Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj P-399/2026-2
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan, u pravnoj stvari tužiteljice BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Čopor, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv rješenja o parničnom trošku sadržanom u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4619/2022-29 od 19. prosinca 2025., 24. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e
1. Djelomičnim važenjem žalbe tuženika preinačuje se rješenje o parničnom trošku sadržano u točki V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4619/2022-29 od 19. prosinca 2025. na način da se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.082,06 eura(tisuću osamdeset i dva eura i šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 19. prosinca 2025. do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 86,37 eura(osamdeset i šest eura i trideset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.
2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu od 14. ožujka 2006. koji glasi: "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" (točka I.), zatim je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio članka 7. istog Ugovora o kreditu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća" (točka II.), u točki III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.063,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom na iznose specificirane u toj točki izreke, od dospijeća do isplate, u točki IV. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 546,54 eura sa zateznom kamatom, dok je u točki V. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.168,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 19. prosinca 2025. do isplate, u roku od 15 dana.
2. Protiv rješenja o parničnom trošku sadržanom u točki V. izreke narečene presude žalbu je podnio tuženik, pozivajući se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP).
3. U žalbi navodi da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.063,90 eura pa da se uspjeh u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Stoga da je odvjetnički trošak trebalo obračunati prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje Tarifa) na način da se za svaku radnju odvjetnika moglo priznati 75 bodova, a ne 100 bodova kako je to priznato pobijanim rješenjem. Pored toga navodi da je tužiteljici dosuđen trošak sastava podneska od 27. rujna 2023. primjenom Tbr. 8.1. Tarife, da se radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje postupka, a u svakom slučaju da se ne radi o obrazloženom podnesku . Također smatra da tužiteljici nije trebao biti priznat trošak financijskog vještačenja u cijelosti, budući da dio nalaza sadrži i obračun vezan za promjenjivu kamatnu stopu, u odnosu na koji dio zahtjeva tužiteljica nije uspjela u sporu.
4. Predlaže rješenje o parničnom trošku sadržano u točki V. izreke prvostupanjske presude preinačiti u skladu sa žalbenim navodima te obvezati tužiteljicu na nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 75,77 eura.
5. Žalba je djelomično osnovana.
6. Prije svega treba navesti da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu, da se tužbeni zahtjev sastojao od zahtjeva za utvrđenje ništetnosti te zahtjeva za isplatu, pri čemu je sa zahtjevom za isplatu djelomično uspjela, budući da je zahtijevala isplatu iznosa od 1.610,44 eura, a uspjela je s iznosom od 1.063,10 eura. Tužiteljica je, nakon provedenog financijskog vještačenja, smanjila tužbeni zahtjev u podnesku od 8. ožujka 2024., međutim, kako se smanjenje tužbenog zahtjeva smatra djelomičnim povlačenjem tužbe te kako se tuženik u podnesku od 19. ožujka 2024. protivio takvoj radnji tužiteljice, sud prvog stupnja je odluku o parničnom trošku donio prema vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi.
7. Stoga bez osnove tuženik u žalbi tvrdi da je parnični trošak trebalo obračunati prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, budući da bi takva odluka uslijedila jedino u slučaju da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe. Zbog protivljenja takvoj radnji tužiteljice, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom članka 193. stavak 1. ZPP-a nagradu za sve radnje odvjetnika obračunao prema vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi, srazmjerno uspjehu tužiteljice u parnici, pravilnom primjenom članka 154. stavak 4. ZPP-a.
8. Glede visine priznatog troška, treba reći da je tuženik u pravu kada ukazuje da tužiteljici nije pravilno obračunat trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav podneska od 27. rujna 2023. prema Tbr. 8.1. Tarife. Naime, radi se o podnesku u kojemu punomoćnik tužiteljice izvješćuje sud da će na ročištu tužiteljicu zastupati zamjenik punomoćnika te je dostavljena odgovarajuća punomoć pa se ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr 8.1. Tarife, već podnesku koji spada u kategoriju "ostalih podnesaka" iz Tbr. 8.4. Tarife za sastav kojeg odvjetniku pripada 25% nagrade iz Tbr 7.1. Tarife, ali ne više od 25 bodova. Kako vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), proizlazi da odvjetniku pripada nagrada za sastav tog podneska u iznosu od 50,00 eura te kada se tome pridoda porez na dodanu vrijednost od 12,50 eura (Tbr. 46. Tarife), proizlazi da za sastav tog podneska tužiteljici pripada pravo na trošak od 62,50 eura.
9. Glede troškova vještačenja, treba reći da je sud prvog stupnja osnovano priznao trošak u cijelosti, bez obzira na činjenicu što nalaz vještaka sadrži i dio obračuna koji se odnosi na razliku po osnovi promjenjive kamatne stope, budući da iz specifikacije troška vještačenja nije moguće razlučiti bi li iznos troška vještačenja bio manji, kako to sugerira tuženik u žalbi.
10. Stoga proizlazi da bi tužiteljici pripadalo pravo na trošak koji se odnosi na zastupanje odvjetnika u iznosu od 1.250,00 eura, čemu treba pridodati PDV-a od 312,50 eura, što daje iznos od 1.562,50 eura. Kada se tom iznosu pridoda iznos sudskih pristoji od 66, 36 eura, dobije se iznos od 1.628,86 eura pa srazmjerno uspjehu tužiteljice u parnici, proizlazi da taj dio parničnog troška iznosi 750,25 eura. Kada se tome pridoda iznos vještačenja od 331,81 eura, proizlazi da tužiteljici pripada pravo na ukupan trošak od 1.082,06 eura.
11. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika djelomično uvažiti i rješenje o parničnom trošku sadržano u točki V. izreke prvostupanjske presude preinačiti primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.
12. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka, budući da je u tom postupku uspio s neznatnim dijelom. Naime, kako tuženik u žalbi nije odredio u kojem dijelu pobija odluku o parničnom trošku, ima se smatrati da odluku pobija u cijelosti, pa kada se iznos kojim je uspio sa žalbom stavi u srazmjer s iznosom dosuđenog parničnog troška, proizlazi da je uspjeh u žalbenom postupku tuženika neznatan.
U Rijeci 24. ožujka 2026.
Sutkinja
Milena Vukelić-Margan
