Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2748/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jadranke Matić kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Bošnjaković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Batinić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici Miroslav Leko i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P- 138/2020-45 od 25. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-138/2020-45 od 25. svibnja 2023., u pobijanom dijelu pod stavkom I i II izreke.

II. Preinačava se ista presuda pod stavkom III i IV izreke i za navedeno sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 52.262,92 kn / 6.936,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod stavkom I izreke utvrđene su ništetnom i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili dana 23.11.2005. godine i solemnizirali kod Javnog bilježnika Petra Tadića iz Oroslavja, Milana Prpića 70, pod brojem OU-367/05-2, dana 25. studenog 2005. godine, u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika.

Pod stavkom II. Izreke utvrđene su ništetnom i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili dana 23.11.2005. godine i solemnizirali kod Javnog bilježnika Petra Tadića iz Oroslavja, Milana Prpića 70, pod brojem OU-367/05-2, dana 25. studenog 2005. godine, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

Pod stavkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 52.262,92 kn / 6.936,48 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do isplate, pod stavkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 2.250,06 EUR / 16.953,08 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate dok je pod stavkom V. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u cijelosti

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba sadržanih u čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9010855741, sklopljenog dana 23. studenog 2005. u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika te sadržanih u čl. 1., čl. 4. i čl. 7. u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji im je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrže jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

6. Međutim iz činjenica koje je utvrdio, prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz stavka II izreke prvostupanjske presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP/03).

7. Također je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 - dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) radi čega je pobijana presuda u tom dijelu preinačena temeljem čl. 373 toč. 3. ZPP-a i odlučeno je kao u izreci pod stavkom II.

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te sudi tužiteljici iznos od 52.262,92 kn / 6.936,48 EUR1, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 1. listopada 2015. pa do isplate, koliko prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi razlika anuiteta, nastala s osnova ništetne valutne klauzule i s osnova ništetne promjenjive kamatne stope.

9. Između stranaka je nesporno da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen dana 23. studenog 2005., te da je isti izmijenjen sklapanjem Dodatka tom ugovoru o kreditu br. 9010855741 dana 30.9.2015. temeljem kojeg je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br.102/15).

10. U odnosu na pobijani stavak I i II izreke žalba tuženika je neosnovana.

11. Pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrdio ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem glavnica vezana uz valutu švicarski franak, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

12. Naime prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi - promjenjivoj prema jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi, a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost kojom se bavi ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

13. U odnosu na odluku pod stavkom III izreke presude suda prvog stupnja kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici novčani iznos od 52.262,92 kn / 6.936,48 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 1. listopada 2015. pa do isplate, valja reći kako je ista u suprotnosti s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. Naime, nakon što je tužiteljevim prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK zaključen Dodatak tom ugovoru od 9. 12. 2015. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita, tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da je prilikom konverzije pogrešno utvrđena nedospjela glavnica.

14. Stoga je zbog ostvarenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP valjalo primjenom čl. 373. toč. 2. ZPP preinačiti odluku pod stavkom III izreke presude suda prvog stupnja i odbiti kao neosnovan zahtjev za isplatu.

15. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovora određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu od 30. rujna 2015. za tužiteljicu.

16. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju tužiteljičine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.

17. Tužiteljica je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem) i nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

18. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru zaključenog pristankom tužiteljice na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovoru o kreditu od 30. rujna 2015. radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih ona potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf iz ugovora od 23. studenog 2005., jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovoru od 30. rujna 2015. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

19. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o pravu na isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer to pravo na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužiteljica nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljičine obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka od 30. rujna 2015., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

20. Obzirom da učinak Aneksa ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu na dalje, tužiteljica uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi je plaćati anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u Aneksu ugovoru o kreditu od 30. rujna 2015., stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz Aneksa ugovoru o kreditu referentna točka izračuna više ne može biti početni tečaj Chf jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf zamijenjene odredbama navedenog sporazumno sklopljenog Dodatka od 30. rujna 2015.

21. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Aneksa ugovora kreditu obuhvaća cijelo razdoblje kredita konverzijom u valutu euro s obzirom da učinak Aneksa ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate, tužitelju je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u Aneksu ugovoru o kreditu. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz Aneks ugovoru o kreditu referentna točka izračuna više ne može i početni tečaj Chf i početo ugovorena kamatna stopa jer su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zamijenjene odredbama navedenog Dodatka.

22. Dakle odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1. i 2. ZPK početni tečaj Chf i početna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o kreditu od 5. ožujka 2007. zamijenjeni su odredbama Dodataka tom ugovoru s valutnom klauzulom u euru i pripadajućom kamatnom stopom, dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula i kamatna stopa nije ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj kao u stavku II izreke prvostupanjske presude. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

23. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

24. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu 30.9.2015. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

25. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu LN protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

26. U Aneksu ugovora o kreditu ne nalaze se razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

27. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristao nastala nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva s obzirom na to da je tužiteljičinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak dana 30. rujna 2015.

28. Slijedom navedene nesporne činjenice zaključenja Dodatka kojim je po pristanku tužiteljice izvršena konverzija kredita sukladno odredbama čl. 19.a. do čl.19.e. ZPK izostale su pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO što tužiteljičin zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

29. Povodom zahtjeva za obeštećenje uočava se kako tijekom prvostupanjskog postupka tužiteljica nije navela činjenice ni ponudila dokaze o ostvarenju pretpostavki za osnovanost zahtjeva kojim bi ona kao dužnik iz predmetnog aneksa ugovora o kreditu imala pravo na naknadu neke daljnje štete, u vidu iznošenja činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje, što primjenom odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP njezin zahtjev za daljnjim obeštećenjem čini neosnovanim.

30. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužiteljičinih navoda ne proizlazi da se pozivala na to da joj je zbog posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu nastala određena šteta i ne navodi da bi bile ostvarene pretpostavke iz čl. 323. st. 2. ZOO kao ni druge pretpostavke osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.

31. Stoga je u odnosu na pobijanu odluku pod stavkom III izreke prvostupanjske presude odlučeno kao pod stavkom II izreke ove presude primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP.

32. Kako je povodom žalbe tuženika prvostupanjska presuda djelomično preinačena na način da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom za isplatu, valjalo je u skladu s tim preinačiti i odluku o trošku sadržanu pod stavkom IV izreke prvostupanjske presude.

33. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka cijeneći činjenicu da je tužiteljica zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija je ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka jednom odlukom, a kako je tuženik samo djelomično uspio sa podnesenom žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić