Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4240/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Bojanu Bacingeru,odvjetniku u Čakovcu protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa], zastupana po pun. Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-115/2024-30 od 30. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-115/2024-30 od 30. listopada 2025. pod točkom IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 115/2024-30 od 30. listopada 2025. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naložena isplata glavničnog iznosa od 3.948,30 eura i pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naložena isplata glavničnog iznosa od 1.985,45 eura, pa se o tome ovako sudi:

Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužiteljice koji glase:

1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.948,30 eura.

2. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.985,45 eura. r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-115/2024-30 od 30. listopada 2025. pod točkama I. i II. izreke ali samo u dijelu u kojem je dosuđena isplata zateznih kamata na ondje opisane glavnične iznose, kao i pod točkom V. izreke u kojoj je odlučeno o naknadi parničnih troškova, te se u tom u predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-115/2024-30 od 30. listopada 2025. suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa] (Grad Zagreb), OIB: 87939104217 da tužitelju FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.948,30 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 16. kolovoza 2009. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 19,68 EUR od 16. kolovoz 2009.

iznos 20,44 EUR od 16. rujan 2009.

iznos 20,44 EUR od 16. listopad 2009.

iznos 19,47 EUR od 16. studeni 2009.

iznos 20,93 EUR od 16. prosinac 2009.

iznos 23,48 EUR od 16. siječanj 2010.

iznos 25,70 EUR od 16. veljača 2010.

iznos 25,15 EUR od 16. ožujak 2010.

iznos 28,42 EUR od 16. travanj 2010.

iznos 28,31 EUR od 16. svibanj 2010.

iznos 32,84 EUR od 16. lipanj 2010.

iznos 38,86 EUR od 16. srpanj 2010.

iznos 36,57 EUR od 16. kolovoz 2010.

iznos 44,51 EUR od 16. rujan 2010.

iznos 42,88 EUR od 16. listopad 2010.

iznos 37,57 EUR od 16. studeni 2010.

iznos 48,19 EUR od 16. prosinac 2010.

iznos 55,32 EUR od 16. siječanj 2011.

iznos 52,66 EUR od 16. veljača 2011.

iznos 50,67 EUR od 16. ožujak 2011.

iznos 48,02 EUR od 16. travanj 2011.

iznos 53,33 EUR od 16. svibanj 2011.

iznos 65,27 EUR od 16. lipanj 2011.

iznos 60,76 EUR od 16. srpanj 2011.

iznos 87,83 EUR od 16. kolovoz 2011.

iznos 70,58 EUR od 16. rujan 2011.

iznos 67,26 EUR od 16. listopad 2011.

iznos 65,93 EUR od 16. studeni 2011.

iznos 63,94 EUR od 16. prosinac 2011.

iznos 67,26 EUR od 16. siječanj 2012.

iznos 70,58 EUR od 16. veljača 2012.

iznos 70,58 EUR od 16. ožujak 2012.

iznos 69,92 EUR od 16. travanj 2012.

iznos 71,24 EUR od 16. svibanj 2012.

iznos 73,50 EUR od 16. lipanj 2012.

iznos 71,38 EUR od 16. srpanj 2012.

iznos 71,91 EUR od 16. kolovoz 2012.

iznos 70,58 EUR od 16. rujan 2012.

iznos 67,92 EUR od 16. listopad 2012.

iznos 70,84 EUR od 16. studeni 2012.

iznos 71,51 EUR od 16. prosinac 2012.

iznos 71,51 EUR od 16. siječanj 2013.

iznos 67,92 EUR od 16. veljača 2013.

iznos 69,25 EUR od 16. ožujak 2013.

iznos 71,64 EUR od 16. travanj 2013.

iznos 71,38 EUR od 16. svibanj 2013.

iznos 67,79 EUR od 16. lipanj 2013.

iznos 66,46 EUR od 16. srpanj 2013.

iznos 66,86 EUR od 16. kolovoz 2013.

iznos 69,52 EUR od 16. rujan 2013.

iznos 72,17 EUR od 16. listopad 2013.

iznos 71,27 EUR od 16. studeni 2013.

iznos 71,51 EUR od 16. prosinac 2013.

iznos 71,51 EUR od 16. siječanj 2014.

iznos 82,39 EUR od 16. veljača 2014.

iznos 43,24 EUR od 16. ožujak 2014.

iznos 42,84 EUR od 16. travanj 2014.

iznos 41,91 EUR od 16. svibanj 2014.

iznos 40,85 EUR od 16. lipanj 2014.

iznos 41,91 EUR od 16. srpanj 2014.

iznos 69,52 EUR od 16. kolovoz 2014.

iznos 70,45 EUR od 16. rujan 2014.

iznos 44,57 EUR od 16. listopad 2014.

iznos 45,36 EUR od 16. studeni 2014.

iznos 46,03 EUR od 16. prosinac 2014.

iznos 46,29 EUR od 16. siječanj 2015.

iznos 40,24 EUR od 16. veljača 2015.

iznos 40,24 EUR od 16. ožujak 2015.

iznos 40,24 EUR od 16. travanj 2015.

iznos 40,24 EUR od 16. svibanj 2015.

iznos 40,24 EUR od 16. lipanj 2015.

iznos 40,24 EUR od 16. srpanj 2015.

iznos 40,24 EUR od 16. kolovoz 2015.

iznos 40,24 EUR od 16. rujan 2015.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa] (Grad Zagreb), OIB: 87939104217 da tužitelju KREGAR SINIŠI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.985,45 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 30.09.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj 5 kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose.

III. Tužitelj se s viškom tužbenog zahtjeva od dosuđenog iznosa od 1.985,45 eura do traženog iznosa od 2.002,54 eura odbija.

IV. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa] (Grad Zagreb), OIB: 87939104217 da tužitelju KREGAR SINIŠI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.837,50 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana. "

2. Protiv navedene presude pod točkama I., II., IV. i V. izreke pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/122, dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili ukine. Traži naknadu troška žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se rješenje suda prvog stupnja može ispitati, izreka mu je razumljiva, ne proturječi samo sebi niti razlozima rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za odlučivanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenja, kao i postupak koji im je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem te za isplatom utuženih svota, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 19. svibnja 2005. ugovor o namjenskom kreditu broj br. [broj kredita] za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa] temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 36.600,00 CHF, a on se obvezao taj iznos vratiti u roku od 21 godine u 252 jednaka mjesečna anuiteta;

- u članku 4. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu od 4,65% godišnje, ali promjenjivu sukladno Odluci o kamatnim stopama i naknadama kreditora;

- u čl. 7. istog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica u CHF te kako se kredit otplaćuje uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- za vrijeme trajanja otplate kredita tuženik je doista samostalno mijenjao kamatnu stopu;

- tijekom otplate kredita kurs CHF se u odnosu na kunu višekratno mijenjao, neko vrijeme je blago padao da bi potom značajno narastao;

-ugovorena je otplata kredita prema otplatnom planu u 252 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti anuiteta izraženog u CHF od kojih prvi dospijeva mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cjelosti, pa nadalje;

- stranke o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao ni o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, a one su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ove odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika tako da tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njihov sadržaj jer se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca;

- Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-

2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i

2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- nakon stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015, dalje ZID ZPK/2015) stranke su 2. veljače 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu (listovi 11-16 spisa), to jest konverziju kredita, kojim su prvobitni ugovor izmijenili u kredit s valutnom klauzulom u eurima, a preplate s osnova nepoštenih odredbi su prebijene s budućim anuitetima otplate kredita, sukladno novom otplatnom planu.

7. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 4., čl. 29., čl. 240. do 246., čl. 247.,čl. 269., čl. 272, čl. 322., čl. 323., čl. 323., čl. 324., čl. 326., čl. 328., čl. 1111 i čl. 1114., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 81., čl. 82., 87. i čl. i čl. 90. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03), čl. 3., od čl. 96. do čl. 102. i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 dalje: ZZP/07), čl. 118. čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, dalje ZZP/14), te ZID ZPK/2015, pa odlučio kao u izreci.

8. Sud prvog stupnja nije sasvim pravilno utvrdio bitne činjenice niti je sasvim pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, utvrđeno je kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF te jednostrano promjenjive kamate u prvobitnom ugovoru o kreditu nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je o njima valjalo odlučiti primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

10. To proizlazi iz meritornih presuda, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. U konačnici je, kako kad i kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne dvije ugovorne odredbe, ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.

11. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

12. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.

13. Ugovorne odredbe kojima je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", je odlukama viših sudova ocijenjena nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

14. Ali samim time što su ništetne ove dvije odredbe predmetnog ugovora o kreditu nije ništetan i čitav ugovor. O tome je pravorijek dao Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) u odluci poslovni broj Rev 820/2023 od 23. ožujka 2024. donesenoj u istovrsnoj parnici kad je na revizijsko pitanje odgovoreno ovako: "Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge."

15. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati (i bio je opstao do konverzije).

16. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/07 koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača jer bi tužitelj u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje imao pravo na restitucijski zahtjev po osnovu ništetnih odredaba.

17. Prije svega valja ukazati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

18. Nakon što je sklopljen dodatak ugovora o kreditu tužitelje ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu jer je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, a ne obvezuje ga niti ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 2. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena ugovorna odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

19. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem sporazuma o izmjeni ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom ugovora o kreditu, a preplaćeni iznos za namirenje budućih anuiteta. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF.

20. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorišteni za ispunjenje tužiteljičine obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu vraćaju tužiteljici ili da za nju imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

21. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano). Utuženi iznos više nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.).

22. Vezano uz shvaćanje da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu valutna klauzula u kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnom pa da se nisu mogli odreći prava na obeštećenje kada nisu znali da na to imaju pravo, odnosno da je valutna klauzula utvrđena nepoštenom i ništetnom tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018., VSRH je u rješenju broj Gos-1/2019 izrazio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a koje glasi: "Na te prigovore treba odgovoriti da je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora (st. 1. čl. 273. ZOO/05). Ipak, prema st. 2. čl. 273. ZOO/05 ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka. Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati. U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF. Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. Sukladno prethodno rečenom ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora."

23. Uz primjenu Direktive 93/13/EEZ valja istači da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od **.**.2014., F, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25. i od 3. srpnja 2014., C, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021.

24. Ovaj viši sud prihvaća pravna shvaćanja izložena u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a čiji bitni dijelovi glase: "Pored ovih nespornih činjenica, u postupku je utvrđeno da su stranke 25. siječnja 2016. zaključile i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15). Međutim, sudovi su ocijenili da tuženica nije dokazala da bi prihvaćanjem konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u €, tužitelju bila ispunjena obveza vezana i za kamate smatrajući da se konverzijom uređuje isključivo valutni odnos između banke i potrošača, odnosno da se konverzijom izvršava samo zakonska obveza tuženice kao banke u vidu ponude promjene valute kredita iz CHF u €, dok prihvatom iste tuženica prema tužitelju nije ispunila svoju obvezu vezanu za kamate. Imajući na umu da je predmet ovog postupka razlika na ime preplaćenih anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope, a koju su sudovi vještačenjem utvrdili u iznosu od 37.630,68 kuna, sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i obvezali tuženicu na isplatu navedenog iznosa tužitelju s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odlučujući u granicama postavljenog pitanja, odnosno polazeći od činjenice da je postavljeno pitanje vezano uz pravne učinke konverzije kredita, valja imati na umu da je Dodatak Ugovora o kreditu između stanaka sklopljen na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj temelju 102/15 - dalje: ZID ZPK/15). Ovaj je Zakon donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Treba kazati da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i ovaj sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15. Međutim, suprotno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, sudovi ocjenjuju da između stranaka nisu vođeni pojedinačni pregovori o kamatnoj stopi i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženica konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao."

25. Na temelju svih iznesenih razloga valja kazati kako je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

26. U tom smislu je VSRH na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

27. Tužitelj je potraživao kamate na preplatu i one su mu u osporenoj odluci dosuđene, onako kako je sud prvog stupnja odlučio kao u točki II. izreke. Na to se žali tuženik. Ali te tražene i dosuđene zatezne kamate se ne odnose "na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja je utvrdio vještačenjem preplate po ništetnim odredbama prvobitnog ugovora o kreditu, a to nije istovjetno s, nazovi tako, "konverzijskom preplatom" pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

28. Treba istaći kako odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu, nazovi tako, "preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora" – koja je zatražena i koju je sud prvog stupnja prihvatio ne bi bilo povrijeđeno načelo zabrane presude iznenađenja, danas propisano čl. 5. st. 3. ZPP, jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, a svakako se temelje na istom činjeničnom supstratu.

29. Sud je prvog stupnja na temelju svih okolnosti predmetnog slučaja, uključujući i utvrđenja iz presude povodom tužbe radi zaštiti kolektivnih interesa i prava, te činjenice da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao imati utjecaj, pravilno zaključio kako se o predmetnim ništetnim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

30. Sumarno, ovaj viši sud u predmetnoj vrsti spora, iz razloga koji su gore već izloženi, zauzima sljedeća pravna shvaćanja:

- klauzule o jednostrano promjenjivim kamatama i o valutnoj klauzuli u CHF su ništetne;

- ali zbog toga nije ništetan čitav ugovor o kreditu (VSRH Rev 820/2023 od 23. ožujka 2024);

- sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (VSRH Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020.);

- zaključenjem ugovora o konverziji obveze iz starog ugovora o kreditu prestale su vrijediti među strankama, a zamijenile su ih nove obveze uglavljene u dodatku ugovora o kreditu – to jest ugovora o konverziji (VSRH Rev 637/2019 od 15. studenoga 2022.);

- kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, tužitelj ima pravo na utvrđenje kako su ništetne pojedine odredbe prvobitnog ugovora o kreditu, bez obzira što taj ugovor nije više na snazi (čl. 328. ZOO);

- predmetni dodatak ugovoru o kreditu - to jest ugovora o konverziji, zaključen je sukladno propisima ZID ZPK/15;

- obogaćenje bez osnove koje je ostvario tuženik s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu obeštećeno je tužitelju kroz umanjene obveze za otplatu anuiteta nakon konverzije, a sukladno odredbama ZID ZPK/15;

- kada su iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO (VSRH Rev 637/2019 od 15. studenoga 2022.);

- tužitelj stoga nakon konverzije nema više pravo zahtijevati naknadu s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu;

- međutim, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću od isplate svakog pojedinog anuiteta od početka otplate do konverzije, a na pojedinačne mjesečne iznose "konverzijske preplate", to jest "na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." (VSRH Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.).

31. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu osnovana iz gore navedenih razloga. Ali su djelomično osnovani žalbeni razlozi tuženika u onom dijelu u kojem je odluka prvostupanjskog suda suprotna shvaćanjima iz odluke VSRH poslovni broj Gos-1/2019 zbog čega je sud prvog stupnja prihvatio dijelove zahtjeva i naložio daljnju isplatu s osnove ništetnih odredbi prvobitnog ugovora o kreditu, preko one preplate koja je uračunata prilikom izračuna umanjenja ugovornih obveza tužiteljice u dopuni ugovora – ugovoru o konverziji. Pogrešno je shvaćanje suda prvog stupnja kako je tužiteljica ugovorom o konverziji samo "djelomično obeštećena" te kako je preostao jedan dio preplaćenog iznosa kog tek treba tuženik isplatiti tužiteljima zbog čega je i prihvatio zahtjev glede glavničnih iznosa u točki II. izreke osporene presude. Jer je u pravu tuženik kako se obveze stranaka nakon sklapanja dopune ugovora sad temelje na ugovorenoj konverziji. Ranije obveze iz prvobitnog ugovora više ne postoje.

32. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. O tome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Utvrđenja iz te presude po čl. 502.c ZPP vežu sud u ovom pojedinačnom sporu, a tužitelj se upravo poziva na njih. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.

33. Žalbeni razlog tuženika kako nije dokazano da je tužitelj imao status potrošača, nije osnovan. Iz teksta samog ugovora vidljivo je kako se radi o namjenskom krediti. Namjena mu je bila "adaptacija kuće u [adresa]. Definicija potrošača prema čl. 3. ZZP/03 jest: »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Pa kako je tužitelj sklopio predmetni pravni posao za dovršenje svoje obiteljske kuće, dakle izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, on u ovoj pravnoj stvari ima status potrošača.

34. Sud je prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, iz razloga gore navedenih, kad je dosudio tužitelju glavnični iznos potanko naveden u točki I. i II. izreke, pa je taj dio presude valjalo preinačiti po čl. 373. toč. 3. ZPP i odbiti te zahtjeve.

35. Sud je prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo odlučivši o kamatama na dosuđeni glavnični iznose kao pod točkama I. i II. izreke presude jer zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nije utvrdio "konverzijsku preplatu", o čemu je gore bilo riječi, pa posljedično nije ni pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o kamatama na preplatu. Zbog toga je valjalo po čl. 370. ZPP rješenjem ukinuti te dijelove presude i vratiti predmet istom sudu na ponovno suđenje jer radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba održati novu glavnu raspravu.

36. Prilikom ponovnog suđenja sud će prvog stupnja izvesti dokaze predložene na bitne okolnosti, uključujući i vještačenje po vještaku adekvatne struke, ocijeniti dokaze, utvrditi bitne činjenice, uključujući i takozvanu "konverzijsku preplatu", to jest "zateznu kamatu tekuću od isplate svakog pojedinog anuiteta od početka otplate do konverzije na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije", i na te činjenice primijeniti materijalno pravo vodeći računa o gore izloženim shvaćanjima najvišeg suda u našoj državi, te potom donijeti novu zakonitu odluku.

37. Sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio prigovor prijeboja tuženika koji smatra kako ima potraživanje prema tužitelju s osnova takozvane "negativne razlike preplate". I ovaj viši sud smtra kako prigovora prijeboja tužiteljevih potraživanja s potraživanjem tuženika s osnova manje plaćenih anuiteta (od početnih navedenih u ugovoru) kad je tečaj CHF bio niži od onog po kojem je isplaćen kredit (u času zaključenja ugovor) nije osnovan. Zahtjev tuženika nije osnovan, između ostalog, jer je razlog ništetnosti ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, o čemu je gore bilo riječi, u zakonskim odredbama o zaštiti potrošača, i samo je potrošač ovlašten ostvarivati za sebe pozitivan učinak te ništetnosti. Tuženik, međutim, nije potrošač pa se ove odredbe ne odnose na njega. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad ga je pod točkom IV. izreke odbio s prijebojnim zahtjevom. Zato je valjalo po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom IV. izreke.

38. Kako ishod postupka još nije poznat valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka iz točke V. izreke osporene presude koja sadržajno predstavlja rješenje o troškovima postupka.

39. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci, a po čl. 166. st. 3. ZPP.

40. Što se tiče žalbe protiv rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe, ni ona nije osnovana. Žalitelj se u ovoj fazi postupka ne protivi samom dopuštanju preinake, već tvrdi kako je preinačeni zahtjev u zastari. U konkretnom slučaju, tužiteljica je podnescima od 2. veljače 2021. (listovi 248-250 spisa) i 24. srpnja 2025. (listovi 260- 262 spisa) specificirala tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, odnosno jer ga nije mogla bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U situaciji kada je tužiteljica već u tužbi utužila preplaćeni iznos i kamate na njega, a taj je iznos koji je konačnim zahtjevom konkretiziran sukladno izračunu naknadnom izračunu financijskog vještaka, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev konkretiziran nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a točni iznosi utvrđeni su tek vještačenjem. Činjenica da je vještak kojega je u ovom predmetu imenovao sud, u drugoj inačici svog nalaza i mišljenja dobio nešto drugačiji i veći iznos, za koji je tužiteljica, kako navodi tuženik, preinačila tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužiteljice, jer tužiteljica je, kako je i navedeno, već tužbom utužila preplaćenu razliku kamata i valute.

41. Naime, da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako je tužiteljica još u tužbi navodila i postavila, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može ići na štetu tužiteljice u konkretnom slučaju kada se na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pozivala još u tužbi, slijedom čega za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara dok svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti. (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio CU dla Warszawy - Śródmieścia w Warszawie od 8. rujna 2022.

42. Druga stvar je osnovanost tog zahtjeva za isplatom. Kako je iz gornjeg izlaganja vidljivo, ovaj viši sud drži kako je obogaćenje bez osnove koje je ostvario tuženik s osnova ništetnih odredbi (prvobitnog) ugovora o kreditu obeštećeno tužitelju kroz umanjene obveze za otplatu anuiteta nakon konverzije, a sukladno odredbama ZID ZPK/15.

43. Stoga je po čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odbiti žalbu protiv rješenja kao neosnovanu i potvrditi osporeno rješenje prvostupanjskog suda.

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević