da je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen.

20. Kako je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a pravilno odlučeno i o troškovima postupka, pravostupanjska je presuda u cijelosti potvrđena.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević