Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-900/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Rukavina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Lacković & Rukavina d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-207/2021-16 od 21. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-207/2021-16 od 21. ožujka 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je:

„Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103263116, sklopljenog 21. studenog 2006. između tužitelja CJ, [adresa], i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, kojima je ugovoreno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,00 % (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom plasmana te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.“ 1.1.Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 320,47 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 23.11.2006. do isplate, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka tužitelju u iznosu od 301,17 eur s kamatama od 21.3.2025. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik pobijajući je u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

2.1. U žalbi tuženik ne prigovara činjeničnim utvrđenjima suda, međutim ističe pogrešnu primjenu mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača u bitnome navodeći da sud prilikom ocjene nepoštenosti predmetne odredbe nije uzeo u obzir narav usluge koja predstavlja predmet ugovora te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, da u vrijeme zaključenja ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade te da je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu pa da je kao razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također navodi da je predmetna odredba udovoljavala načelu transparentnosti pa da sud nije bio ovlašten ocjenjivati nepoštenost iste. Pored toga , navedena odredba da nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da stoga postupanje tuženika nije bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tim više, da prvostupanjski sud uopće nije proveo test poštenosti čime je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Također tuženik u žalbi navodi da je sud pogrešno odlučio i o istaknutom prigovoru zastare kao i tijeku zateznih kamata jer da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj te da mu je neosnovano naloženo plaćanje zatezne kamate za vrijeme posebnih okolnosti kao i trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročištu za objavu odluke.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

6. Među strankama nije sporno da su 21. studenog 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103263116 temeljem kojeg je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom čl. 10. st. 1 predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od dva posto naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200 HRK obračunate s datumom plasmana.

6.1. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti statusu potrošača tužitelja.

7. Sporno je je li odredba čl. 3. sklopljenog Ugovora nepoštena posljedično čemu i ništetna te je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa i od kada je tužitelj ovlašten zahtijevati zakonske zatezne kamate na isti.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje:

- da stranke nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj odredbi Ugovora niti je tužitelj mogao utjecati na njezin sadržaj,

- da je odredba čl. 10. st. 1. Ugovora bila unaprijed formulirana od stranke tuženika kao trgovca te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj jer se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ,

- da tuženik tužitelju nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koje ulaze u spornu naknadu radi,

- da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade te je mogao razumno izvesti zaključak o njezinoj visini, međutim da tužitelj kao potrošač nije mogao razumno izvesti zaključak o krajnjoj svrsi predmetne naknade jer nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje sporne naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

- da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade koju mu je tužitelj platio te da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi tužiteljevog kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita,

- da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača te je spornom ugovornom odredbom uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.1. Slijedom izloženih utvrđenja, prvostupanjski sud na temelju odredbi čl. 81. i čl. 83. u svezi odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje ZZP/03) utvrđuje spornu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi nepoštenom pa time i ništetnom te pozivom na odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) obvezuje tuženika na isplatu tužitelju traženog iznosa od 320,47 eur sa kamatama od dana stjecanja do isplate uz naknadu parničnog troška temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a odmjerenim prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa).

10. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem iste kao nepošteni stjecatelj.

11. Neutemeljeno tuženik žalbom ukazuje na popuste prvostupanjskog suda glede utvrđenja načela transparentnosti. Naime, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi zaključak prvostupanjskog suda, kojeg u potpunosti prihvaća i ovaj sud, da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila u svakom trenutku dostupna tužitelju i jasno sastavljena te je tužitelju omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje prema istoj za njega proizlaze slijedom čega da je riječ o odredbi koja je udovoljila spomenutom načelu.

11.1. Netočni su i proizvoljni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pritom zauzeo stajalište da je tužitelj kao potrošač morao biti upoznat koji se točno troškovi podmiruju ulaznom naknadom te da nije uzeo u obzir narav usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora u smislu odredbe članka 83. ZZP/03. Upravo suprotno, prvostupanjski sud je pravilno izveo zaključak da unatoč tome što je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njezinoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužitelj kao potrošač nije mogao razumno izvesti zaključak o krajnjoj svrsi predmetne naknade. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo potrebno ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže obveza i prava na štetu potrošača.

12. U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika da sud nije bio ovlašten provoditi test nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe kao jasne i razumljive ukazuje se i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020 od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

12.1. Budući da je u ovom postupku prvostupanjski sud pravilno utvrdio da o spornoj ugovornoj odredbi stranke nisu pregovarale to se ne radi o istovjetnom činjeničnom stanju kao u predmetu u kojem je donijeta odluka Županijskog suda u Zagrebu, Gž 2101/22 na koju se žalitelj neosnovano poziva (u kojem je utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo) te je ista neprimjenjiva u okolnostima ovog predmetnog slučaja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog (ne)prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12.2. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Kako se u ovom predmetu radi o tipskom ugovoru te se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da tuženik - banka o navedenim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

13. Nastavno na žalbene navode tuženika, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, treba reći da pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Stoga, protivno navodima tuženika u žalbi, prvostupanjski sud je sveobuhvatnom analizom svi relevantnih čimbenika izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično čemu i ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a time i nesavjesnost tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem iste. Navedeno iz razloga jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj budući da je znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se ista odnosi, znao je da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi niti je bio upoznat na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, ista naplaćuje. Iz navedenoga proizlazi da je sporna odredba sukladno čl. 81. st.1. ZZP/03 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 87. st. 1. citiranog Zakona ništetna pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost iste.

14. Slijedom navedenog pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud je obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. To iz razloga jer se tuženik kao trgovac u konkretnom slučaju nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pregovaralo, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja

– potrošača pa je stoga upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju što ga čini nepoštenim stjecateljem.

14.1. U svezi odluke o tijeku zateznih kamata tuženik se u žalbi pogrešno poziva na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ( NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ( NN 83/20.) iz razloga što su čl. 1. navedenog zakona propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, slijedom čega se odredba čl. 7. tog zakona o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak.

15. Irelevantno je i ukazivanje tuženika da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima jer okolnost da je zakonom dopušteno ugovaranje navedenih naknada ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

16. Neutemeljeno žalitelj osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Naime shvaćanje prvostupanjskog sud glede prigovora zastare podudarno je zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude, jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 10. stavak 1. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

17. Obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o obvezi tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju pozivom na odredbu članka 154. stava 1. u svezi članka 155. ZPP-a, a odmjerenim za poduzete parnične radnje po punomoćniku tužitelja sukladno odredbama Tarife te je pri tom pravilno dosudio tužitelju i trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer stranci koja je zastupana po punomoćniku - odvjetniku i koji pristupi na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude (tako i Rev 1094/24).

18. Slijedom navedenoga te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer tuženik u istom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Rijeci 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić