Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3679/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐO, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Lucija Novak, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-613/2023-21 od 6. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-613/2023-21 od 6. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba u toč. 7.2. Ugovora o kreditu broj 9010524869 od 4. svibnja 2005., koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i da navedena točka ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova valutne klauzule iznos od 4.765,00 EUR sa zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke. Utvrđeno je da su ništetne i odredbe Ugovora o kreditu broj 9010999747 od 6. veljače 2006., u točki 4. i točki 7.2., koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i da navedene točke ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova valutne klauzule iznos od 1.890,11 EUR sa zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. IV. izreke. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.675,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 6. studenog 2024. do isplate (toč. V. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška, ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi dvaju ugovora o potrošačkom kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke 4. svibnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 9010524869 kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 44.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za adaptaciju stambenog objekta i da je toč. 7.2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavi dio Ugovora. Nadalje je utvrđeno da su stranke 6.2.2006. sklopile i drugi Ugovor o kreditu broj 9010999747 kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 36.283,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju vozila i da je toč. 4. i 7.2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavi dio Ugovora.

8. Nije sporno da je predmetne ugovore o kreditu sastavio tuženik i da je tijekom otplate kredita više puta rastao tečaj CHF. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da tečajna razlika između početnog tečaja u CHF i tečaja koja je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta po kreditu broj 9010524869 iznosi 4.765,00 EUR, dok razlika između početnog tečaja u CHF i tečaja koja je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta po kreditu broj 9010999747 iznosi 1.890,11 EUR. Sporno je da li je tuženik kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o potrebnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i posljedično tome, ima li tužitelj pravo na isplatu razlike u obračunatim anuitetima u odnosu na početni tečaj valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita,

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO).

10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ugovorene odredbe Ugovora o kreditu od 4. svibnja 2005., i Ugovora o kreditu broj od 6. veljače 2006, u dijelovima koji se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, i jer suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev i temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi oba ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

11. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. U prednje navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

13. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da mu je kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova, jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, valja navesti da je riječ o zaštitnoj klauzuli, čija je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. U odnosu na navode žalitelja da sama okolnost unošenja u ugovore o kreditu spornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ne čini te odredbe same po sebi nepoštenim i protivnim načelu savjesnosti i poštenja, valja navesti da su te okolnosti i činjenice raspravljene u postupku kolektivne zaštite zbog čega o njima u ovom parničnom postupku nije trebalo raspravljati i o njima izvoditi dokaze. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu i da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. No, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužitelju prije sklapanja ugovora.

18. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike u anuitetima između tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita, pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, pritom uzimajući u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početi tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

19. O prigovoru zastare, suprotno navodima žalbe, pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužitelja od 13. lipnja 2023. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

20. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

21. I u odluci o zateznim kamatama materijalno pravo je pravilno primijenjeno. Kako su odredbe o ugovaranju i valutne klauzule vezane za CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik tužitelju ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, time je postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, zbog čega je temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u obvezi platiti zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate.

22. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i toj odluci tuženik žalbom određeno niti ne prigovara.

23. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš