Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-931/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Santici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Santica & Đapić, Split, Mažuranićevo šetalište 11, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćniku Rinaldu Mešinu, odvjetniku u Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Pisarnica Split, Varaždinska 54, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1090/2020-57 od 16. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1090/2020-57 od 16. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 425,31 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev, te je naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.636,14 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2019. do isplate (točka I. izreke). Također, tuženiku je naloženo da tužitelju isplati zateznu kamatu obračunatu na iznos od 26.544,56 eura od 21. ožujka 2019. do 1. svibnja 2020. (točka II. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.562,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom osigurnine zbog pretrpljene štete uzrokovane ozljedom na radu za koju je odgovoran njegov poslodavac čija je odgovornost ugovorom o osiguranju osigurana kod tuženika.

5. Sud prvog stupnja utvrdio je u prvostupanjskom postupku slijedeće činjenice:

- da je tužitelj dana 24. svibnja 2018. pretrpio ozljedu na radu kada ga je kao vozača autobusa napao putnik OC i nanio mu ozljede,

- da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio radnik poslodavca Promet d.o.o.,

- da je poslodavac tužitelja Promet d.o.o. sa tuženikom imao sklopljenu policu osiguranja izvanugovorne odgovornosti broj 804100184 kojom je bilo ugovoreno osiguranje djelatnika poslodavca tužitelja ako djelatnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom,

- da je tužitelj u štetnom događaju pretrpio ozljede lubanje, da mu je ozlijeđen i oštećen mozak i ozlijeđen vrat uslijed čega je imao brojne hematome,

- da je tužitelj nema osjet mirisa, te da ima teški perceptivni gubitak sluha koji zahtijeva obostrano slušno pomagalo,

- da je tužitelj zbog pretrpljenih ozljeda trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 15 dana, te blagog još 60 dana,

- da je tužitelj trpio primarni strah jakog intenziteta koji je bio intenzivan i kratkotrajan, te potom sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, srednjeg intenziteta idućih 4 tjedana i blažeg do završetka psihijatrijskog liječenja,

- da je tužitelju smanjena životna aktivnost u omjeru od 47 %,

- da je za štetu koja je prouzročena tužitelju isključivo odgovoran putnik OC,

- da tužitelj nije doprinio nastanku štetnog događaja,

- da je tuženik tužitelju s osnove naknade neimovinske štete isplatio iznos od ukupno 26.544,56 eura / 200.000,00 kuna.

6. U žalbenom stadiju postupka prije svega je sporno postojanje odgovornosti za štetu. Tuženik naime, žalbenim navodima osporava ocjenu suda da je OC isključivo odgovoran za štetu koja je prouzročena tužitelju, te ističe da je sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze i, posljedično tome, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Međutim, žalbeni navodi tuženika koji se odnose na postojanje doprinosa na strani tužitelja nisu osnovani.

7. Tuženik naime, u žalbi ističe da se doprinos tužitelja očituje u stvaranju same situacije koja je dovela do konflikta i u konačnosti do fizičkog obračuna i ozljeđivanja tužitelja. Međutim, u konkretnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio, što proizlazi i iz iskaza svjedokinja HC i RC, pa i samog tužitelja, da je uzrok verbalnog sukoba ulazak OC u autobus bez vozne karte. Dakle, uzrok verbalnog sukoba odnosno konfliktne situacije, kako to navodi tuženik u žalbi, nije postupanje tužitelja, već postupanje OC točnije njegov ulazak u autobus bez vozne karte. Nadalje, iz iskaza HC, te tužitelja, proizlazi da se nakon verbalnog sukoba tužitelj počeo udaljavati od OC, te da je nakon toga OC ustao sa stolice u autobusu na kojoj je sjedio, nogom udario prozirna vrata koja dijele prostor vozača od ostalog dijela autobusa u kojem je nalaze putnici, koja vrata su udarila i ošamutila tužitelja nakon čega je nastavio udarati tužitelja u autobusu i izvan njega. Dakle, prije nego što je OC udario vratima kojima je ograđen prostor vozača, isti s tužiteljem uopće nije bio u neposrednom kontaktu, već se tužitelj, kako u svom iskazu navodi svjedokinja HC, udaljavao od njega. Stoga psovke tužitelja u situaciji međusobnog verbalnog sukoba sa OC kada se u trenutku početka napada tužitelj nije nalazio kraj OC već u ograđenom prostoru vozača nikako ne mogu predstavljati opravdanja za napad na njega i njegov doprinos u nastanku vlastite štete. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da u postupku nije utvrđeno da je tužitelj zadao tuženiku bilo kakav udarac, te da je OC bezobzirno upućivao tužitelju udarce rukama i nogama čak i kada je tužitelj pao na pod, koji udarci su u konkretnom slučaj rezultirali tužiteljevim teškim ozljedama, gubitkom sluha i osjeta mirisa i smanjenjem životne aktivnosti u omjeru od 47 %., za što je protiv OC uostalom pokrenut i kazneni postupak.

8. U tom smislu nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je u prvostupanjskom postupku bilo potrebno saslušati svjedoka OC i provesti vještačenje po vještaku zaštite na radu. Naime, u situaciji kada je sve pravno relevantne okolnosti štetnog događaja utvrđene izvođenjem drugih dokaza tj. saslušanjem svjedokinja ČC, RC i saslušanjem tužitelja nije bilo potrebno izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka OC i dokaz vještačenjem po vještaku zaštite na radu. Stoga neizvođenje tih dokaza nije rezultiralo nepotpuno ili pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, a niti je neizvođenjem istih počinjena bitna poreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2. ZPP.

9. Nisu osnovani niti žalbeni navodi koji se odnose na visinu dosuđenog iznosa osigurnine. Tuženik naime, u žalbi navodi da sud prvog stupnja u obrazloženju presude nije naveo kako je došao do toga da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju još daljnji iznos od 6.636,14 eura. U postupku nije sporno da je tuženik tužitelju s osnove naknade štete točnije osigurnine isplatio iznos od ukupno 200.000,00 kuna / 26.544,56 eura. Također, nije sporno niti je ugovorom o osiguranju ugovoreno da ugovorena svota osiguranja od 250.000,00 kn odnosno da tuženik može tužitelju isplatiti osigurninu u najvišem iznosu od 250.000,00 kuna / 33.180,70 eura. Sud prvog stupnja utvrdio je, cijeneći težinu povreda koje je zadobio tužitelj, jačinu i trajanje pretrpljenih bolova i straha, kao i okolnosti konkretnog slučaja, da je tužitelj pretrpio neimovinsku štetu u visini većoj od 250.000,00 kuna / 33.180,70 eura, dakle, u visini koja je veća od ugovorene svote osiguranja. S obzirom da je nesporno da je tuženik tužitelju prije zaključenja glavne rasprave s osnove osigurnine isplatio iznos od 200.000,00 kuna / 26.544,56 eura, to je tuženik temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju u obvezi tužitelju isplatiti iznos od 6.636,14 eura (ranije 50.000,00 kuna), a kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja i obrazlaže u pobijanoj presudi (točka 24. obrazloženja). Dakle, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da iz pobijane presude nije jasno iz kojih razloga je sud prvog stupnja tužitelju dosudio iznos od 6.636,14 eura. U tom smislu potrebno je i navesti da i ovaj sud smatra da, imajući vidu ozljede koje je tužitelj pretrpio, težinu povreda prava osobnosti, trajanje i intenzitet pretrpljenih bolova i straha, kao i stupanj smanjenja životne aktivnosti, tužitelj u štetnom događaju pretrpio štetu koja je veća od iznosa 250.000,00 kuna / 33.180,70 eura koji iznos predstavlja, sukladno čl. 965. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), najviši iznos osigurnine koji je u obvezi isplatiti tuženik.

10. Nisu osnovani niti žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata. Naime, tuženikova obveza ima pravnu osnovu u ugovoru o osiguranju pa je za odluku o zateznim kamatama mjerodavna odredba čl. 943. ZOO.

11. Odredbom čl. 943. st. 1. ZOO propisano je da je osiguratelj kad se dogodi osigurani slučaj, dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.

Stavkom 2. istog članka propisano je da je osiguratelj dužan, ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u rokovima određenim u stavku 1. i 2. članka, bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma, dok je stavkom 4. propisano da ako osiguratelj ne ispuni svoju obvezu u rokovima iz tog članka, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.

12. U konkretnom slučaju, tuženik je kao osiguratelj obavijest o osiguranom slučaju primio 21. ožujka 2019. kada mu je tužitelj podnio zahtjev za naknadom štete. Tuženik međutim, tužitelju po primitku obavijesti o osiguranom slučaju nije tužitelju isplatio osigurninu, pa čak niti njezin nesporni dio. Stoga tuženik, sukladno odredbi čl. 943. st. 4. ZOO, duguje tužitelju zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju tj. od 21. ožujka 2019. kako je to pobijanom presudom pravilno dosudio prvostupanjski sud.

13. U tom smislu potrebno je i navesti da je odredba čl. 943. st. 4. ZOO kogentna odredba sukladno kojoj je osiguratelj obvezan po prijavljivanju nastanka osiguranog slučaja utvrditi postoji li pravo osiguranika na isplatu osigurnine i u kojoj visini. Ako osiguratelj pogrešno utvrdi da njegova obveza isplate osigurnine ne postoji, a u sudskom se postupku utvrdi postojanje te obveze, tada postoji i obveza osiguratelja na isplatu zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-424/2023 od 7. studenog 2023. Rev-3059/2019 od 25. svibnja 2022., Rev-1244/2021 od 10. studenog 2021. i Rev-4677/2019 od 6. prosinca 2022.).

14. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka. Neosnovano tako tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja tužitelju nepravilno dosudio troškove zastupanja na ročištima održanim dana 18. srpnja 2022., 6. listopada 2022 i 30. ožujka 2023. u iznosu od 250 bodova. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, na navedenim ročištima raspravljalo se o glavnoj stvari tako da predmetan ročište predstavljaju ročišta iz Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT), a ne ročišta iz Tbr. 9.3. OT. kako to pogrešno smatra tuženik.

15. Pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada je troškove postupka dosudio sukladno vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje tijekom postupka. Naime, odredbom Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle, kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima parničnog postupka donosio kada je na snazi bila nova Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. i koja je propisala da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, sud prvog stupnja je, sukladno Tbr. 52.3. OT i Tbr. 54. OT, naknadu troškova postupka pravilno dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 eura (u tom smislu je i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-477/2025 od 21. svibnja 2025.).

16. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio sve izvedene dokaze, te je na temelju istih pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Stoga u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP, a niti je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 25. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18 – dalje: ZZR) i čl. 964. i čl. 965. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

17. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je pobijana presuda proturječna, te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

18. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

19. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj