Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1246/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Mandarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-182/2023-11 od 29. prosinca 2025., dana 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn- 182/2023-11 od 29. prosinca 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da isplati tuženiku iznos od 75,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2020. do isplate, te u točki II. izreke (odluka o troškovima postupka), i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja JK za isplatu iznosa od 75,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2020. do isplate.

2. Nalaže se tužitelju JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da nadoknadi tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, trošak parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da nadoknadi tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, trošak žalbenog postupka u iznosu od 62,50 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 62,50 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 75,00 EUR sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 51,54 EUR-a sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

2. Protiv točke I. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je djelomično usvojen tužbeni zahtjev te protiv točke II. prvostupanjske presude u cijelosti, žalbu podnosi tuženica zbog bitnih povreda parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica u bitnome ističe kako je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo, uzevši u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio njezin prigovor zastare kao neosnovan. Nadalje, čak i da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, tuženica ističe kako potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan neosnovanog lišenja slobode ne može egzistirati kao cjelina. Naime, pravična novčana naknada za neosnovano zatvaranje se mora utužiti kao cjelina, tj. za cjelokupni boravak u zatvoru, dok tužitelj utužuje svaki pojedini dan u zatvoru kao zasebnu neimovinsku štetu. Tuženica smatra da takvo postupanje tužitelja predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja i nedopušteno raspolaganje stranke iz čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Naposljetku, što se tiče visine štete, tuženica smatra da je primjerena naknada štete za jedan dan neosnovanog lišenja slobode iznosi 37,16 EUR. Tuženica posljedično prigovara i odluci o trošku parničnog postupka. Slijedom svega navedenoga, tuženica predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 125,00 EUR, tj. trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovane neosnovanim lišenjem slobode u iznosu od 345,29 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2010. do isplate.

5.1. Tužitelj je bio neosnovano lišen slobode 1240 dana i to od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine. U ovom postupku tužitelj ne traži naknadu za sve dane neosnovanog lišenja slobode već samo za štetu koju je zbog neosnovanog lišenja slobode pretrpio dana 2. ožujka 2010. godine.

5.2. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 75,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2020. do isplate. Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja u preostalom zatraženom iznosu od 270,29 EUR kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos teče od 3. ožujka 2010. do 9. travnja 2020.

6. Predmetni postupak predstavlja spor male vrijednosti, budući da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, sukladno članku 458. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP).

7. Prema odredbi čl. 467. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, tako da žalbeni navodi, kojima se sadržajno upire na žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu predmet razmatranja u postupku pred drugostupanjskim sudom.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženice, nije utvrđena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

10. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno sljedeće:

- da se protiv tužitelja vodio kazneni postupak radi sumnje da je počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06., 110/07., 152/08. – dalje: KZ/97),

- da je tužitelj bio u pritvoru, odnosno u istražnom zatvoru u razdoblju od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine, tj. 1240 dana ili tri godine i 144 dana

- da je tužitelj presudom Županijskog suda u Splitu K-13/18 oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva, a tu je presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine

- da je presudom Vrhovnog suda tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe

- da je tužitelju presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske uručena 3. siječnja 2020. godine,

- da se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske 10. travnja 2020. godine radi naknade štete koja je tužitelju nastala neosnovanim lišenjem slobode

- da je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u predmetu UP/I-702- 03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. godine ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura za 1240 dana u kojima je tužitelj bio neosnovano lišen slobode, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u istražnom zatvoru

- da je predmetnim dopisom tužitelj upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske

- da je tužitelj smatrao da je ponuđeni iznos neprimjeren te je 15. svibnja 2023. godine pokrenuo predmetni parnični postupak

11. U predmetnom postupku je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je neosnovan prigovor zastare, kojeg je tuženica istaknula u tijeku prvostupanjskog postupka te koji prigovor ponovno ističe u tijeku drugostupanjskog postupka. Drugim riječima, potraživanje tužitelja je zastarjelo u cijelosti, a što će ovaj sud drugog stupnja obrazložiti u nastavku ove presude.

12. Institut naknade štete radi neosnovanog lišenja slobode uređuju odredbe Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 178/2004, 115/2006, 152/2008, 76/2009, 80/2011, 143/2012, dalje u tekstu: ZKP/97) u Glavi XXX pod naslovom - Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba. Unatoč donošenju novog ZKP-a, navedena glava ZKP/97 se i dalje primjenjuje do donošenja posebnog zakona, a kako je to propisano čl. 573. alinejom 3. novog Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 80/2022, 36/2024).

12.1. Osoba koja je bila neosnovano lišena slobode ima pravo na naknadu štete, a kako je to propisano odredbama članka 476. (čl. 494.) i članka 480. (čl. 498.) ZKP/97. Tako je člankom 480. st. 1. toč. 1. (čl. 498.) izričito propisano da pravo na naknadu štete pripada i osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena.

12.2. U konkretnom slučaju se upravo to i dogodilo – tužitelj je proveo 1240 dana u pritvoru, a naposljetku je pravomoćnom presudom oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva.

12.3. Nadalje, člankom 477. (čl. 495.) st. 1. i 2. ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

12.4. Tužitelj je pravomoćno oslobođen optužbe u postupku u kojem je viši sud rješavao povodom žalbe na prvostupanjsku presudu, tj. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine je potvrdio presudu Županijskog suda u Splitu K-13/18 kojom je tužitelj oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva.

12.5. Tužitelju je presuda višeg suda dostavljena dana 3. siječnja 2020. godine, te je od idućeg dana počeo teći zastarni rok od 3 godine, sve u smislu čl. 477. st. 1. ZKP/97. Kada bi zastarni rok tekao nesmetano, bez zastoja i prekida tijeka zastare, tražbina tužitelja bi zastarjela dana 4. siječnja 2023. godine.

12.6. Međutim, tužitelj se, dana 10. travnja 2020., obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske radi postignuća nagodbe o postojanju štete radi neosnovanog lišenja slobode te dobrovoljnoj isplati naknade štete, a isto predstavlja i procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe u parničnom postupku.

12.7. Člankom 478. st. 1. i 2. (čl. 496.) ZKP/97 propisano je da, nakon što se oštećenik obrati Ministarstvu pravosuđa radi postizanja nagodbe, ako njegov zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Dok traje postupak nagodbe pred Ministarstvom pravosuđa, ne teče zastarni rok od tri godine.

12.8. Ministarstvo pravosuđa se obratilo tužitelju dopisom od 2. veljače 2023. godine te je ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura, a tužitelj, nezadovoljan nagodbenim prijedlogom, pokreće predmetni postupak dana 15. svibnja 2023.

13. Prvostupanjski sud smatra da je zastarni rok od tri godine bio u zastoju od dana kada se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa sve do dana kada se Ministarstvo pravosuđa obratilo tužitelju sa svojim nagodbenim prijedlogom, tj. od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud smatra da tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo.

14. Međutim, takvo tumačenje prvostupanjskog suda u vezi zastoja zastare je pogrešno, budući da zastoj zastare u konkretnom predmetu traje svega tri mjeseca, a što će se dodatno obrazložiti u nastavku.

15. Utjecaj zastoja zastare definiran je odredbom čl. 238. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, a prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

16. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi čl. 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva Ministarstvu pravosuđa zastara je prestala teći, ali je taj zastoj zastare trajao svega tri mjeseca, budući da je protekom roka od tri mjeseca oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je za čitavo to razdoblje trajao zastoj zastare, imajući u vidu ovlaštenje tužitelja da po proteku tri mjeseca podnese tužbu nadležnom sudu. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju da se Ministarstvo nikada ne obrati tužitelju, zastara nikada ne bi nastavila teći i nikada ne bi mogla ni nastupiti, a što nije prihvatljivo.

17. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa 10. travnja 2020. pa sve do 10. srpnja 2020. Nadalje, do podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa 10. travnja 2020. već je protekao određeni rok zastare koji je počeo teći od zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., koja je zaprimljena dana 3. siječnja 2020. i taj rok je nastavio teći nakon zastoja zastare od tri mjeseca. Dakle, kako je od primitka oslobađajuće odluke dana 3. siječnja 2020. do podnošenja tužbe u ovom postupku dana 15. svibnja 2023. proteklo tri godine, četiri mjeseci i 12 dana, od kojeg se razdoblja oduzimaju (samo) tri mjeseca kad zastara nije tekla odnosno kad je trajao zastoj zastare, jasno je da je protekao trogodišnji zastarni rok, propisan člankom 477. stavak 1. ZKP/97. Točnije, tužitelj je podnio tužbu jedan mjesec i 12 dana nakon isteka zastarnog roka.

18. Također valja i istaknuti da prijedlog za sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura za 1240 dana u kojima je tužitelj bio neosnovano lišen slobode, koji je Ministarstvo pravosuđa uputilo tužitelju dopisom od 2. veljače 2023., ne predstavlja priznanje duga niti stvara pravni učinak prekida zastare, u smislu čl. 240. i 245. ZOO-a.

18.1. Priznanje duga, u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (isto stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

18.2. Očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga na način kako je to propisano odredbom čl. 240. ZOO-a, koje za posljedicu ima prekid zastarijevanja, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe u smislu odredbe čl. 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski i to sukladno odredbama posebnog zakona (ZKP/97), koju ponudu je tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije niti sklopljen. Pritom se napominje da činjenica priznanja pravne osnovanosti zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor protivne strane kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno odredbi čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

18.3. Prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama Rev- 724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, a u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: "Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO-a može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo, radi čega je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

20. Dakle, tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan te je valjalo, primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu, tj. odbiti tužbeni zahtjev u iznosu od 75,00 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki I. stavku 1. drugostupanjske presude.

21. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u postupku, temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, preinačena je odluka o troškovima postupka te je odlučeno kao u točki I. stavku 2. ove drugostupanjske odluke.

21.1. Naime, prema ocjeni suda drugog stupnja, tuženica je u cijelosti uspjela u sporu te je tužitelj, primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23), dužan nadoknaditi tuženici nužne troškove parničnog postupka u cijelosti.

21.2. Uzevši u obzir vrijednost predmeta spora (345,29 EUR) i zahtjev za naknadu parničnog troška kojeg je tuženica postavila na ročištu od 9. prosinca 2024. (list 63- 64 spisa), tuženici je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu, održanom 9. prosinca 2024. godine u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), tj. ukupno 100 bodova ili 200,00 eura (Tbr. 54. Tarife). Stoga je odlučeno kao u točki I. stavku 2. ove drugostupanjske odluke.

22. Naposljetku, budući da je sa žalbom u cijelosti uspjela, tuženica ima pravo i na naknadu troška žalbenog postupka. Tuženica potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 bodova ili 125,00 EUR. Međutim, tuženica je pobijala dosuđeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 75,00 EUR, a radi čega trošak sastava žalbe iznosi 31,25 bodova, a ne 62,50 bodova. Dakle, vrijednost pobijanog dijela spada u niži tarifni razred u odnosu na tarifni razred prema vrijednosti predmeta spora. Naime, kada se presuda pobija žalbom, za trošak sastava žalbe je relevantna vrijednost pobijanog dijela, tj. iznos od 75,00 EUR, a ne cjelokupna vrijednost predmeta spora, tj. iznos od 345,29 EUR. Stoga tuženica ima pravo na trošak sastava žalbe u iznosu od 31,25 bodova ili 62,50 EUR (Tbr 10.1. Tarife u vezi s Tbr 7.1. Tarife), a nema pravo na naknadu troška u preostalom zatraženom iznosu od 62,50 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki II. I III. ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 23. ožujka 2026.

Sutkinja:

Sanja Joka Umićević