Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-229/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, KES, izvjestiteljice i KE, članice, u pravnoj stvari tužiteljice EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split iz Splita, Spinčićeva 1, OIB: 51401063283, zastupanog po punomoćniku GE, dipl. iur. zaposlenom kod tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2128/2022 od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice EE kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2128/2022 od 30. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se žalba tuženika Klinički bolnički centar Split kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 2128/2022 od 30. siječnja 2025. pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici EE trošak parničnog postupka u iznosu od 875,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 2128/2022 od 30. siječnja 2025. pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku Klinički bolnički centar Split naknaditi tužiteljici EE trošak parničnog postupka u iznosu od 875,00 EUR–a na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice EE da joj tuženik Klinički bolnički centar Split naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 875,00 EUR–a na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice EE za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice EE za naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade troškova prijevoza u razdoblju od 1. srpnja 2017. pa do 30. rujna 2024. neto iznos od 1.392,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od po 16,00 EUR–a od 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 875,00 EUR–a, ali na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude (30. siječnja 2025.) pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke (točka II. izreke).

2.1.1. Protiv navedene presude, pod točkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, žali se tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se zahtjev tužiteljice u tome dijelu prihvati, kao i da joj se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 156,25 EUR–a.

2.1.2. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika u cijelosti, predlažući da se žalba istog odbije kao neosnovana te prvostupanjska presuda, u dijelu u kojem ju tuženik pobija, potvrdi, kao i da joj se naknadi trošak nastao povodom odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR–a.

3.1. Žalba tužiteljice je neosnovana.

3.2. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 7. studenog 2024. (list 40-42 spisa), da joj tuženik na ime razlike naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1. srpnja 2017. pa do 30. rujna 2024. do koje je došlo zbog neosnovanog umanjivanja naknade od strane tuženika isplati neto iznos od 1.392,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od po 16,00 EUR–a od 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 kn, s time da ga isplati na račun njezine punomoćnice odvjetnice Martine Radić Šunjić, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

5. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

6. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužiteljice, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te na isto potom i pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju dokaza koji su izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka i koji su pravno relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu, koristeći se pritom ovlaštenjem sadržanim u odredbi iz čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP–a, utvrdio u bitnom:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu više medicinske sestre u jedinici intenzivne skrbi na Klinici za ženske bolesti i porod,

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju imala prebivalište na adresi [adresa], a koja je udaljena od mjesta rada 36,06 km prema planeru putovanja HAK–a u jednom smjeru,

- da zbog radnog vremena i rasporeda vožnje autobusnih linija organizirani međumjesni prijevoz, odnosno organizirani javni prijevoz u utuženom razdoblju nije omogućavao tužiteljici svakodnevni redovit dolazak na posao i s posla, zbog čega je ona za putovanje od adrese stanovanja pa do mjesta rada koristila osobni automobil,

- da je tuženik u utuženom razdoblju isplaćivao tužiteljici naknadu troškova prijevoza koji su joj nastali zbog korištenja osobnog automobila, ali u umanjenom iznosu,

- da je tuženik tijekom postupka isticao u bitnom da je tužiteljici isplaćivao naknadu troškova prijevoza sukladno ugovoru o radu, odredbama Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23) i odredbama kolektivnog ugovora, kao i da je sukladno odredbi iz čl. 16. t. 16. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama imao pravo umanjiti tužiteljici troškove prijevoza za one dane kada ista nije došla na posao,

- da je tužiteljica, sukladno vlastitom obračunu, podneskom od 7. studenog 2024. konačno postavila tužbeni zahtjev na način da od tuženika na ime razlike naknade troškova prijevoza u utuženom razdoblju do koje je došlo zbog neosnovanog umanjivanja naknade od strane tuženika potražuje neto iznos od 1.392,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama,

- da je tuženik u podnesku od 20. studenog 2024. naveo, između ostalog, da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kako je isti postavljen tužiteljičinim podneskom od 7. studenog 2024., dok i dalje osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva.

8. Za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu, u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužiteljice, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, mjerodavne su odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 24/17 – u daljnjem tekstu: TKU 1), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. srpnja 2017. pa do 30. studenog 2017., odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 128/17, 47/18, 123/19 i 66/20 – u daljnjem tekstu: TKU 2), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. prosinca 2017. pa do 30. travnja 2022., odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 56/22, 127/22, 58/23 i 128/23 – u daljnjem tekstu: TKU 3), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. svibnja 2022. pa do 29. veljače 2024. te odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 29/24 – u daljnjem tekstu: TKU 4), koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 1. ožujka 2024. pa do 30. rujna 2024.

9.1. Odredbom iz čl. 66. st. 6. TKU 1 ugovoreno je da, ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru.

9.2. Odredbom iz čl. 66. st. 12. TKU 1 ugovoreno je da zaposlenik iz st. 6. i 8. tog članka naknadu troška prijevoza ostvaruje predajom ispunjenog i potpisanog formulara, na kojem evidentira stvarne dolaske na posao osobnim automobilom i drugim prijevoznim sredstvom te prijeđene kilometre za dolazak na posao i povratak s posla u prošlom mjesecu, do 3. dana u mjesecu, osim u slučaju spriječenosti kada ga predaje naknadno, nakon prestanka razloga spriječenosti.

9.3. Odredbom iz čl. 66. st. 13. TKU 1 ugovoreno je da se udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje prema planeru putovanja Hrvatskog autokluba, u slučaju iz st. 4. tog članka kao najkraća ruta uz korekciju za jednosmjerne ulice, uređene pješačke nathodnike i pothodnike, a u slučaju iz st. 6. i 8. tog članka, kao najkraća ruta bez naplate sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom).

10.1. Odredbom iz čl. 66. st. 1. TKU 2 ugovoreno je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu – naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

10.2. Odredbom iz čl. 66. st. 12. TKU 2 ugovoreno je da će se, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatiti u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje.

10.3. Odredbom iz čl. 66. st. 14. TKU 2 ugovoreno je da se udaljenost u smislu tog članka utvrđuje prema planeru Hrvatskoga autokluba na temelju kartografske podloge Google Maps i to kao, kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz st. 1. tog članka, kao pješačka ruta.

10.4. Odredbom iz čl. 66. st. 16. TKU 2 ugovoreno je da se zaposleniku naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

11.1. Odredbom iz čl. 65. st. 1. TKU 3 ugovoreno je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu – naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

11.2. Odredbom iz čl. 65. st. 14. TKU 3 ugovoreno je da će se, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatiti u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje, a da, ako se troškovi mostarine i/ili tunelarine ne mogu odvojiti od troškova cestarine, zaposlenik ima pravo na naknadu cjelokupnog iznosa troška, uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC–a, HAC–a i AZM– a na njegovo ime.

11.3. Odredbom iz čl. 65. st. 18. TKU 3 ugovoreno je da se udaljenost u smislu tog članka utvrđuje na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps, i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz st. 1. tog članka, kao pješačka ruta sa suvremenom pješačkom stazom koja omogućava sigurno kretanje pješaka.

11.4. Odredbom iz čl. 65. st. 21. TKU 3 ugovoreno je da se zaposleniku naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva radna dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

12.1. Odredbom iz čl. 75. st. 1. TKU 4 ugovoreno je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu – naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

12.2. Odredbom iz čl. 75. st. 15. TKU 4 ugovoreno je, između ostalog, da će se, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatiti u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje, a da, ako se troškovi mostarine i/ili tunelarine ne mogu odvojiti od troškova cestarine, zaposlenik ima pravo na naknadu cjelokupnog iznosa troška, uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC–a, HAC–a i AZM–a na njegovo ime.

12.3. Odredbom iz čl. 75. st. 19. TKU 4 ugovoreno je da se udaljenost u smislu tog članka utvrđuje na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps, i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz st. 1. tog članka, kao pješačka ruta sa suvremenom pješačkom stazom koja omogućava sigurno kretanje pješaka.

12.4. Odredbom iz čl. 75. st. 22. TKU 4 ugovoreno je da se zaposleniku naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva radna dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

13. Uzimajući u obzir:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju imala pravo na naknadu troškova prijevoza koji su joj nastali zbog korištenja osobnog automobila u smislu navedenih odredaba TKU 1, TKU 2, TKU 3 i TKU 4,

- da je tuženik u utuženom razdoblju isplaćivao tužiteljici naknadu troškova prijevoza koji su joj nastali zbog korištenja osobnog automobila, ali u umanjenom iznosu,

- da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio niti dokazivao iz kojeg je razloga, odnosno sukladno kojoj je odredbi TKU 1, TKU 2, TKU 3 i TKU 4 tužiteljici u utuženom razdoblju umanjivao naknadu troškova prijevoza,

- da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva u neto iznosu od 1.392,00 EUR– a, a koji tužiteljica potražuje od tuženika na ime razlike naknade troškova prijevoza u utuženom razdoblju do koje je došlo zbog neosnovanog umanjivanja naknade od strane tuženika,

pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužiteljice, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te odlučio kao pod točkom I. izreke (pobijane) presude.

14. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice, a u kojima ona u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 – u daljnjem tekstu: Tarifa), kada joj nije priznao i dosudio sljedeće troškove parničnog postupka:

- trošak sastava podneska od 2. prosinca 2022. u cjelokupnom zatraženom iznosu od 250,00 EUR–a,

- trošak sastava podneska od 25. travnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR–a,

- trošak sastava podneska od 28. studenog 2024. u cjelokupnom zatraženom iznosu od 250,00 EUR–a,

dakle ukupan iznos od 750,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

15.1. Naime, trošak sastava podnesaka od 2. prosinca 2022. i 28. studenog 2024., u kojima tužiteljica dodatno pojašnjava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, zaista nije bio potreban za vođenje ovog postupka, kako to prvostupanjski sud pravilno zaključuje, budući da je tužiteljica navode u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva iznijela već u tužbi od 11. kolovoza 2022. Slijedom toga, tužiteljica nema pravo na naknadu troška sastava konkretnih podnesaka, sve u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a.

15.2. Valja reći i da tužiteljica u smislu odredbe iz čl. 151. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 25. travnja 2024., budući da u spisu predmeta ne prileži konkretan podnesak, iz čega proizlazi da tužiteljici zatraženi trošak nije ni nastao.

16.1. Suprotno preostalim žalbenim navodima tuženika u kojima on osporava pravilnost i zakonitost odluke o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke (pobijane) presude, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je utvrdio da tužiteljici na ime naknade troška parničnog postupka u ovom predmetu pripada ukupan iznos od 875,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 30. siječnja 2025., kada je prvostupanjska presuda donesena pa do isplate, sve u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1. i 3., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife, čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23, 35/24 i 152/24 – u daljnjem tekstu: ZPDV) te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

16.2. Međutim, ovaj drugostupanjski sud je, pazeći pritom po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP–a, zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je, također pod točkom II. izreke (pobijane) presude, naložio tuženiku da trošak parničnog postupka u iznosu od 875,00 EUR–a naknadi, odnosno isplati na račun tužiteljičine punomoćnice odvjetnice Martine Radić Šunjić, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, umjesto na račun same tužiteljice.

17. Ovdje valja ukazati:

- da je tužiteljica prvotno u tužbi od 11. kolovoza 2022. zahtijevala da se trošak parničnog postupka naknadi samoj tužiteljici, odnosno isplati na njezin račun, nakon čega je u podnesku od 7. studenog 2024., kojim je konačno postavila zahtjev, zahtijevala da se trošak parničnog postupka naknadi tužiteljici, ali isplati na račun njezine punomoćnice odvjetnice Martine Radić Šunjić,

- da je tužiteljica svojoj punomoćnici dala opću punomoć za zastupanje u smislu odredaba iz čl. 95. st. 1. ZPP–a, budući da u istoj nisu bila pobliže određena ovlaštenja punomoćnice,

- da je prvostupanjski sud pod točkom II. izreke (pobijane) presude naložio tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 875,00 EUR–a, ali na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

18. Odredbama iz čl. 95. st. 1. ZPP–a propisano je da je, ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći:

- obavljati sve radnje u postupku, a osobito podnijeti tužbu, povući je, priznati tužbeni zahtjev ili se odreći tužbenog zahtjeva, zaključiti nagodbu, podnijeti pravni lijek i odreći se ili odustati od njega te zahtijevati izdavanje mjera osiguranja (t. 1.),

- stavljati zahtjev za ovrhu ili osiguranje i poduzimati potrebne radnje u postupku u povodu takva zahtjeva (t. 2.),

- od protivne stranke primiti dosuđene troškove (t. 3.),

- punomoć prenijeti na drugog odvjetnika ili ovlastiti drugog odvjetnika na poduzimanje samo pojedinih radnji u postupku (t. 4.).

19. Iako je tužiteljica svojoj punomoćnici, odvjetnici Martini Radić Šunjić, dala opću punomoć za zastupanje u ovom predmetu u smislu odredaba iz čl. 95. st. 1. ZPP–a, odredbu iz čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP–a valja tumačiti na način da punomoćnik stranke, u ovom slučaju punomoćnica tužiteljice, može primiti trošak parničnog postupka koji je dosuđen u njezinu korist ako mu ih protivna strana, u ovom slučaju tuženik, dobrovoljno isplati, ali se ne može naložiti tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka isplatom na račun njezine punomoćnice, budući da je za takvu isplatu potrebna specijalna punomoć, a koje u spisu ovog predmeta nema.

20. Prema tome, pogrešno je prvostupanjski sud postupio kada je pod točkom II. izreke (pobijane) presude naložio tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 875,00 EUR–a, ali na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, čime je posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe Tarife, ZPDV–a i ZOO–a.

21.1. Na kraju valja reći i da ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe iz čl. 352. st. 1. ZPP–a, nije razmatrao žalbene navode tuženika da je činjenično stanje u ovom predmetu ostalo nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud propustio utvrditi je li u utuženom razdoblju u odnosu na tužiteljicu postojao adekvatno organizirani javni prijevoz, a koja činjenica je, prema mišljenju tuženika, odlučna za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu.

21.2. Naime, tuženik konkretne žalbene navode nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka, slijedom čega isti predstavljaju novu činjenicu, s time da ne upućuju na to da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može podnijeti.

22. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. te čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke, a primjenom odredbe iz čl. 373. t. 3. ZPP–a kao pod točkom III. izreke ove odluke.

23. Tužiteljica nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u cijelosti nije uspjela, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao pod točkom IV. izreke ove odluke.

24. Tužiteljica nema pravo niti na naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom V. izreke ove odluke.

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac