Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-292/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ON iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Raiffeissenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-306/2024-7 od 23. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-306/2024-7 od 23. prosinca 2024. potvrđuje u točkama I, II i dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku sadržane u točki III izreke.

II Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana presuda u odbijajućem dijelu odluke o parničnom trošku sadržane u točki III izreke citirane presude i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi i daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 62,50 eur i trošak sastava žalbe u iznosu od 31,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2026. do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbija.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3299882 sklopljenog 02. ožujka 2006. između tužitelja ON i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a koja glasi: „naknada, 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (točka I izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 413,61 eur na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s kamatama tekućim od 15. ožujka 2006. do isplate (točka II izreke), kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 599,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2024. do isplate (točka III izreke). U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja presude, a propušteno je navesti u toj točki izreke.

2. Protiv citirane presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj pobija odbijajući dio odluke o parničnom trošku predlažući da se ista preinači i tuženika obveže na naknadu troška pristupa ročištu za objavu presude, kao i naknadu troška sastava predmetne žalbe.

4. Tuženik presudu pobija u točkama I, II i dosuđujućem dijelu točke III izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna i bez učinka odredba članka 3. ugovora o kreditu broj 528-50-3299882 sklopljenog 2. ožujka 2006. između stranaka, a koja glasi: „naknada, 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, te zahtjev za isplatu iznosa od 413,61 eur s kamatama.

9. Među strankama nije sporno da su 2. ožujka 2006. sklopile predmetni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 20.246,80 CHF sa rokom otplate 84 mjeseca, da je kredit u cijelosti otplaćen 2013., da je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila, da je spornom odredbom čl. 3. određena naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da je predmetna naknada naplaćena 14. ožujka 2006. u iznosu od 413,61 eur/3.1116,38 kn[1] .

10. Ocjenom provedenih dokaza, prihvaćajući iskaz tužitelja da ga je u banci čekao sastavljeni ugovor, da mu je rečeno da je plaćanje predmetne naknade uvjet za dobivanje kredita, da se radi o tipskom ugovoru od strane tuženika i odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom obrascu, te da o navedenoj ugovornoj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati, niti utjecati na sadržaj ugovora, sud prvog stupnja pozivom na odredbe iz čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje ZZP/03) utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba ništetna.

11. Nadalje, pozivom na odredbe iz čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) tuženika obvezuje na povrat i isplatu utuženog iznosa tužitelju koji je naplaćen 14. ožujka 2006. sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. ožujka 2006. (čl. 29. st. 2. ZOO).

12. Prigovor zastare tuženika ocjenjuje neosnovanim, utvrđenjem da isti počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, o čemu je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak broj Su IV- 47/2020 na sjednici 30. siječnja 2020.

13. Odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok u odnosu na zahtjev za naknadom troškova pristupa punomoćnika tužitelja ročištu za objavu presude, utvrđuje da taj trošak još nije dospio.

14. Ovaj sud prihvaća činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na meritum spora.

15. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 3. ožujka 2006. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Iz sadržaja citiranog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja predmetne naknade u skladu s tarifom naknada banke, bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

17. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da ta odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. U odnosu na visinu naknade, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 3,30% od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 3,30% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle, pregovarati o visini, za zaključiti je da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

20. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01-dalje ZOO/91) i čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako prilikom korištenja kredita nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

21. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, za ukazati je i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

22. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

23. S tim u vezi neosnovano se žalbenim navodima upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer da je predmetni ugovor solemniziran, budući da solemnizacija ugovora ne dokazuje obaviještenost potrošača iz razloga što javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost ispitivati odgovara li predmetna naknada stvarno nastalim troškovima tuženika i na to upozoriti potrošača.

24. Isto tako, pozivanje tuženika na činjenicu da je predmetni ugovor u cijelosti izvršen, nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti sporne odredbe ugovora, s time da ništetnost predmetne odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora i jer ugovor može opstati i bez njezine primjene, s obzirom na to da ugovor sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba ne obvezuje potrošača, i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe.

25.Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

26. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

27. Pravilna je i odluka o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu, a koju tuženik paušalno pobija.

28. Međutim, osnovano tužitelj žalbenim navodima ističe da mu je trebalo dosuditi troškove pristupa ročištu za objavu presude, koje troškove je zatražio sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP-a, a na koje ročište je punomoćnik tužitelja pristupio i na koji trošak ima pravo prema Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa), u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu od 50,00 eur, te PDV od 25% u iznosu od 12,50 eur, ukupno 62,50 eur. Tužitelju pripada i trošak sastava žalbe po punomoćniku odvjetniku, s time da je taj trošak odmjeren prema vrijednosti predmeta spora kojeg čini pobijani iznos parničnog troška od 62,50 eur, tako da je tužitelju navedeni trošak dosuđen prema Tbr. 10.4. Tarife u iznosu od 25,00 eur, PDV u iznosu od 6,25 eur, ukupno 31,25 eur, sve s kamatama od donošenje ove drugostupanjske odluke. U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan.

29. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

30. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović