REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1180/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, kao predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici mr.sc. Gordani Šimunov, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Grada Zadra, Zadar, Narodni trg 1, OIB: 09933651854, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj: P-2010/2024-13 od 16. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj: P-2010/2024-13 od 16. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj stekao vlasništvo na nekretnini oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 1512 m2, nastaloj parcelacijom matične kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 96108 m2, sve prema pripadajućem geodetskom elaboratu, uz dužnost tuženika da dozvoli prijenos prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na ime tužitelja (točka I. izreke). Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi u iznosu od 1.079,64 eura (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11., kao i bitnih povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 8. i člankom 338. stavkom 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), nadalje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome, tuženik smatra kako tužitelj svoje navode o stjecanju dosjelošću nije dokazao ni jednim materijalnim dokazom, niti je proveden očevid na licu mjesta radi utvrđivanja faktičkog posjeda tužitelja, a da upravo iz materijalne dokumentacije, posebice zemljišnih knjiga i povijesti posjedovanja, proizlazi da na predmetnom zemljištu nije bilo evidentiranih prednika tužitelja, već da je isto oduvijek predstavljalo šumu kao općinsku odnosno općenarodnu imovinu, a kasnije vlasništvo Republike Hrvatske koja da je 2009. godine izdvojila predmetno područje iz šumskogospodarske osnove te ga je na temelju pravomoćnog upravnog akta prenijela u vlasništvo tuženika radi izgradnje poduzetničke zone, za što je tuženik platio Hrvatskim šumama pripadajuću naknadu i u dobroj vjeri uknjižio svoje pravo vlasništva. U vezi s time, prvostupanjski sud da nije ocijenio prigovor tuženika istaknut u smislu članka 130. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZVDSP), prema kojoj odredbi se vlasništvo stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti onome koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva na nekretnini dok još zakonom stečeno pravo nije bilo upisano. Konačno, tuženik ističe da je Zakon o šumama iz 1977. godine izričito branio mogućnost dosjedanja prava vlasništva na šumama i šumskom zemljištu, te se u tom pravcu, kao primjer, poziva na rješenje Komisije za uzurpaciju koja je 1980. odbila priznati pravo vlasništva na šumskom zemljištu. Žalbeni je prijedlog tuženika preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Potražuje trošak žalbe.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u okviru kojeg je osporio žalbu i žalbene navode tuženika, uz prijedlog da se žalba odbije i prvostupanjska presuda potvrdi.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini označenoj kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 1512 m2, nastaloj parcelacijom matične kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 96108 m2, sve prema pripadajućem geodetskom elaboratu, uz zahtjev za provedbu upisa tog prava na ime tužitelja u zemljišnoj knjizi.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, u bitnome s obrazloženjem da je tužitelj bio u isključivom, neprekidnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine preko svog oca ZUK i njegovih prednika zasigurno od 1945. godine, a takav posjed da su nakon njegove smrti 1972. godine preuzela njegova djeca, sve do konačnog efektivnog posjeda FU (brata tužitelja) koji da ju je zadnji obrađivao do svoje smrti, cijeneći pritom i međusobnu diobu iz 2002. godine kada je sporna nekretnina pripala tužitelju, iz čega proizlazi da su se protekom roka dosjedanja od 40 godina, dakle još 1985. godine, a svakako do 1. siječnja 1997. kada je stupio na snagu izvorni Zakon o vlasništvu o drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96; dalje: ZVDSP/96) s (naknadno ukinutom) odredbom članka 388. stavka 4., ispunili uvjeti iz članka 159. stavka 4. ZVDSP-a za stjecanje predmetne nekretnine (izvanrednom) dosjelošću, neovisno o tome što je predmetna nekretnina ranije bila upisana kao društveno vlasništvo.

7. Postupajući u smislu odredbe članka 365. ZPP-a, ovaj žalbeni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pritom dodatno po službenoj dužnosti na zakonom predviđene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Po tako provedenom ispitivanju, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

8. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati s obzirom na to da sadrži sve zakonom propisane elemente, a izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni obrazloženju, u okviru kojeg su izneseni valjani i dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koje je prvostupanjski sud utvrdio na temelju slobodne ocjene svih provedenih dokaza, pri čemu ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju izvedenih dokaza i samih tih dokaza u spisu. Drugačija ocjena dokaza koju u okviru svoje žalbe iznosi tuženik, odnosno njegovo nezadovoljstvo činjeničnim zaključcima prvostupanjskog suda, ne umanjuje sama po sebi pravilnost i zakonitost pobijane presude.

8.1. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, kao ni bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbama članka 8. i članka 338. stavka 4. ZPP-a.

8.2. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Naime, prema odredbi članka 159. stavka 3. ZVDSP-a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten, stječe je u vlasništvo dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, dok će, prema stavku 4. istog članka, samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, steći vlasništvo tih stvari dosjelošću tek pošto je njegov barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 3.

9.1. Člankom 388. stavkom 4. izvornog ZVDSP/96 bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ta odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda RH broj: U-I-58/1997 i dr. od 17. studenog 1999.

9.2. Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekle na temelju ukinute odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP/96, nego na temelju drugih odredaba toga Zakona (tako Vrhovni sud RH u Rev 755/2024 i dr.). Naime, rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, pa i donošenjem neustavne zakonske odredbe koja je naknadno ukinuta, mora snositi država (u širem smislu te riječi) te se posljedice takve greške ne smiju ispravljati na teret građana koji su tim povodom stekli određena prava.

10. Pravilno polazeći od navedenih materijalnopravnih izvora, prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti pitanja bitnih za ovaj spor, utvrdio da je tužitelj preko svojih prednika (oca ĐU i ranije djeda Z i njegovih prednika) u isključivom, neprekidnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine zasigurno od 1945. godine, iza Drugog svjetskog rata, da su nakon očeve smrti 1972. godine posjed preuzeli njegovi nasljednici (tužitelj, njegova majka i braća), sve do konačnog efektivnog posjeda FU (brata tužitelja) koji ju je zadnji obrađivao do svoje smrti te obiteljske diobe iz 2002. godine kada je sporna nekretnina pripala tužitelju, a iz čega proizlazi da je tužitelj putem svojih prednika bio u posjedu predmetne nekretnine svakako preko 40 godina, a time da su se još 1985. godine, a svakako 1. siječnja 1997. kada je stupio na snagu izvorni ZVDSP/96 s (naknadno ukinutom) odredbom članka 388. stavka 4., ispunili zakonski uvjeti za stjecanja prava vlasništva dosjelošću, cijeneći pritom činjenicu da nitko drugi nije polagao prava na predmetnom zemljištu koje je ranije bilo upisano kao društveno vlasništvo.

10.1. Takva činjenična utvrđenja i materijalnopravne zaključke prihvaća u cijelosti, kao pravilne, ovaj drugostupanjski sud budući da su isti valjano, uvjerljivo i dostatno obrazloženi, a činjenična utvrđenja proizlaze iz izvedenih i pravilno ocijenjenih dokaza te ih tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u pitanje. To posebice iz razloga što takva utvrđenja proizlaze iz iskaza petero saslušanih svjedoka i tužitelja, koji iskazi su suglasni u pogledu odlučnih činjenica te su kao takvi životni, logični i vjerodostojni neovisno o tome što su neki od svjedoka rođaci tužitelja. Naime, iz njihovih iskaza suglasno proizlazi da je predmetno zemljište od davnina ograđeno prastarim suhozidom i dijelom žicom (što je u skladu i sa skicom izmjere u geodetskom elaboratu, stranica 22 spisa) te da su ondje prednici tužitelja (djed Z kao i njegovi prednici, zatim otac JU te potom majka i braća tužitelja) najprije obrađivali vinograd, a potom uzgajali voće (maraske), povrće (krumpir, zelje, luk i sl.) i hranu za stoku, da to područje faktički nije nikada predstavljalo šumu već obradivo zemljište koje je ograđeno prastarim suhozidom sastavljenim od kamenja koje se vadilo prilikom kopanja, te da nikada nitko, pa ni od strane općinske odnosno državne vlasti ili Hrvatskih šuma koje su gospodarile okolnim područjem, nije tužitelju i njegovim prednicima smetao u predmetnom posjedu ili im ga osporavao.

11. Pritom se ističe da se samostalnost i poštenje posjeda predmnijevaju (članak 11. stavak 2. i članak 18. stavak 5. ZVDSP-a), dok sama kvaliteta posjeda obuhvaća prvenstveno činjenična pitanja koja se utvrđuju na temelju faktičnog stanja odnosno svih okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu pisana dokumentacija (zemljišne knjige, katastarski operat) koja je vođena bez sudjelovanja tužitelja i njegovih prednika, kao ni njihova pravna neukost odnosno neraspolaganje pisanom pravnom osnovom za posjed, nisu sami po sebi dovoljni dokazi o suprotnom. Jednako vrijedi i za rješenje Komisije za uzurpacije iz 1980. godine (stranica 120 spisa), na koje tuženik kao primjer upire u žalbi, a iz kojeg proizlazi da tamošnjim podnositeljima nije priznato pravo vlasništva, unatoč tome što su bili u posjedu svojeg zemljišta od davnina, isključivo zato što se tada vlasništvo nije moglo dosjedati na šumama i šumskom zemljištu u društvenom vlasništvu. Naime, ta pravna prepreka je naknadno otpala upravo stupanjem na snagu članka 388. stavka 4. izvornog ZVDSP/96, na temelju kojeg je i ovdje tužitelju omogućeno steći pravo vlasništva.

12. Nadalje, kraj činjenice da se predmetno zemljište nalazi u teritorijalnom obuhvatu tuženika kao jedinice lokalne samouprave, te da se isto nalazi u posjedu tužitelja i njegovih prednika već desetljećima, ograđeno prastarim suhozidom, a da sukladno iskazima saslušanih svjedoka nitko (pa ni službe tuženika) nije nikada smetao tužitelja i njegove prednike u posjedovanju, dok je dosjelost za korist tužitelja u svakom slučaju nastupila prije upisa prava vlasništva tuženika na temelju upravnog akta iz 2009. godine (stranice 61-64 spisa), iz navedenog proizlazi da je tuženik znao, a u svakom slučaju s obzirom na okolnosti mogao znati, da je predmetno zemljište opterećeno pravima trećih osoba, pa se ne može pozivati na načelo zaštite stjecanja povjerenjem u zemljišne knjige u smislu odredbe članka 130. stavka 2. ZVDSP-a.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pored činjenice da je tužbi priložen potvrđeni geodetski elaborat na temelju kojeg je moguće identificirati predmetnu nekretninu, a u okviru kojeg elaborata je prikazan i stari suhozid koji ju omeđuje (skica izmjere na stranici 22 spisa), što je u suglasju s iskazima tužitelja i saslušanih svjedoka, kao i pored činjenice da se predmetna nekretnina iza smrti tužiteljevog brata FU više nije obrađivala (što nema utjecaja na odluku o meritumu budući da je dosjelost nastupila mnogo ranije), a s druge strane cijeneći da tuženik u odgovoru na tužbu kao ni na pripremnom ročištu nije osporavao geodetski elaborat niti konkretno osporio identitet predmetne nekretnine, iz navedenog dakle proizlazi da činjenica što prvostupanjski sud nije u tijeku postupka proveo i očevid na licu mjesta nema, sama po sebi, utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

14. Konačno, budući da je Zakonom o šumama („Narodne novine” broj: 20/77) bila propisana zabrana stjecanja prava vlasništva na šumama i šumskom zemljištu u društvenom vlasništvu, jednako kao što je to opći propis – Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 6/80 i 36/90; „Narodne novine“ broj: 53/91 i 91/96) predviđao za sve stvari u društvenom vlasništvu (članak 29.), proizlazi da je stupanjem na snagu odredbe članka 388. stavka 4. izvornog ZVDSP/96, koji zakon je po ukidanju društvenog vlasništva jedini propisivao pravila o dosjelosti neovisno o namjeni zemljišta, ta pravna zapreka otklonjena. S druge strane, do trenutka ukidanja te zakonske odredbe, 17. studenog 1999., tužitelj je putem svojih prednika ionako već stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti.

15. Dakle, na temelju odlučnih činjenica koje su valjano utvrđene u zakonito provedenom postupku, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo zaključivši da je tužitelj pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao temeljem (izvanredne) dosjelosti, koje pravo je tužitelj ovlašten upisati u zemljišnu knjigu (članak 130. stavak 1. ZVDSP-a), pa je time pravilno prihvaćen postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti, uz dosudu tužitelju pripadajućih parničnih troškova koji nisu određeno osporeni u žalbi.

16. Slijedom svega iznesenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP- a, odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

17. Tuženik nije uspio sa svojom žalbom pa je, temeljem odredbe članka 166. stavka 1. u vezi s odgovarajućom primjenom odredbe članka 154. stavkom 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Puli 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Zoran Šarić