Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2573/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Jadranke Matić kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Lidije Bošnjaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jeleni Mandarić, odvjetnici Splitu, protiv tuženika EURO DAUS d.d., Split, Put Mostina 1, OIB: 19212513210, zastupanog po punomoćniku Dinku Simonelliju, odvjetniku u Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 4287/2023-12 od 5. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4287/2023-12 od 5. ožujka 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 9.750,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2015. do isplate, dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.574,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti, te potražuje naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu 9.750,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2015. do isplate na ime naknade štete zbog povrede ugovorne obveze iz čl. 1. i 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja sklopljenog 3. svibnja 1999. između tuženika kao poslodavca i prednika tužiteljice kao zaposlenika.

5. Iz spisa predmeta proizlazi sljedeće:

- da su tuženik kao poslodavac i prednik tužiteljice kao zaposlenik 3. svibnja 1999. sklopili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja (dalje: Ugovor)

- da se člankom 1. Ugovora tuženik kao poslodavac, ugovaratelj osiguranja i korisnik osiguranja iz police osiguranja života br. [broj police] za osiguranje prednika tužiteljice kao osiguranika-zaposlenika, obvezao poštivati sve ugovorne obveze za cijelo vrijeme trajanja osiguranja

- da se prema čl. 2. Ugovora tuženik obvezao isplatiti osiguranu svotu umanjenu za sva zakonom predviđena davanja u trenutku isplate osiguraniku-zaposleniku za slučaj doživljenja, a njegovim zakonskim nasljednicima za slučaj smrti

- da se prednik tužiteljice člankom 3. Ugovora obvezao raditi za poslodavca sve vrijeme trajanja osiguranja; pri čemu, u slučaju otkazivanja ugovora o radu kada je osiguranik-zaposlenik kod poslodavca radio kraće od 10 godina od trenutka sklapanja Ugovora, kao i u slučaju izvanrednog otkaza, osiguranik-zaposlenik gubi sva prava iz navedenog Ugovora; dok se u slučaju da je do prestanka ugovora o radu došlo sporazumno ili je proteklo više od 10 godina od sklapanja Ugovora, osim iz razloga iz st. 2., poslodavac obvezuje isplatiti osiguraniku-zaposleniku otkupnu vrijednost iz „predponude“ umanjenu za sva zakonom predviđena davanja

- da nije sporno da je prednik tužiteljice umirovljen prije pokretanja ovog postupka, odnosno da je njegov radni odnos kod tuženika prestao

- da je tuženik policu osiguranja života br. [broj police] nesporno otkupio 1. srpnja 2008., a koja polica ne prileži spisu

- da je prvostupanjski sud utvrdio visinu osigurane svote za slučaj doživljenja (odnosno visinu tužbenog zahtjeva), kao i datum zaključenja police te datum početka i isteka osiguranja, utvrdio uvidom u police osiguranja koje je tuženik sklopio s dvojicom svojih radnika SD i ND.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, Međutim, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ona iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP-a na koje u žalbi ukazuje tuženik, a kako je pojašnjeno u nastavku.

7. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da njegova obveza na isplatu naknade štete u visini osigurane svote ne postoji jer je životno osiguranje po predmetnoj polici na legalan način prestalo 1. srpnja 2008., a time i obveze po predmetnom Ugovoru, a ako se i uzme da su ostvarene pretpostavke za naknadu štete uslijed otkupa police, tužbeni je zahtjev zastario. Ujedno tuženik osporava da bi tužiteljica dokazala visinu pretrpljene štete, pri čemu smatra da su neosnovano dosuđene i zatezne kamate. Također ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio volju ugovornih strana te da je neprihvaćanjem dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka (tadašnjeg direktora tuženika) tuženik onemogućen u raspravljanju i utvrđivanju činjenica, slijedom čega je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

8. Prije svega, valja navesti kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da okolnost da tužiteljica odnosno njezin prednik kao osiguranik nije u posjedu predmetne police osiguranja u konkretnom slučaju nije odlučna, budući da se visina tužbenog zahtjeva odnosno datum početka i isteka osiguranja mogu dokazivati i drugim dokaznim sredstvima, kako materijalnim, tako i personalnim. Ujedno, s obzirom na pravnu prirodu ugovora o osiguranju, nije neobično što tužiteljica odnosno njezin prednik kao osiguranik nema primjerak police, odnosno životno je logično da su policu posjedovali osiguratelj AGRAM LIFE osiguranje d.d., koji u dopisu od 10. veljače 2021. tvrdi da istu više ne posjeduje, i tuženik odnosno njegov prednik kao ugovaratelj i korisnik osiguranja, koji navedenu policu također ne dostavlja u spis. S obzirom na izneseno, navodi tuženika o tome da je tužbeni zahtjev već zbog toga valjalo odbiti kao neosnovan primjenom čl. 219. st. 1. ZPP-a u cijelosti su promašeni jer bi na taj način tužiteljici bila onemogućena zaštita njezinih prava odnosno pristup sudu samo stoga što u spis predmeta nije dostavila ispravu koju nema i koju nije dužna imati.

9.1. Nastavno na navedeno, prvostupanjski je sud visinu tužbenog zahtjeva utvrdio uvidom u police osiguranja sklopljene između osiguratelja EUROHERC životno osiguranje d.d. i prednika tuženika DALMACIJA AUTO, Put Mostina 1, Split, kao ugovaratelja i korisnika osiguranja, a u kojima su kao osiguranici navedeni radnici tuženika SD (polica [broj police]) i ND (polica 9910103288).

9.2. Međutim, iako prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da su obje spomenute police sklopljene u svibnju 1999. s početkom osiguranja 1. lipnja 1999. i istekom osiguranja 1. lipnja 2014., isti u obrazloženju pobijane odluke pogrešno navodi da je navedenim policama ugovorena ista osigurana svota za slučaj doživljenja.

9.3. Naime, prema polici [broj police] osigurana svota za doživljenje iznosi 18.830,40 DEM, dok ista prema polici 9910103288 iznosi 19.012,80 DEM, stoga postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava koje prileže spisu i samih tih isprava u smislu odredbe iz 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9.4. S obzirom na izneseno, slijedi da je sud visinu osigurane svote utvrdio (samo) iz police osiguranja broj [broj police osiguranja] u kojoj je kao osiguranik naveden ND koji je kao tužitelj protiv ovdje tuženika vodio postupak glede činjenično i pravno istovjetnog predmeta spora poput predmetnog, a u kojem je donesena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) poslovni broj Rev-318/2019-2, na koju se prvostupanjski sud poziva u pobijanoj odluci. Međutim, prvostupanjski je sud pritom propustio obrazložiti na koji je način, odnosno primjenom kojeg tečaja konvertirao novčani iznos od 19.012,80 DEM u novčani iznos iskazan u valuti EUR, odnosno nije obrazložio kako je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a što je sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a bio dužan učiniti.

10. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika da je njegova obveza isplate osigurane svote prestala otkupom police 1. srpnja 2008., čime da su prestale i njegove obveze po predmetnom Ugovoru, valja navesti da su isti u cijelosti bespredmetni jer je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da se tuženik člankom 1. Ugovora obvezao poštovati sve ugovorne obveze iz predmetne police životnog osiguranja za cijelo vrijeme trajanja osiguranja pa je otkupom police dana 1. srpnja 2008. (nesporno prije isteka osiguranja), povrijedio navedenu ugovornu obvezu. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je tužiteljici odnosno njezinom predniku nastala šteta u visini vrijednosti koja je predniku tužiteljice trebala biti isplaćena za doživljenje, a koju je štetu sukladno odredbi čl. 262. st. 2. ZOO-a dužan naknaditi tuženik. Dakle, prema stavu prvostupanjskog suda, predmetna tuženikova obveza ne predstavlja obvezu isplate osigurane svote prema odredbama ugovora o osiguranju, već obvezu naknade štete u visini osigurane svote koja je nastala kršenjem svjesno preuzete ugovorne obveze sukladno čl. 1. i 2. Ugovora. Stoga prvostupanjski sud smatra da nije odlučno je li tužitelj u smislu odredbe čl. 954. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96; dalje: ZOO) kao ugovaratelj osiguranja u pravnom odnosu prema osiguratelju imao ovlasti za otkup police jer da tužiteljica ima pravo na naknadu štete neovisno o tome je li posebnom odredbom Ugovora bilo isključeno tuženikovo pravo na otkup police (a koje je pravno shvaćanje u skladu sa shvaćanjem izraženim u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske (USRH) broj U-III/3437/2009, kao i u ranije spomenutoj odluci VSRH posl.br. Rev-318/2019-2, odluci VSRH posl.br. Revr- 479/2013-2 i dr.).

11.1. Međutim, u konkretnom je slučaju, kao i u postupcima u kojima su donesene citirane odluke USRH odnosno VSRH (a što proizlazi i iz obrazloženja navedenih odluka) prvenstveno bilo potrebno utvrditi pravu volju ugovornih strana po pitanju obveze tuženika na poštivanje ugovorne obveze za vrijeme trajanja osiguranja, odnosno obveze tuženika na isplatu osigurane svote osiguraniku, predniku tužiteljice (tako i VSRH u odlukama poslovni broj Revr-1396/15-2, Rev-1529/2019-3 i dr.).

11.2. Usprkos navedenom, prvostupanjski sud na okolnost utvrđivanja prave volje stranaka nije izveo nijedan od predloženih personalnih dokaza, pri čemu nije obrazložio zašto predložene dokaze nije izveo, niti je o navedenoj odlučnoj činjenici dao razloge u pobijanoj odluci, čime je i u ovom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP-a te čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje žalbi upire tuženik, a posljedično je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti za donošenje drugostupanjske presude primjenom čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a.

12.1. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, prvenstveno valja navesti da tuženik u žalbi pogrešno ističe da je predmetna šteta nastala danom otkupa police 1. srpnja 2008. te da je toga dana počeo teći zastarni rok predmetne tražbine.

12.2. Naime, prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO-a, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Sukladno odredbi čl. 186. ZOO-a, obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

12.3. Međutim, iz gore spomenute odluke VSRH posl.br. Rev-318/2019-2, kao i odluke VSRH posl.br. Revd-1903/2025-2 (donesene povodom prijedloga za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-3857/2020- 3), slijedi da, u okolnostima slučaja poput predmetnih, obveza tuženika na isplatu naknade štete dospijeva danom nastanka štete koji odgovara danu prestanka radnog odnosa tužitelja kao radnika kod tuženika kao poslodavca, a ne danu koji je otkupljenom policom bio predviđen kao dan isteka osiguranja, kako to zaključuje prvostupanjski sud.

12.4. U ovom postupku nije bilo sporno da je prednik tužiteljice umirovljen, međutim zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda nije utvrđen točan datum kada je istom prestao radni odnos kod tuženika, slijedom čega ovaj sud nije u mogućnosti odlučiti o prigovoru zastare koji je tijekom postupka i u žalbi istaknuo tuženik budući da za sada nije utvrđen dan od kojeg je zastara počela teći u smislu citiranih odredaba čl. 361. st. 1. u svezi čl. 186. ZOO-a.

12.5. Nastavno na navedeno, ovisno o danu nastanka štete, odnosno danu prestanka radnog odnosa prednika tužiteljice, potrebno je, sukladno odredbi čl. 3. st. 2. Ugovora, utvrditi otkupnu vrijednost police na taj dan umanjenu za zakonom predviđena davanja, u visini koje tužiteljica ima pravo na naknadu štete. Ukoliko je taj dan nastupio nakon 1. siječnja 2015., utoliko je isto potrebno uzeti u obzir prilikom odlučivanja o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, budući da tuženik ne može biti u zakašnjenju u smislu odredbe čl. 277. st. 1. ZOO-a prije nego što je njegova obveza dospjela.

13. Kako je, s obzirom na sve izneseno, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, uslijed čega je činjenično stanje za sada nepotpuno utvrđeno u smislu odredbe čl. 355. ZPP-a, valjalo je u skladu s odredbom čl. 369. st. 1. ZPP-a i čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Budući da je zbog ukidanja prvostupanjske odluke u pogledu glavne stvari neizvjestan uspjeh stranaka u sporu (čl. 154. ZPP-a), ukinuta je i odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke prvostupanjske presude. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

14. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovom odlukom, odnosno odlučiti o dokaznim prijedlozima za saslušanjem stranaka i svjedoka, pri čemu će, ako pojedini dokaz odbije izvesti, za to dati odgovarajuće razloge, te će utvrditi odlučne činjenice na koje mu je ukazano ovim drugostupanjskim rješenjem, nakon čega će moći donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

15. Sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Jadranka Matić