Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4646/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Mučnjaku, odvjetniku iz Ivanić Grada, Moslavačka 4, protiv tuženog Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, Maksimirska 25, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4756/21-46 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženog Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4756/21-46 od 20. lipnja 2024..

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženom isplatiti tužitelju iznos od 1.076,66 € sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te mu je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.668,55 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (stavak II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženi, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 1.076,66 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, pobliže određenom izrekom pobijane presude, s osnova preplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu, sklopljenom dana 2. lipnja 2006. pod brojem [broj kredita] (dalje - Ugovor) između pravnog prednika tuženog Hypo Alpe Adria bankom d.d. i tužitelja, a zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u smislu odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

6. U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj s tuženim sklopio predmetni Ugovor o [broj kredita],

- da je uvidom u Ugovor o [broj kredita] utvrđeno da su ga tužitelj i tuženi sklopili 2. lipnja 2006., a istim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 9.597,00 CHF,

- da je ugovorena otplata u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita,

- da je financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću utvrđena razlika mjesečnih uplata koja je proizašla iz promjene tečaja za CHF iznosi 1.076,66 €,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih, i ovdje tuženi u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03, u daljnjem tekstu - ZZP/03), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) i to člancima 96 i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO),

- da su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., potvrđene citirane presude trgovačkih sudova odnosno odbijene revizije tuženih banaka,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji na temelju već navedene odredbe čl. 502 c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, u daljnjem tekstu ZZP/14) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

7. Temeljem takovih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da budući da odredba članka 502.c ZPP, propisuje da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, da je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Prema tome, prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, iz čega proizlazi da je ta odredba ništetna, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, da je navedena pravna utvrđenja valjalo primijeniti i u ovoj parnici.

8. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje, da imajući u vidu da tuženi nije u postupku dokazao da su kod sklapanja predmetnog potrošačkog ugovora postojale posebne okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, da je ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu u članku 4. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, ništetna pa kako je odredbama čl. 323 st. 1 i 2 Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, da je tuženi dužan isplatiti iznos koji je tužitelj isplatio njemu na temelju ništetne ugovorne odredbe o vezanosti valutom CHF, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I izreke pobijane odluke.

9. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

10. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja ponoviti da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1 ZPP). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1 ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženog, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1 ZPP.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Nadalje, presudom suda Europske unije od **.**.2014., F, C-26/13, je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da prednik tuženoga nije obavijestio tužitelja o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Slijedom navedenog, obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF jednostranom odlukom banke vežu sud i u ovom sporu stranaka, nije ni bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača i kao takvo suprotno smislu odredbe čl. 502.a st. 1 ZPP.

13.1. Nadalje, tuženi je tijekom postupka predlagao dokaz saslušanja djelatnice tuženog JC na okolnost da su tužitelju bila objašnjena prava i obveze iz ugovora o kreditu, pa tako i odredba o valuti obveze, te na okolnost pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, međutim, iako je predložena svjedokinja u nekoliko navrata, ista se nije odazvala pozivima suda, pa je tuženi na ročištu dana 17. svibnja 2024. odustao od tog dokaznog prijedloga.

13.2. Prvostupanjski sud je pravilno odbio provođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika, kojeg je predložio tuženi, obzirom da njegovim saslušanjem nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji nije mogao objasniti potrošaču rizike promjenjive kamatne stope i fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg solemnizira niti je imao takve ovlasti. Solemnizacija nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53 presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao. Stoga žalbeni navodi tuženoga u tom pravcu nisu osnovani.

13.3. Slijedom navedenog primjenom pravila o teretu dokazivanja tuženi nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi.

14. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženi je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

17. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

18. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženog, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81 st. 1 i 2 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj pa nisu od utjecaja žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova.

19. U odnosu na žalbene navode tuženog da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, valja reći da su neosnovani budući da činjenica da je tužitelj pristao na valutnu klauzulu, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

20. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg su prednik tuženika odnosno tuženik naplatili temeljem ništetne odredbe (čl. 323 st. 1 ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dospjele anuitete kredita tuženom, odnosno od kada je tuženi primio novac, jer se u ovom slučaju smatra da je tuženi nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama čl. 29 st. 2 i čl. 1115 ZOO.

21. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241 ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na ništetnost valutne klauzule iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženog materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 2. lipnja 2021., tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

22. U žalbi iznijeti navodi tuženog, da je prvostupanjski sud protivno volji ugovornih strana primijenio pogrešnu metodologiju prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka kada je uzeo tečaj CHF za cijelo ugovoreno razdoblje otplate kredita važeći na dan isplate kredita, a odbio njegov dokazni prijedlog za provođenjem dopunskog financijskog vještačenja kojim bi financijski vještak izvršio izračun primjenom kamatne stope na kredite bez valutne klauzule, i da mu je zbog toga bilo onemogućeno da u postupku dokaže da je tužitelj mogao pregovarati o spornim odredbama ugovora o kreditu, nisu osnovani. Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja svoju je odluku u pogledu visine preplaćenih iznosa kredita pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji je izračun izvršio prema tečaju CHF važećem na dan isplate kredita za cijelo ugovoreno razdoblje, a ne primjenom kamatne stope na kredite bez valutne klauzule, kako je to predlagao žalitelj, jer je do porasta mjesečnih anuiteta rata kredita tužitelju i došlo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na ovaj na dan isplate kredita, a što je direktna posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

23. Glede žalbenog navoda tuženoga u vezi tzv. negativne tečajne razlike, ističe se da je odluka suda prvog stupnja sukladna ustaljenoj sudskoj praksi pa je tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 10365/23 od 4. prosinca 2024. jasno izrazio pravno shvaćanje na dopušteno revizijsko pitanje: "Može li sud u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama, na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“ kada je dao odgovor: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

23.1. Iz prvostupanjske odluke, kao i stanja spisa, ne proizlazi da je tuženi, u ostvarivanju svog (eventualnog) prava da mu se na neki način umanje utuženi iznosi po osnovi tzv. "negativne tečajne razlike", istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev.

23.2. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir da tuženi tijekom postupka nije istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja, a niti protutužbeni zahtjev, ovaj sud ocjenjuje kako prvostupanjski sud nije trebao uzeti u obzir tečajne razlike kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita i za taj iznos umanjiti dosuđeni iznos tužitelja.

24. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od ukupno 1.076,66 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115 ZOO).

25. Naposljetku, valja reći da je odluka o troškovima postupka pravilna i po osnovu i po visini (čl. 154 st. 1 i čl. 155 st. 1 ZPP).

25.1. Pritom žalitelj neosnovano ističe da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja troškova primijenio odredbe pogrešne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 i 138/23, u daljnjem tekstu - Tarifa), obzirom da je odredbom Tbr. 52/3 Tarife propisano da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

25.2. Tuženi u žalbi navodi i da je predao troškovnik na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, a da je sud propustio donesti odbijajuću odluku o trošku tuženika. S time u vezi valja reći da je zahtjev za naknadu troška sporedno potraživanje i određuje se sukladno uspjehu u sporu (čl.154 ZPP). To znači da potraživanje troška parničnog postupka nije zahtjev sui generis već ima akcesorni karakter i prati sudbinu tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o zahtjevu za naknadu troška postupka odredivši u točki II. naknadu istog tužitelju. Obzirom da je tuženi u cijelosti izgubio spor, to nema pravo na naknadu troška postupka pa mu isti nije niti određen, niti je potrebna posebna odluka suda kojom se isti odbija. Isto se odnosi i na troškove žalbe.

26. Slijedom svega iznesenoga, valjalo je, temeljem čl. 368 st. 1 ZPP, žalbu tuženoga odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin