Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-147/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Dubravko Topić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sara Bračković, Josip Dubravko Topić i Valentina Smolić- Ročak u Rijeci, protiv tuženika Klinička bolnice Dubrava, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, koje zastupa punomoćnik Tonči Ravlić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ravlić i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 13773/2021-33 od 29. studenoga 2023. godine, na sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 13773/2021-33 od 29. studenoga 2023. godine u pobijanome dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici bruto iznos od 2.915,79 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno u izreci, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka I izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.757,97 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 29. studenoga 2023. godine do isplate (točka II izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u preostalome dijelu u iznosu od 299,20 eura sa zatraženim kamatama (točka III izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti (točka IV izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod točkama I. izreke, II. izreke i IV. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijani dio presude preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva naknadu troška žalbenoga postupka.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu kojim osporava žalbene navode tuženika i predlaže da se pobijani dio prvostupanjske presude potvrdi, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP stoga što prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka presude razumljiva, neproturječni sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

6. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7. Pobijanom presudom utvrđeno je da je tužiteljica u utuženom razdoblju zaposlena kod tuženika na radnom mjestu doktora medicine na specijalizaciji na Odjelu za anesteziologiju, te da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici isplatio umanjene plaće na način:

- da nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima, a na koji bi imala pravo sukladno odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, broj 143/13, 96/15- dalje KU 143/13) i čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 29/18, dalje: KU 29/18);

- da nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu imala iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, a na koji bi imala pravo na temelju odredbe čl. 57. KU 29/18 i čl. 4. Dodatak I. KU NN 96/15;

- da je tuženik pogrešno obračunao naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad na koje tužiteljica ima pravo, utvrđujući prosjek prethodno isplaćenih plaća od plaća koje su već umanjene po prethodnim osnovama.

8. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravna osnova zahtjeva tužiteljice u dijelu kojim potražuje isplatu neplaćenog dijela bruto plaće s osnove dodatka za sve radne sate, naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, te visina dodatka za posebne uvjete rada.

9. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužiteljica, kada joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno dodatka sukladno čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU29/18 zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad prema razmjernoj kumulaciji dodataka. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na isplatu dodataka po navedenoj osnovi, budući da tužiteljica, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada te ima iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata.

10. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se obračun dodatka za otežane uvjete rada izvršava samo na osnovnu plaću koja uključuje samo redovne sate, a ne i sve odrađene sate. U prilog navedenom tumačenju govori i odredba čl. 91. st. 3. ZR koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad.

11. Prema odredbi čl. 94. ZR radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužitelj ima pravo za rad koji je ostvario u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužitelj također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 91. st. 3. ZR.

12. Iz navedenog razloga su za pravilnost i zakonitost presude neodlučni navodi tuženika u pogledu obvezatnosti tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora o isključenju kumulacije navedenih dodataka, pogotovo u vidu primjene Zaključaka 58., 95., 106., 134. i 152. kada odredba čl. 94. ZR propisuje da plaću čini sve što se radniku isplaćuje za rad uključujući i dodatke za prekovremeni rad.

13. Osim toga, tuženiku valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 9. prosinca 2019., broj: Su-IV-56/19-18 zauzeo sljedeće shvaćanje:

"Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu. “

14. Slijedom navedenoga ovaj sud drugog stupnja nalazi da je pravilno stajalište prvostupanjskoga suda da je tužiteljici pogrešno obračunata plaća za vrijeme prekovremenog rada, a što ima za posljedicu i pogrešan obračun naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad.

15. Tuženik nadalje ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužiteljica ima pravo kao doktorica na specijalizaciji na primjenu dodatka od 28% smatrajući da taj dodatak pripada zdravstvenom radniku na radnom mjestu I., II., III. i IV. vrste u intenzivnoj skrbi i operacijskoj dvorani (instrumentiranje i anesteziologija), odnosno, da se taj dodatak odnosi na medicinske tehničare i sestre (ostale zdravstvene radnike) s obzirom da doktor medicine u samom startu ima veći koeficijent od njih.

16.1. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da tužiteljici sukladno čl. 21. Dodatka II. Kolektivnoga ugovora (Narodne novine broj 92/19) koji je na snazi od 1. rujna 2019. kao i sukladno Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (Narodne novine broj 25/2013, 72/2013, 151/2013, 9/2014, 40/2014, 51/2014, 77/2014, 83/2014, 87/2014, 120/2014, 147/2014, 151/2014, 11/2015, 32/2015, 38/2015, 60/2015, 83/2015, 112/2015, 122/2015, 10/2017, 39/2017, 40/2017, 74/2017, 122/2017, 9/2018, 57/2018, 59/2019, 79/2019, 119/2019, 50/2020, 128/2020, 141/2020, 17/2021, 26/2021, 78/2021, 138/2021, 9/2022, 31/2022, 72/2022, 82/2022, 99/2022, 26/72023, 46/2023, 10472023, 155/2023 i 155/2023 – dalje Uredba) dodatak od 28% pripada od 1. rujna 2019. jer je ista u relevantnom razdoblju za vrijeme specijalističkog usavršava iz anesteziologije radila u intenzivnoj skrbi i operacijskoj dvorani koju činjenicu tuženik tijekom postupka nije osporio.

16.2. Dakle, u situaciji kada je tužiteljica kao specijalizantica radila u intenzivnoj skrbi i operacijskoj dvorani pripada joj navedeni dodatak od 1. rujna 2019. u visini od 28%, i to pored činjenice da je u čl. 2.c. navedene Uredbe pod toč. 2.g kao radno mjesto I. vrste navedeno doktor medicine na specijalizaciji. Pri tome nisu odlučna pozivanja žalitelja na covid dodatak jer iz navedenih propisa kao i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da tužiteljica ostvaruje dodatak za posebne uvjete rada od 28%, kako je prethodno pojašnjeno, i kako je pravilno prvostupanjski sud ocijenio.

17. Nadalje, neosnovani su navodi tuženika da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio tumačenje Zajedničkog povjerenstva, kao i pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora pa da bi prvostupanjska odluka bila u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev- 281/2021 od 27. travnja 2021. godine.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka nije osporavana konkretnim žalbenim navodima, a drugostupanjski sud nije ovlašten paziti na pravilnu primjenu materijalnoga prava glede odluke o troškovima sukladno odredbi članka 365. st. 2. ZPP.

19. Slijedom svega navedenoga valjalo je temeljem odredbe članka 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Stoga je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

20. S obzirom da parnična radnja podnošenja odgovora na žalbu u postupku nije bila potrebna u smislu odredbe članka 155. ZPP tužiteljica nema pravo na naknadu troška te radnje. Zato je odlučeno kao pod točkom II izreke ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica