Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1208/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnik Željko Lubina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. u stečaju, sa sjedištem u [adresa], i punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-971/2024-7 od 21. siječnja 2026., dana 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-971/2024- 7 od 21. siječnja 2026. u dijelu pod točkom I. izreke u kojem se nalaže tuženici isplatiti tužitelju iznos od 75,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2020. pa do isplate i u dijelu pod točkom II. izreke i sudi:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 75,00 EUR sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 58,10 EUR-a sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“ II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za nadoknadu troškova parničnog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 100,00 eura kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici troškove žalbe u iznosu od 125,00 eura, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 62,50 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 75,00 eura sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan (točka I. izreke). Navedenom presudom nalaže se tuženici u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 58,10 EUR-a sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom I. izreke u kojem se nalaže tuženici naknaditi tužitelju iznos od 75,00 eura zajedno sa zateznim kamatama te u dijelu pod točkom II. izreke, pravovremeno se žali tuženica zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno istu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak te zahtijeva nadoknadu troškova žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženica u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

5. Neosnovan je žalbeni navod tuženice u kojem ističe da je počinjena bitna povreda odredbe članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP jer ne postoji identitet spora u odnosu na razliku između iznosa koji je tužitelj potraživao u mirnom postupku i iznosa koji potražuje tužbom. Odredba članka 191. stavka 1. ZPP, koja definira preinaku tužbe, razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva od povećanja postojećeg zahtjeva iz čega proizlazi da povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegove istovjetnosti, a tužitelj je ovlašten na preinaku tužbe do zaključenja prethodnog postupka u skladu s odredbom članka 190. stavka 1. ZPP.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 345,29 eura za dan 13. listopada 2012. proveden u pritvoru/istražnom zatvoru (od ukupno provedenih 1240 dana) sa zateznim kamatama. Tužitelj zahtijeva naknadu štete zbog neopravdane osude primjenom odredbe članka 480. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997., 27/1998., 58/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002. i 115/06, dalje: ZKP/97.), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

7. U predmetnom postupku nije sporno:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona/97;

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.;

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, broj: K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe;

- da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio u siječnju 2020.;

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske;

- da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru, da je istim dopisom tužitelj je upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske;

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos;

- da je tužitelj tužbu u predmetnom postupku podnio 27. ožujka 2024.

8. Sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare kao neosnovan smatrajući da je tužba podnesena u trogodišnjem zastarnom roku, da je 10. travnja 2020., kad je tužitelj Ministarstvu pravosuđa podnio zahtjev za naknadu štete došlo do zastoja zastare koji je zastoj trajao do očitovanja Ministarstva dopisom od 2. veljače 2023.

8.1. Nadalje, sud prihvaća iskaze tužitelja (u predmetu Pn-269/23) o okolnostima od pozivanja na razgovor, zadržavanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru u kojima je proveo ukupno 1240 dana, uvjetima i okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, osobnim i obiteljskim prilikama, zdravstvenom stanju, postupanju prema njemu kao i izvještavanju medija te o okolnostima okretanja leđa od strane ljudi, kao uvjerljive i logične te zaključuje da je očito da neosnovano lišenje slobode u tim okolnostima, i uopće lišavanje slobode, donosi osobi lišenoj slobode, tek kasnije oslobođenoj optužbe presudom težak nemir, probleme, duševne i fizičke patnje. Sud utvrđuje da je tužitelj, s obzirom na navedeno i okolnost da je oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, pretrpio neimovinsku štetu.

8.2. Konačno, sud zaključuje da tužitelju za dan neosnovanog lišenja slobode za koji tužitelj u ovom predmetu zahtijeva naknadu štete (13. listopada 2012.), pripada iznos od 75,00 eura, što predstavlja pravičnu novčanu naknadu za dan lišenja slobode. Za više zatraženi iznos na ime naknade neimovinske štete sud odbija tužbeni zahtjev kao djelomično neosnovan.

9. U žalbenom postupku je sporno, a što je bilo sporno i tijekom prvostupanjskog postupka, je li nastupila zastara potraživanja, zatim pravo tužitelja na naknadu štete odnosno može li samostalno egzistirati tužbeni zahtjev u odnosu na pojedinačne dane lišenja slobode te visina dosuđenog, odnosno odbijenog iznosa tužbenog zahtjeva na ime naknade neimovinske štete.

10. Ocjenjujući prigovor zastare kao neosnovan, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. U odnosu na pitanje zastare u predmetnom postupku, mjerodavne su sljedeće zakonske odredbe.

11.1. U skladu s odredbom članka 14. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - službeni pročišćeni tekst, 91/2012., 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 126/2019., 80/2022., 36/2024., 72/2025. - dalje: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. U skladu s odredbom članka 573. ZKP/08 stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 110/1997., 27/1998., 58/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002. i 115/2006. – dalje: ZKP/97) osim, među ostalim, odredbe glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. U skladu s odredbom članka 480. stavka 1. točke 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

11.2. Pravo na naknadu štete u skladu s odredbom članka 477. stavka 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema članku 477. stavku 2. ZKP/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

11.3. U skladu s odredbom članka 478. stavka 1. ZKP/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva, dok prema stavku 2. tog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), poslovni broj Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

12. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe kad je drugostupanjskom odlukom VSRH, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kao i to da je navedenu drugostupanjsku odluku tužitelj zaprimio u siječnju 2020. Dakle, u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći u siječnju 2020.

13. Nadalje, slijedom prethodno citiranih odredbi, očito je da je odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu unutar zastarnog roka te je isti imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavka 2. ZKP/97. Zbog toga je, 10. travnja 2020. u skladu s tim propisom nastupio zastoj zastare, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

14. Međutim, zaključak suda da je, nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog Ministarstva pravosuđa i uprave da je njegov zahtjev osnovan (dopisom Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023.), ponovno počela teći zastara, odnosno da je zastoj zastare trajao od obraćanja Ministarstvu 10. travnja 2020., kad je tužitelj podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete, pa do dopisa Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023., je neosnovan.

15. Naime, utjecaj zastoja zastare definiran je odredbom članka 238. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. – dalje: ZOO) prema kojem, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, a prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Odredbama članaka 235.-239. ZOO, propisani su pojedini slučajevi kad zastara ne teče, i to primjerice, između osoba koje se nalaze u određenim odnosima zbog kojih nije životno očekivati pokretanje postupaka (npr. za tražbine između bračnih drugova ili osoba zaposlenih u tuđem kućanstvu prema poslodavcu), ili kad zbog nesavladivih prepreka nije moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili pak životno očekivati, pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

16. U konkretnom slučaju, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva zastara je prestala teći, ali je taj zastoj zastare trajao tri mjeseca jer je odredbom istog članka, nakon proteka tromjesečnog, oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten, i imao mogućnost, podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći pa onda nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

17. Sadržajno jednaku procesnu pretpostavku obraćanja prije podnošenja tužbe sadrži i ZPP, u odredbama članka 186.a, prema kojima se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu (stavak 1.), podnošenjem zahtjeva iz stavka 1. zastarijevanje zastaje. (stavak 2.), a ako zahtjev iz stavka 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

18. U vezi navedenih, a u ovom predmetu ekvivalentnih zakonskih odredbi, jasna je praksa sudova Republike Hrvatske, pa tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je, primjerice, u odlukama broj Revr-1081/2013.-2 od 3. siječnja 2017. i broj Revr 1204/2015-2 od 11. srpnja 2017., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, obrazložio sljedeće:

„odredba čl. 186.a st. 3. ZPP jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO. Slijedom tih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. (…) kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od tri godine.“

19. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske.

20. Nadalje, sud prvog stupnja podredno zaključuje da je izjavom Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske od 2. veljače 2023. priznat dug pa da bi svakako došlo do prekida zastare te bi zastara, u skladu s odredbom članka 245. stavka 1. ZOO počela teći iznova, odnosno da i zbog navedenog razloga zastara utužene tražbine nije nastupila.

21. Međutim, u okolnostima predmetnog postupka, niti ovaj zaključak o priznanju duga i prekidu zastare nije osnovan.

22. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 3. veljače 2023., ponudilo tužitelju da mu plati iznos od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a tužitelj na ponudu po visini nije pristao te je stoga podnio ovu tužbu radi naknade štete.

23. Prvenstveno ovaj sud ističe da priznanje duga, u smislu čl. 240. ZOO, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri. (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud).

24. Cijeneći utvrđene činjenice predmetnog postupka, prema shvaćanju ovog suda navedeno očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga iz članka 240. ZOO kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz članka 150. ZOO s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to u skladu s odredbama posebnog zakona, ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen.

25. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, izraženom u odlukama Rev-724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, a u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, navodi se sljedeće:

"Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

26. S obzirom na to da su odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. - dalje: ZOO/1991) istovjetne odredbama članka 240. ZOO, navedeno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO, odnosno ovaj slučaj.

27. U skladu s odredbom članka 240. stavka 2. ZOO, priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tužena dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate, a činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tužene kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno čl. 150. ZOO, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

28. Dakle, kako odgovor tuženice koji je prethodio predmetnom postupku ne predstavlja priznanje duga, na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO te zastara nije mogla početi teći iznova.

29. Zastara je počela teći od trenutka zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj: I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., odnosno prvog sljedećeg dana, 4. siječnja 2020. Od zaprimanja pravomoćne presude (4. siječnja 2020.) do podnošenja zahtjeva za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa (10. travnja 2020.) prošlo je tri mjeseca i šest dana. Podnošenjem prijedloga (10. travnja 2020.) počeo je teći zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca (u skladu s odredbom članka 478. stavka 1. i 2. ZKP/97) do dana 10. srpnja 2020., kada zastoj zastare prestaje. Od 10. srpnja 2020. zastara je počela ponovno teći, a do tad proteklo vrijeme uračunava se u zastarni rok, dok se vrijeme zastoja ne uračunava. Dakle, s obzirom na to da je prije zastoja zastare proteklo tri mjeseca i šest dana, nakon zastoja zastare potrebno je još dvije godine osam mjeseci i 25 dana kako bi zastara nastupila. Taj dan je 4. travnja 2023., što znači da je tog dana zastara nastupila. Tužba je u ovom postupku podnesena 27. ožujka 2024., dakle nakon 4. travnja 2023., odnosno nakon proteka propisanog trogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97.

30. Slijedom svega navedenog, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo, radi čega je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

31. Prvostupanjski sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev, međutim, takvo odbijanje je posljedica pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je prvostupanjski sud pogrešno otklonio prigovor zastare kojeg je istaknula tuženica te se upustio u ocjenu visine štete koja je prouzročena tužitelju, pritom ocijenivši da primjeren iznos naknade štete iznosi 75,00 eura, dok je preostali zatraženi iznos ocijenio neosnovanim.

32. Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan te je valjalo, primjenom odredbe članka 373. stavka 3. ZPP, preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu, tj. odbiti tužbeni zahtjev u iznosu od 75,00 eura. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

33. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u postupku, na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP, preinačena je odluka o troškovima postupka te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

34. Prema ocjeni suda drugog stupnja, tuženica je u cijelosti uspjela u sporu te je tužitelj, primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023.), dužan nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u cijelosti.

35. U skladu s Tarifom i postavljenom zahtjevu na ročištu održanom 21. siječnja 2026. (stranica 28. spisa), a prema vrijednosti predmeta spora, troškovi sastava odgovora na tužbu 50 bodova, odnosno 100,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), te pristupa ročištu 21. siječnja 2026. 50 bodova, odnosno 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife) odnosno ukupno 200,00 eura. Tuženici nisu priznati zatraženi troškovi sastava dopisa Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske kojim se daje odgovor na zahtjev tužitelja za naknadu štete (stranice 21-22 spisa), jer u tom postupku tuženicu nije zastupalo državno odvjetništvo stoga u skladu s odredbom članka 163. ZPP nema pravo na nadoknadu tih troškova. Stoga je, primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP, odlučeno kao pod točkama II. i III. izreke ove presude.

36. S obzirom na to da je žalba tuženice osnovana u cijelosti tuženica ima pravo na troškove sastava iste u skladu s Tbr. 10/1 Tarife (Tbr. 7/1 uvećano za 25%) od 62,50 bodova, odnosno 125,00 eura, dok joj to pravo u preostalom dijelu zatraženog iznosa od 62,50 eura (31,25 bodova) u skladu s odredbama članaka 154. stavka 1., članka 155. stavka 1. i članka 166. stavka 2. ZPP ne pripada, tako da je primjenom navedenih odredaba odlučeno kao pod točkama IV. i V. izreke ove presude.

U Zagrebu 23. ožujka 2026.

Sutkinja:

Vesna Žulj