Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Kž-332/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ane Papić kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenog ĆM, zbog kaznenog djela iz članka 243. stavka 4., u vezi članka 34. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja K-380/2018-18, od 25. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Rijeci je na temelju odredbe članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08) oslobodio optužbe okrivljenika ĆM, da bi počinio kazneno djelo iznude u pokušaju iz članka 243. stavka 1., 3. i 4., u vezi članka 34. stavka 1. KZ/11 , a kažnjivo po članku 243. stavku 4. KZ/11.
2. Na temelju odredbe članka 149. stavka 1., u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08, troškovi kaznenog postupak iz članka 145. stavka 2. točke 1. -5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava.
3. Protiv navedene presude, žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , s prijedlogom da se pobijana presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odlučivanju sudu prvog stupnja.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.
6. Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci je neosnovana.
7. S obzirom na to da se državni odvjetnik nije žalio zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, to je ovaj drugostupanjski sud, povodom te žalbe, pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19. – Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 130/20. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje u tekstu: ZKP/08-26), međutim nije našao da bi ista bila opterećena nekom od povreda zakona koji sadrži ta odredba.
8. U svojoj žalbi državni odvjetnik ističe kako je prvostupanjski sud olako i pogrešno na temelju svih prikupljenih dokaza izveo zaključak kako u konkretnom slučaju ne postoje dokazi da je okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, nakon čega detaljno reproducira iskaze svjedoka koji su tijekom postupka ispitani, pri čemu se posebice referira na iskaze oštećenog ZM te svjedoka VM sa zaključkom kako je njihovim iskazima "obeskrijepljena" obrana okrivljenika i iskazi svjedoka ŽM i BM te se ističe kako sud "teoretizira s načelom in dubio proreo" pa da je "ostalo nejasno kako se i je li se inkriminirani događaj dogodio, dok je do samog kaznenog djela došlo, što potvrđuju detaljni i okolnosni iskaz oštećenika te iskaz svjedoka VM". Međutim, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika prvostupanjski sud je o svim svojim zaključcima u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja dao logične, detaljne i uvjerljive razloge, koje budući da imaju potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, što svojim žalbenim navodima državni odvjetnik nije doveo u pitanje.
9. Državni odvjetnik u stvari uopće ni ne analizira dokaze koji su tijekom postupka izvedeni na drugačiji način od prvostupanjskog suda, već samo inzistira na tome kako je trebalo prihvatiti iskaze oštećenog ZM i njegovog oca VM, ali kod toga u potpunosti ignorira činjenicu da je oštećenik na raspravi ovaj događaj opisao bitno drugačije od onoga kako se to okrivljeniku stavlja na teret optužnicom, u kojem dijelu je naveo kako okrivljenik ni u jednom trenutku nije bio agresivan prema njemu, da je bio ugodan sugovornik i da je imao dojam da ga je okrivljenik sagledao na neki način kao dijete i kao da ga je htio podučiti. Osim toga, da nije vjerovao da se radi o kamataru i iznuđivaču i da je nakon razgovora bio uvjeren da ga je okrivljenik želio zastrašiti i naučiti pameti zbog poruka koje je razmjenjivao sa ŽM pa je čak kazao kako bi on bio još gori od okrivljenika da su se njegove kćerke našle u situaciji da prime poruke sadržaja kakvog je on slao kćerki okrivljenika.
9.1. Kada se ovakav iskaz oštećenika dovede u vezu sa sadržajem poruka koje je on slao kćerki okrivljenika ŽM, u kojima je on kupovinu njenog kafića uvjetovao davanjem seksualnih usluga na prilično primitivan i vulgaran način , tada je jasno da je inzistiranje državnog odvjetnika na tome da bi upravo iz iskaza oštećenika proizlazio kao nesporno da je okrivljenik počinio kazneno djelo iznude u pokušaju u potpunosti promašeno te da je ispravno prvostupanjski sud postupio kada je okrivljenika oslobodio optužbe da bi počinio inkriminirano kazneno djelo. Očito je naime da je okrivljenik, koji uopće ne živi u [adresa], tamo došao na poziv svoje kćerke, koja je od strane oštećenika dobila veći broj poruka seksualnog sadržaja koje su je očito uznemirile, a u kojim porukama se jasno vidi kako su ona i oštećenik doista vodili razgovore o eventualnoj prodaji njenog kafića. U takvoj situaciji ispravan je zaključak prvostupanjskog suda kako okrivljenik nije došao razgovarati s oštećenim ZM s namjerom da od njega pokuša iznuditi novac, već isključivo kako bi ga odvratio od neprimjerenog ponašanja kojeg je iskazao prema njegovoj kćerki, kojom prigodom je možda i bilo nekih aluzija na prijetnje, ali ispravno prvostupanjski sud zaključuje kako to nije bilo napravljeno u cilju pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi, već zaštite svoje kćerke, što je čak u konačnici u svom iskazu na raspravi priznao i sam oštećeni ZM.
10. U takvoj situaciji, potpuno ispravno je prvostupanjski sud ukazao na odredbe članka 3. stavka 2. i 3. ZKP/08 o teretu dokazivanja u kaznenom postupku, odnosno u postupanju suda u slučaju dvojbe oko postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, koju je sud dužan riješiti presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika. Takvo obrazloženje prvostupanjskog suda nije nikakvo teoretiziranje kako to pristrano i neutemeljeno želi prikazati državni odvjetnik u svojoj žalbi, već jedini ispravni način na koji sud može postupiti u situaciji kao što je bila u ovom konkretnom predmetu. Naime, iz odredbe članka 3. stavka 3. ZKP/08-26 proizlazi pravilo koje se odnosi na standard dokazivanja odlučnih činjenica koje idu u korist okrivljenika, prema kojem se te činjenice (koje idu u prilog okrivljeniku) treba uzet i dokazanima i u situaciji kada su samo vjerojatne (dakle kada postoji sumnja na njihovo postojanje) pa čak i kada bi postojanje one činjenice koja bi išla na štetu okrivljenika bilo vjerojatnije od postojanja činjenice koja mu ide u korist. Stoga je prvostupanjski sud potpuno ispravno okrivljenika, na temelju odredbe članka 453. točke 3. ZKP/08-26, oslobodio optužbe za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret optužnicom, dok se državni odvjetnik neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
11. Kod takvog stanja stvari, kada nisu ostvareni žalbeni navodi te kada ni ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika, sukladno članku 482. ZKP/08- 26, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Split, 24. ožujka 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Maria Majić
