Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-497/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Kvaternik kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i Renate Pražetine Kaleb kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog BS, zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11., 144/12., 56/15., ispravak 61/15, 101/17, 118/18,126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama koje je protiv presude Općinskog suda u Zlataru broj: K-220/2024-59 od 13. lipnja 2025., podnio okrivljeni BS, u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe okrivljenog BS kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zlataru broj: K-220/2024-59 od 13. lipnja 2025. okrivljeni BS proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnje, opisano u članku 139. stavku 2. i 3. KZ/11, a kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11, pa je na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine. Na temelju članka 56. KZ/11 okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 54. KZ/11 okrivljeniku se u kaznu na koju je osuđen uračunava vrijeme pritvora od 27. lipnja 2024. do 29. lipnja 2024. u slučaju opoziva uvjetne osude. Na temelju članka 148. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. ,126/19., 80/22., 36/24 i 72/2025 – u daljnjem tekstu: ZKP) okrivljeniku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 eura u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, dok je na temelju članka 148. stavka 6. ZKP oslobođen obveze plaćanja troškova zastupanja branitelja po službenoj dužnosti i troškova provedenog medicinskog vještačenja.
2. Protiv navedene presude žalbe je podnio okrivljeni osobno i putem braniteljice Sanje Barbarić, odvjetnice iz Oroslavlja. U žalbi podnesenoj po braniteljici okrivljenik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka. Okrivljenik je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe odnosno da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni, tj. da se blaže kazni i da mu se odredi kraći rok kušnje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Prije sjednice vijeća, u smislu članka 474. stavka 1. ZKP, predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
5. Žalbe okrivljenog BS nisu osnovane.
6. Kako se žalbe okrivljenika i njegove braniteljice nadopunjuju, ovaj će sud o njima odlučiti jednom odlukom.
7. Okrivljenik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navodeći da presuda nema jasnih razloga o njegovoj namjeri da zastraši i uznemiri žrtvu, odnosno da su izgovorene riječi odraz njegove frustracije, a ne njegove namjere da zastraši žrtvu iz čega proizlazi da okrivljenik zapravo osporava činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda. Nastavno, u odnosu na ovu žalbenu osnovu, okrivljenik smatra da presuda sadrži kontradiktornosti zbog kojih se ne može ispitati jer je proglašen krivim da je pred djelatnicima policije rekao – „da će ubiti istu“, dok je svjedok US rekao da je, prilikom postupanja policije, okrivljenik rekao da liječnicu treba ubiti, čime okrivljenik zapravo osporava činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda o tome što je on rekao, a ne procesnu povredu. Stoga žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.
8. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik osporava da je rekao da će ubiti oštećenu dr. BSZ. Međutim, sud je iz iskaza oštećene dr. BSZ utvrdio da je ona inkriminiranog dana podnijela kaznenu prijavu zbog ponašanja okrivljenika u njenoj ordinaciji te su joj djelatnici policije rekli da će obaviti razgovor s okrivljenikom da bi je oko 23,00 sata nazvali policijski službenici i rekli da razgovor s okrivljenikom nije dobro prošao, da je situacija eskalirala te da je okrivljenik policajcima direktno rekao da će ju ubiti zbog čega se uplašila. I svjedok US, potvrđuje da je okrivljenik u dva navrata rekao da oštećenicu treba ubiti. Okrivljenik u žalbi ističe da postoje razlike u izričaju da će oštećenu ubiti o čemu iskazuje svjedokinja VS, odnosno da oštećenicu treba ubiti o čemu iskazuje svjedok US, ali pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da je okrivljenik osobno prijetio ubojstvom oštećenici jer je nakon policijske intervencije izvršene po svjedoku US, odmah kontaktirana svjedokinja dr. USZ kojoj je rečeno da je okrivljenik policajcima direktno rekao da će ju ubiti. Životno je da protekom vremena slabi sjećanje na neki događaj pogotovo kada se ima na umu da je svjedok US, kao policijski službenik, od događaja pa do svjedočenja imao niz intervencija zbog čega je moguća nepreciznost u izričaju, ali je jasno i decidirano rekao da se oštećenici u dva navrata prijetilo usmrćenjem. Pored toga treba imati na umu obranu okrivljenika da je on inkriminiranog dana rekao policijskim službenicima da bi on „mogao pobiti pola Zaboka“. Imajući na umu svrhu policijske djelatnosti, a što je nesumnjivo i zaštita života, nesporno je da je okrivljenik bio svjestan da će djelatnici policije prenijeti oštećenici njegove prijetnje. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da izgovorene riječi okrivljenika da će ju ubiti predstavljaju ozbiljnu prijetnju koje mogu ustrašiti ili uznemiriti bilo koju osobu, pri čemu su izgovorene prijetnje usmjerene na oštećenicu kao liječnicu, dakle usmjerene su odgovornoj osobi u vezi s njezinim radom kojim okrivljenik nije bio zadovoljan, a to nezadovoljstvo okrivljenik ponavlja i u žalbi. Nesporno je da su te riječi kod oštećenice stvorile osjećaj osobne uznemirenosti, straha, nesigurnosti te je od policije i tražila zaštitu. Stoga suprotno stavu okrivljenika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravnom analizom svih provedenih dokaza pravilno je utvrdio da je okrivljenik ozbiljno prijetio drugome, dr. ĆS da će ju usmrtiti, a djelo je počinjeno prema odgovornoj osobi u vezi s njezinim radom te su u utvrđenom ponašanju okrivljenika ostvarena sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. KZ/11 za koje ga je sud proglasio krivim. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio jasne i valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i ovaj drugostupanjski sud, stoga žalba okrivljenika niti u ovom dijelu nije osnovana.
9. Okrivljenik se žali zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka te navodi da je prilikom odmjeravanja vrste i težine kazne sud propustio kao olakotnu okolnost cijeniti činjenicu da je u trenutku inkriminiranog događaja bio smanjeno ubrojiv, zbog čega se izrečena kazna zatvora, kao i vrijeme kušnje iz uvjetne osude ukazuju previsoko odmjerenima i u suprotnosti sa svrhom kažnjavanja, naročito specijalne prevencije zbog čega smatra da će se i blažom kaznom postići svrha kažnjavanja. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud okrivljeniku pravilno utvrdio sve okolnosti važne da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja te je sve okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao. Tako je, ispravno, prvostupanjski sud na strani okrivljenika olakotnim cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, dok otegotnih okolnosti prvostupanjski sud nije našao. Imajući na umu navedeno te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11) te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11), ovaj drugostupanjski sud smatra da je osuda okrivljenika na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne godine) te izrečena uvjetna osuda s rokom kušnje od 3 (tri) godine u cijelosti primjerena svim utvrđenim okolnostima, njome će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno, u dovoljnoj će mjeri utjecati kako na okrivljenika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Stoga okolnost da je okrivljenik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv u lakom stupnju, odnosno smanjeno ubrojiv, ali ne i bitno, navedena okolnost nije od utjecaja na pravilnost odluke o kazni te prijedlog okrivljenika za blaže kažnjavanje nije osnovano. Imajući na umu podatke o prihodima i imovini okrivljenika, i odluka o troškovima kaznenog postupka, s obzirom na stanje spisa predmeta, sukladna je zakonu.
10. Kako žalbenim razlozima okrivljenog BS nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. i 2. ZKP te nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda Kaznenog zakona na štetu okrivljenika. Stoga je primjenom članka 482. ZKP trebalo presuditi kao u izreci ove presude.
Zagrebu, 24. ožujka 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Irena Kvaternik
