Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-120/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ive Smokvina- Dadasović, kao predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, kao suca izvjestitelja te Ingrid Bučković, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu, protiv tužene Privredne banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući od žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj: P-823/2019-22 od 24. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj: P-823/2019-22 od 24. listopada 2022.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 33.510,34 kn/ 4.447,59 eura[1] , zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose na način i po stopi pobliže opisanim u izreci citirane presude. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 900,00 kn / 119,45 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2019. do isplate, s naslova troškova vještačenja, kao neosnovan, dok je točkom III. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 9.630,00 kuna /1.278,12 eura, u roku 15 dana.

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK

2. Tužitelj sadržajno podnosi žalbu protiv toč. II. izreke citirane presude (čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku ''Narodne novine'' br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – dalje: ZPP), pozivajući se na žalbeni razlog propisan odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. ZPP-a. Predlaže da se pobijani dio presude preinači na način da se tužitelju dosudi i trošak preliminarnog vještačenja, kao i trošak žalbenog postupka.

2.1 Tuženica podnosi žalbu protiv toč. I i III izreke citirane presude, pozivajući se pritom na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a tužitelja obveže da tuženici naknadi trošak parničnog i žalbenog postupka, odnosno podredno da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe stranaka su neosnovane.

5. Predmet spora predstavlja restitucijski zahtjev tužitelja radi povrata stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Među strankama nije sporno da su 5. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012739224 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 19.092,56 CHF u protuvrijednosti u kunama, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.

7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li predmetno potraživanje u zastari te ima li tužitelj pravo na trošak preliminarnog vještačenja.

8. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, sukladno ovlaštenju iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od navedenih povreda. Također, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s činjenicama iznesenim u postupku i provedenim dokazima, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, odnosno izreka presude je razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima presude pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9. Cijeneći da su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i valutnoj klauzuli u valuti CHF, pozivom na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. – dalje: ZPP/22), odredbu 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14.), odredbu čl. 323. st. 1. u vezi s odredbama čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO/18), prvostupanjski sud zauzima stav da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, slijedom čega tužitelju pripada pravo na povrat stečenog na temelju istih.

10. Na temelju nalaza i mišljenja sudske vještakinje Natalije Jambrečić, mag. oec., kojeg je u cijelosti prihvatio, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj na temelju ništetnih ugovorih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj katnoj stopi preplatio ukupan iznos od 33.510,34 kn. Na pojedinačno utvrđene preplaćene iznose dosuđuje i zatezne kamate u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. u vezi s čl. 1115. ZOO-a.

11. Pritom odbija istaknuti prigovor zastare navodeći da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je tužitelj podnio tužbu 10. lipnja 2019., zaključuje da je ista podnesena unutar zastarnog roka od pet godina.

12. Odluku o troškovima postupka odnosi primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP/22 u vezi s relevantnim odredbama Tarife o nagrada i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje: Tarifa), s time da zatraženi trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog prije podnošenja tužbe odbija s obrazloženjem da isti nije bio potreban s obzirom da je u predmetnom postupku provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje.

13. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o obvezujućem učinku odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u potrošačkim ugovorima o kreditu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., s time da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. odbijena revizija, utvrđeno je da je, pored ostalih banaka, i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

16. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da je, pored ostalih, i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženica, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

17. Nastavno, odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje: ZZP/14.), a koji se s obzirom na vrijeme pokretanja ovog postupka primjenjuje sukladno članku 148. u vezi s člankom 146. ZZP/14, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a člankom 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – dalje: ZPP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP/14 propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

18. Pritom se ističe da, iako je odredbom članka 502.c ZPP/14 bilo određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, prema ocjeni ovog suda navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Uzimajući u obzir svrhu unošenja glave 32. pod nazivom „Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa“, te vodeći računa o činjenici da je Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.; dalje: ZIDZPP) citirana zakonska odredba izmijenjena samo na način da je iza riječi „naknada štete“ dodano „ili isplata“, neprihvatljivo je strogo formalističko tumačenje navedene odredbe, slijedom čega se termin „naknada štete“ u članku 502.c ZPP/14 treba tumačiti u skladu s ciljem te odredbe, a koji cilj je olakšanje i ubrzanje parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

19. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda RH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju članka 502.c ZPP-a, vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Nastavno na navedeno, tužitelj nije bio dužan dokazivati ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je dovoljno da se pozvao na utvrđenu ništetnost u navedenim presudama povodom kolektivne tužbe jer bi svako drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. S druge strane, u individualnim postupcima kao što je ovaj, dopušteno je dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženica tijekom postupka nije pružila niti jedan dokaz da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje Ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja istog bile dane odgovarajuće obavijesti o načinu i parametrima promjene kamatne stope, kao i rizicima vezanim uz valutu CHF, te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

20.1 S obzirom na obvezujući učinak pravomoćne odluke suda donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tužitelj je osnovano mogao podnijeti tužbu s restitucijskim zahtjevom pa okolnost da isti nije postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne čini tužbu s restitucijskim zahtjevom nedopuštenom .

21. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju rezultata financijskog vještačenja utvrdio da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio tuženici iznos od 33.510,34 kn (pozitivna tečajna razlika). Naime, tužitelju, u pogledu promjenjive kamatne stope, pripada razlika između plaćenih mjesečnih anuiteta i mjesečnih anuiteta obračunatih prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,50%.

22. U tom pogledu, nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporavaju visinu dosuđene razlike, ističući kako između istih nije ugovorena fiksna kamatna stopa. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženice primjenjuje se početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu je i Vrhovni sud RH izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022. prema kojem: „Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“

23. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženica osporava visinu dosuđenog iznosa tužitelju pozivajući se na tzv. negativnu razliku u pretplati koja je nastala zbog manje plaćenih iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta zbog pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te u tom pravcu prigovara neprovođenju dopunskog financijskog vještačenja. Navedeno iz razloga jer tuženica u odnosu na tzv. negativnu razliku tijekom postupka nije podnijela protutužbu niti je istaknula građanskopravni prigovor prijeboja (compensatio civilis), a niti prigovor radi prebijanja (compensatio per judicem) kao procesni prigovor. Stoga, u situaciji kada tuženica nije imala primjedbi na pismeni nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na izvršeni matematički obračun sporne preplate, već je isključivo isticala prigovore pravne naravi, to nije niti bilo potrebe za provođenjem dopunskog vještačenja.

24. Pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. U konkretnome slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ''Narodne novine'' br. 35/05.). Pritom valja naglasiti, u pogledu pravilne primjene materijalnoga prava na koju povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, da je prvostupanjskom presudom citirana kasnija verzija Zakona o obveznim odnosima od one koja je bila na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, primijenjene odredbe predmetnog zakona u pogledu relevantnog materijalnog prava nisu obuhvaćane izmjenama nakon 2007., slijedom čega navedena okolnost nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

24.1 Sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u konkretnom slučaju, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24.2 Stoga, imajući u vidu da je tužba u ovom postupku podnesena 10. lipnja 2019., tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok. Potrebno je nadodati da se prvostupanjski sud u svojoj odluci pogrešno

25. Neosnovano se tuženica u žalbi poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a koji propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj na temelju ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora.

26. Neosnovano tuženica ukazuje i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK) tvrdeći da bi iz istog proizlazilo da zakonodavac smatra da između potrošača, koji su svoje kredite već otplatili, i banaka nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Takvo što iz navedene odredbe ne proizlazi, već se ista odnosi samo na obvezu banaka da potrošačima koji su sklopili ugovore kao što je predmetni, a koji kredit još nisu otplatiti, ponude sklapanje ugovora s uvjetima propisanim ZIDZPK-om.

27. Tuženik određeno ne prigovara načinu obračuna te broju i vrstama radnji za koje je dosuđen parnični trošak, a ovaj sud na pravilnost istog ne pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, slijedom čega se i predmetni žalbeni navodi ukazuju neosnovanima.

28. Zaključno, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima isti osporava odluku prvostupanjskog suda o odbijanju troška preliminarnog vještačenja. Naime, u situaciji kad je tužitelju priznat trošak provedenog sudskog vještačenja (kao što je u konkretnom slučaju) radi izračuna visine potraživanja, tužitelju ne pripada i trošak tzv. preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva koji je sačinjen po zahtjevu tužitelja prije pokretanja parničnog postupka, jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a (tako i VSRH u Rev-1111/2024-2 od 23. listopada 2024.).

29. Slijedom svega navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbe stranaka odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi te odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude. Budući da stranke nisu uspjele žalbama, odbijen je i njihov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka te je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Rijeci, 24. ožujak 2026.

Predsjednik vijeća:

Iva Smokvina-Dadasović