Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-75/2025-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UŽ iz [adresa], s boravištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Blaženka Musulin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska - Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1045/2024-95 od 26. veljače 2025., te o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1045/2024-92 od 4. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1045/2024-95 od 26. veljače 2025.

II Ukidaju se presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1045/2024-92 od 4. veljače 2025. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje, s time da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem.

III O troškovima povodom žalbi odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Pr-1045/2024-95 od 26. veljače 2025. odbačena je žalba tužitelja UŽ od 25. veljače 2025. kao nepravodobna.

2. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj Pr-1045/2024-92 od 4. veljače 2025. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio da mu tuženik plaća na ime izgubljene zarade po osnovi razlike plaće i mirovine iznos od 384,25 eura mjesečno počev od naknade za mjesec kolovoz 2024. do 16. studenoga 2036. unaprijed do 15. - og u mjesecu za tekući mjesec sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa rente do isplate.

3. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku odbačena je kao nedopuštena tužba tužitelja u dijelu kojim je zatražio utvrđenje da prema tuženiku ima novčanu tražbinu na ime izgubljene zarade po osnovi razlike plaće i mirovine u ukupnom iznosu od 429.338,80 kn/56.983,05[1] eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka II izreke).

4. Protiv rješenja suda prvog stupnja poslovni broj Pr-1045/2024-95 od 26. veljače 2025. žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se rješenje ukine i odluči o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude i rješenja poslovni broj Pr-1045/2024-92 od 4. veljače 2025.

5. Protiv presude i rješenja poslovni broj Pr-1045/2024-92 od 4. veljače 2025. žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda i rješenje preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz primjenu odredbe čl. 371.

ZPP-a te obvezu naknade parničnog troška.

6. Tuženik žalbom pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II izreke rješenja suda prvog stupnja poslovni broj Pr-10145/2024-92 od 4. veljače 2025. zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se rješenje preinači na način da se tužitelja obveže na naknadu parničnog troška i troška žalbenog postupka.

7. Žalbe su osnovane.

8. Rješenje poslovni broj Pr-1045/2024-95 od 26. veljače 2025. sud prvog stupnja donosi utvrđenjem da su presuda i rješenje suda poslovni broj Pr-1045/2024- 92 od 4. veljače 2025. dostavljeni punomoćniku tužitelja 10. veljače 2025., da su u uputi o pravnom lijeku protiv narečene presude i rješenja stranke upozorene da žalbu mogu podnijeti u roku od 8 dana od dana primitka prijepisa presude i rješenja sukladno čl. 437. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13), pa kako je punomoćnik tužitelja žalbu predao e-komunikacijom 25. veljače 2025., a zadnji dan roka za podnošenje žalbe bio je 18. veljače 2025., utvrđuje da je žalbu podnio nakon proteka roka za njezino podnošenje. Stoga pozivom na odredbe čl. 358. st. 1. i 2. ZPP- a, žalbu tužitelja odbacuje kao nepravovremenu.

9. Osnovano se žalbenim navodima tužitelja ističe da je donošenjem pobijanog rješenja sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

10. Odredbom čl. 89. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19 – dalje ZID ZPP/19) brisan je st. 1. toga članka koji je glasio: "rok za podnošenje žalbe jest 8 dana".

11. Iako je predmetni postupak iniciran podnošenjem tužbe 2. listopada 2014., ali su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1213/2021-2 od 9. travnja 2024. ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda koje su prethodno donesene u ovoj pravnoj stvari i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, osnovano se žalbenim navodima ističe da je u trenutku donošenja pobijane presude i rješenja poslovni broj Pr-1045/2024-92 od 4. veljače 2025. bio na snazi ZID ZPP/19, te daljnje izmjene ZPP-a, a time i odredbom čl. 348. st. 1. ZPP-a propisani rok za žalbu od 15 dana, pa kako je žalba tužitelja podnesena u okviru roka od 15 dana, ista je pravovremena.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da prema tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane Republike Hrvatske ima novčanu tražbinu na ime izgubljene zarade po osnovi razlike plaće i mirovine u iznosu od 56.983,05 eura/429.338,80 kn s kamatama na pojedine iznose, te zahtjev da se tuženiku naloži plaćati tužitelju na ime izgubljene zarade po osnovi razlike plaće i mirovine iznos od 384,25 eura mjesečno počev od naknade za mjesec kolovoz 2024. do 16. studenog 2036., unaprijed do 15. -og u mjesecu za tekući mjesec sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa rente do isplate.

13. Prvobitno je u ovoj pravnoj stvari presudom suda prvog stupnja poslovni broj Pr-9041/2014-58 od 6. svibnja 2019. tužitelju po osnovi naknade štete za izgubljenu zaradu dosuđen ukupan iznos od 42.440,07 kn te za razdoblje od svibnja 2018. pa nadalje renta za izgubljenu zaradu u iznosu od 579,03 kn mjesečno, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je odbijen tužbeni zahtjev za izgubljenu zaradu za iznos od 169.760,98 kn te za isplatom rente u iznosu 2.316.14 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

14. Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-312/2019-2 od 4. studenoga 2020. preinačena je citirana prvostupanjska presuda te je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade po osnovi razlike plaće i mirovine ukupan iznos od 169.760,98 kn s kamatama i da tužitelju plaća rentu u iznosu od 2.316,14 kn počev od naknade za svibanj 2018. unaprijed do svakog 15. -og u mjesecu za tekući mjesec.

15. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1213/2021-2 od 9. travnja 2024. prihvaćena je revizija tuženika, ukinute su presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-312/2019-2 od 4. studenog 2020. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9041/14-58 od 6. svibnja 2019. te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

16. U ponovljenom postupku bilo je odlučno utvrditi je li tužitelj poduzeo radnje kojima bi spriječio nastanak štete u vidu izgubljene zarade.

17. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao djelatnik Ministarstva obrane 6. studenog 2009. doživio ozljedu na radu kada mu je prilikom zatvaranja prozora isti pao na ruku i ozlijedio ga,

- da je tužitelj vodio spor protiv tuženika za naknadom neimovinske i imovinske štete (tuđe pomoći i njege te izgubljene zarade) te je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-3526/12 od 28. ožujka 2014. naloženo tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 44.027,68 kn koji iznos se odnosi na neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu te imovinsku štetu s osnove izgubljene zarade za period bolovanja od 4. svibnja 2010. do 28. svibnja 2011.,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje HZMO) od 26. rujna 2011. tužitelju priznato počevši od 28. svibnja 2011. pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, te mu je određen mjesečni iznos mirovine od 2.814,47 kn,

- da je rješenjem HZMO-a od 10. siječnja 2014. tužitelju i nadalje priznato pravo na invalidsku mirovinu zbroj profesionalne nesposobnosti za rad,

- da je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora 20. svibnja 2014. koji je tuženik odbio odgovorom od 24. srpnja 2014.,

- da se tužitelj naplatio od tuženika u ovom predmetu po pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, koja je zatim ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1213/2021-2 od 9. travnja 2024.

18. Ocjenom provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje:

- da je iz obrazloženja rješenja HZMO-a od 26. rujna 2011., kojim je tužitelju počev od 28. svibnja 2011. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, razvidno da je tužitelj rješenjem Zdravstvene komisije Ministarstva obrane od 16. ožujka 2011. proglašen nesposobnim za djelatnu vojnu službu, da mu je 27. svibnja 2011. prestala djelatna vojna služba, te da je prema nalazu ovlaštenog vještaka HZMO Područne službe u Zagrebu utvrđeno da je kod tužitelja zbog bolesti (80%) i ozljede na radu (20%) dana 28. svibnja 2011. nastala profesionalna nesposobnost za rad;

- da je tužitelj podnio žalbu protiv narečenog rješenja HZMO-a od 26. rujna 2011., koja je odbijena rješenjem od 24. siječnja 2012., te da je tužitelj protiv tog rješenja podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu koji je presudom poslovni broj Usl- 1082/12 od 18. rujna 2012. odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja HZMO-a od 24. siječnja 2012. , čime je rješenje HZMO-a od 26. rujna 2011. postalo pravomoćno;

- da iz Prijave ozljede na radu koja se nalazi u spisu HZMO-a, proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju zadobio ozljedu parcijalne amputacije trećeg prsta ruke, a da se u točki 59. Prijave navodi da tužitelj boluje i od drugih bolesti, i to anksiozno depresivnog poremećaja i poremećaja prilagodbe. Navedeno izvješće da je 6. svibnja 2010. podnijela nadležna liječnica OŽ, dr.med., specijalist medicine rada i sporta;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka medicine rada Damira Vodopiveca, dr.med., proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju zadobio amputaciju dijela donjeg članka III. prsta lijeve ruke nakon čega je došlo do deformacije korijena nokta zbog čega mu je prst reamputiran 10 mjeseci po štetnom događaju, te da je nakon štetnog događaja tužitelj razvio poremećaj prilagodbe i srednje tešku depresivnu epizodu pošto po ozljeđivanju nije mogao više raditi na svom radnom mjestu, a te bolesti ambulantno i bolnički je liječio i u svrhu liječenja koristio lijekove. Kako su vještaci HZMO-a obje bolesti, ozljedu na radu i psihičke poremećaje, naveli kao uzrok invalidnosti, imenovani vještak smatra nepobitnim da postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i umirovljenja tužitelja. Naime, smanjena funkcija šake i psihički poremećaj da su kontraindikacija za obavljanje poslova profesionalnog vojnika, pa kako se taj poremećaj razvio po štetnom događaju, a što je vidljivo iz činjenice da je pet mjeseci prije štetnog događaja utvrđeno da je tužitelj sposoban obavljati taj posao, vještak smatra da je i psihički poremećaj posljedica štetnog događaja, te da je time štetni događaj u cijelosti, u omjeru od 100 %, utjecao na invalidnost tužitelja;

- da na nalaz i mišljenje vještaka medicine rada tužitelj nije imao primjedbe, dok je tuženik naveo kako je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu, a kao uzrok invalidnosti utvrđena bolest u omjeru od 80% i ozljeda na radu 20%, te da je na prijedlog tuženika provedeno medicinsko vještačenje po specijalisti psihijatru na okolnost uzročno-posljedične veze između pretrpljene ozljede na radu i psihičkih tegoba;

- da je provedenim vještačenjem po vještaku psihijatru doc.dr.sc.Branki Vidrih, dr.med. utvrđeno da se tužitelj psihijatru javio zbog nemira, tjeskobe, sniženog raspoloženja te mu je dijagnosticiran Poremećaj prilagodbe; već je godinama u psihijatrijskom ambulantnom i bolničkom tretmanu, no unatoč svim psihofarmakoterapijskim naporima nema bitnog pomaka u njegovom psihičkom stanju koje se sada manifestira kroz Povratni depresivni poremećaj i Specifični poremećaj ličnosti. Tužitelj da je u štetnom događaju pretrpio psihičku traumu koja se može shvatiti kao Poremećaj prilagodbe uslijed kojeg je kod istog došlo do smanjenja opće životne i radne sposobnosti u omjeru od 15 %, dok se daljnje psihijatrijske dijagnoze, Povratni depresivni poremećaj i Specifični poremećaj ličnosti ne mogu dovesti u direktnu vezu s traumatskim događajem od 6. studenoga 2009., već sa čitavim nizom različitih životnih situacija u proteklom vremenskom periodu od gotovo devet godina;

- da na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra stranke nisu imale primjedbe te ga je sud prihvatio stručnim i argumentiranim;

- s obzirom da su provedena vještačenja po Damiru Vodopivecu, dr.med. i Branki Vidrih, dr.med. kontradiktorna, jer je vještak Vodopivec smatrao da je ozljeda na radu u cijelosti u vezi s invalidnosti tužitelja, dok je vještakinja Vidrih utvrdila da je štetni događaj sudjelovao u smanjenju opće životne i radne sposobnosti tužitelja u omjeru od 15%, to pored činjenice da je vještak HZMO-a utvrdio da je ozljeda na radu sudjelovala u omjeru od 20% u invalidnosti tužitelja te da je u spisu poslovni broj Pr- 3526/12 vođenom radi naknade neimovinske i imovinske štete zbog predmetnog ozljeđivanja utvrđeno smanjenje životnih aktivnosti tužitelja u omjeru od 3%, sud prihvačajući vještačenje provedeno po psihijatru Branki Vidrih, dr.med., te nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka HZMO-a zaključuje da je ozljeda na radu kod tužitelja sudjelovala u njegovom umirovljenju u omjeru od 20%;

- da sud nije prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem navodi da je otišao na burzu rada zbog prijave za posao, no da ga nisu htjeli prijaviti jer da se liječio, utvrđenjem da tužitelj ničim nije dokazao da se prijavio na Zavod za zapošljavanje i da bi ga Zavod odbio prijaviti; štoviše, tužitelj da je na početku iskaza naveo "da se nije prijavio na burzu rada nakon što mu je priznata invalidska mirovina, ali je tražio posao na način da je gledao oglase". Isto tako, u podnescima od 9. rujna 2024. i 21. studenog 2024. tužitelj da izričito ne spori da se nakon prisilnog umirovljenja nije prijavio na burzu rada;

- da tužitelj koji je rođen 1971. i u invalidskoj mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad udovoljava uvjetima iz odredbe čl. 10. st. 1. toč. 5. Zakona o tržištu rada ("Narodne novine" broj 118/18, 32/20, 18/22, 156/23, 152/24) za dobivanje statusa nezaposlene osobe;

- da imajući u vidu odredbe čl. 39. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22) korisnici invalidskih mirovina zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti mogu raditi uz mirovinu, bilo s punim ili nepunim radnim vremenom, ali im se u oba slučaja mirovina isplaćuje u umanjenom iznosu; umjesto uz primjenu faktora 0,8, isplaćuje im se mirovina određena faktorom 0,6667.

19. Slijedom izloženoga cijeneći da tužitelj ne tvrdi da je nakon što mu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad tražio od tuženika odgovarajuće poslove na kojima bi radio; upravo suprotno, da je tužitelj na vlastitu inicijativu otišao u invalidsku mirovinu, nakon toga pokrenuo postupak za utvrđenjem da je potpuno radno nesposoban, da je po žalbi tužitelja ovlašteni vještak HZMO-a 2. prosinca 2012. donio nalaz i mišljenje kojim je utvrđeno da "nema promjena u zdravstvenom stanju koje uvjetuju opću nesposobnost za rad te nema elemenata za promjenu utvrđene ocjene 80% bolest i 20% ozljeda na radu", da je invalidska mirovina pravo osobe, a ne obveza, odnosno da osoba ne ide u invalidsku mirovinu prisilno niti automatizmom, što znači da tužitelja nitko nije prisilno tjerao u invalidsku mirovinu, ni poslodavac, niti HZMO, da je sud u parničnom postupku vezan aktima koje su donijela nadležna upravna tijela i nije ovlašten preispitivati njihovu pravilnost, odbija kao irelevantne prijedloge tužitelja da se vještaci Damir Vodopivec, dr.med. i Branka Vidrih, dr.med. dopunski očituju na okolnost je li tužitelj u razdoblju nakon prestanka djelatne vojne službe i za koje vrijeme mogao objektivno obavljati i kakve poslove s obzirom na njegovo zdravstveno stanje.

20. Ovo iz razloga što i po mišljenju višeg vještaka liječnika u postupku HZMO- a za priznavanje invalidske mirovine kod tužitelja nije utvrđena opća nesposobnost za rad, unatoč žalbi tužitelja i njegovom inzistiranju da mu se utvrdi opća nesposobnost za rad, te da tužitelj nije uspio ishoditi takvo rješenje HZMO-a ni do danas.

21. Slijedom izloženog, s obzirom da iz citiranih rješenja HZMO-a jasno proizlazi da je kod tužitelja utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, a tužitelj u ovom postupku ničim nije dokazao da se ne može zaposliti s preostalom radnom sposobnošću nakon ozljede na radu, utvrđuje da tužitelj nema pravo na rentu za izgubljenu zaradu od strane tuženika. Stoga odlučuje kao u izreci pobijane presude.

22. Pobijano rješenje u točki I izreke sud prvog stupnja donosi utvrđenjem da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje postojanja tražbine od 56.983,05 eura s kamatama (deklaratorni zahtjev), s obzirom da je otpala pravna osnova po kojoj se tužitelj naplatio za taj iznos od tuženika, te da tuženik ima pravo i mogućnost od tužitelja tražiti povrat neosnovano stečenog. Zbog toga da je tužitelj neosnovano preinačio tužbu na utvrđenje iznosa koji mu pripadaju i koji su mu isplaćeni, a ne na kondemnatorni zahtjev, te upućuje na odredbu čl. 187. st. 1. ZPP-a.

23. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP- a i primjenom čl. 1. Protokola broj jedan uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori - broj 18/97, 6/99 pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10).

24. Ovaj sud prihvaća da je na tužitelju kao oštećeniku teret dokazivanja pretpostavki od kojih ovisi osnovanost zahtjeva za naknadu utužene štete u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a u vezi s čl. 1095. i čl. 1092. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), odnosno tužitelj mora dokazati da trpi imovinsku štetu gubitkom zarade jer se ne može zaposliti s preostalom sposobnošću, što je odlučna činjenica koja navedenu štetu dovodi u uzročno posljedičnu vezu sa štetnim događajem, a ne nekim drugim uzrokom izvan predmetnog štetnog događaja. Dakle, tužitelj koji potražuje naknadu štete za izgubljenu zaradu u visini plaće koju je ranije ostvarivao treba dokazati da se pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću i da u tome nije uspio pa da nije mogao ostvariti zaradu s preostalom radnom sposobnošću. U suprotnom može ostvariti pravo na naknadu štete samo u visini razlike između plaće koju bi objektivno mogao ostvariti sa svojom preostalom radnom sposobnošću i plaće koju je ranije ostvarivao (tako i u Rev x-432/2016-2 od 12. ožujka 2019., Rev x- 716/2018-2 od 25. rujna 2018. i Rev x713/2011-2 od 14. prosinca 2011.).

25. S tim u vezi, osnovano se žalbenim navodima ističe da je u konkretnom slučaju činjenično stanje za sada ostalo nepotpuno utvrđeno, budući da sud prvog stupnja nije prihvatio prijedlog tužitelja da se angažirani medicinski vještaci dopunski očituju na okolnost je li tužitelj nakon prestanka djelatne vojne službe i u kojem razdoblju mogao objektivno obavljati i kakve poslove s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, uzimajući pri tome u obzir poslove koje je tužitelj do tada obavljao, njegovo zdravstveno stanje u trenutku umirovljenja i otpusta iz vojne službe, životnu dob, naobrazbu te tadašnje gospodarsko stanje države i stanje tržišta rada, što je tužitelj isticao i u podnescima od 9. rujna 2024. i 21. studenoga 2024. U suprotnom, inzistiranje isključivo na obvezi prijave nadležnom zavodu za zapošljavanje i netraženje poslova na tržištu rada kao apsolutnom, dovelo bi do suviše formalističkog i u ustavnopravnom smislu neprihvatljivog pristupa suđenju (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1248/2022-3 od 21. veljače 2023.).

26. Stoga će u ponovljenom postupku sud prvog stupnja dopuniti činjenično stanje na okolnost je li tužitelj u razdoblju nakon prestanka djelatne vojne službe objektivno mogao obavljati i kakve poslove s obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje, stručnu spremu i poslove koje je do tada obavljao, odnosno je li postojala objektivna mogućnost njegovog zaposlenja sve i da se je javio na burzu rada.

27. Osnovano se žalbenim navodima ističe i da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbacio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio utvrđenje postojanja novčane tražbine prema tuženiku, u situaciji kada mu je određeni novčani iznos isplaćen, a nije zatražen povrat istog.

28. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 370., čl. 371. i čl. 380. toč. 3. ZPP- a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

29. Sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

U Rijeci 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Duško Abramović