- 1 -              Poslovni broj: Usž-1490/23-2

Poslovni broj: Usž-1490/23-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Ž. J. iz G. B., OIB …, kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu V. & R. & C. d.o.o., G., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja obveze poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-1086/2022-7 od 7. veljače 2023. na sjednici vijeća održanoj dana 10. siječnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: 2 UsI-1086/22-7 od 7. veljače 2023.

 

Obrazloženje

 

1.               Presudom Upravnog suda u Osijeku, točkom I. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje točke 2 rješenja tuženika klasa: UP/II-471-02/21-01/233, urbroj: 513-04-22-2 od 27. svibnja 2022. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda V., Službe za nadzor, klasa: UP/I-471-02/20-01/16, urbroj: 513-07-10/21-9 od 25. veljače 2021. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Osporavanim rješenjem tuženika od 27. svibnja 2022. točkom 1. izreke obustavljen je postupak po žalbi u dijelu koji se odnosi na poreznu obvezu iz  točke I. 1., i s tim u vezi u odgovarajućem dijelu točke III. 1., III. 2., III. 3., IV., V. i VI. izreke rješenja prvostupanjskog poreznog rješenja od 25. veljače 2021. zbog nastupa zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. U preostalom dijelu izreke rješenja ostaje na snazi (točka 2. tog rješenja).

3.               Prvostupanjskim poreznim rješenjem, koje je u preostalom dijelu ostalo na snazi, tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. i od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosima pobliže označenim tim rješenjem te mu je utvrđen i porez na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. u iznosima pobliže označenim tim rješenjem.

4.               Protiv označene presude tužitelj je podnio  žalbu u bitnome navodeći da  se pristranim tumačenjem Zakona u  potpunosti ignoriraju okolnosti zbog kojih je u konačnici došlo do spornih rješenja poreznih tijela, a koje su morale biti uzete u obzir prilikom donošenja rješenja i presude. Ističe da se porezna tijela i sud isključivo koncentriraju na činjenicu da su on i supruga imali dva obrta kako ne bi ušli u sustav PDV-a. Ističe kako je u nekoliko navrata poreznom tijelu koristeći konkretne izračune naveo da je odredba članka 90. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost na koju se pozivaju porezna tijela i prvostupanjski sud diskriminirajuća za male trgovačke obrte, budući da uslužni obrti s istim prometom, kao i trgovački, ostvaruju enormnu veću dobit. Također navodi da porezna tijela i prvostupanjski sud navode da su on i supruga izbjegavali ulazak u sustav PDV-a radi ostvarivanja porezne nelojalne prednosti na tržištu, dok  u potpunosti ignoriraju  konkretne izračune, opis lokacija i trgovina u njihovoj blizini, a koji dokazuju činjenicu da svojim poslovanjem nisu bili nelojalna konkurencija i da nisu ostvarivali nikakvu poreznu prednost, budući da su i obrti oko njih izvan sustava PDV-a. Predlaže ovom Sudu da ukine prvostupanjsku presudu i predmetni postupak ponovno ispita, budući da je osim navedenih nepravilnosti i  presuda iz predmeta Halifax šturo protumačena jer se nije vodilo računa o tome jesu li ispunjeni kumulativno svi uvjeti za primjenu te odluke pa je u konačnici povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva kao i poduzetnička sloboda.

5.               Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

6.               Žalba nije osnovana.

7.               Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud održao raspravu čime je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS) omogućio da se očituju o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Nadalje prvostupanjski sud odbio je dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem njegove supruge kao svjedoka, smatrajući kako je činjenično stanje moguće pravilno i potpuno utvrditi na temelju dokumentacije koja prileži spisu tuženika i sudskom spisu zbog čega je izvođenje navedenog dokaza ocijenio nepotrebnim za pravilno rješenje ovog upravnog spora, koje razloge prihvaća i ovaj Sud.

8.               Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja poreznih tijela da tužitelj za razdoblje 2016. i 2018. nije obračunao i uplatio PDV-a. Naime, iz Zapisnika  o poreznom nadzoru  od 18. veljače 2021. proizlazi da su tužitelj i njegova supruga povezane osobe u smislu članka 49. stavka 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine" br. 115/16., 106/18., 32/20. i 42/20.- dalje OPZ)  koje su  kao fizičke osobe  obavljale istu djelatnost trgovine na malo u specijaliziranim  prodavaonicama, da je prodavaonica koja je u vlasništvu  tužitelja pripojena prodavaonici u vlasništvu njegove supruge te su jedan drugome  iznajmljivali prostor bez naknade u vremenskom razdoblju kada jedan od njih nije obavljalo djelatnost obrta. Stoga je utvrđeno  da se mogu promatrati kao jedan poduzetnik, jedan poslovni prostor i jedna gospodarska djelatnost jer postoji kontinuitet u obavljanju istovrsne djelatnosti na način da obrt koji je poslovao u prethodno poslovnoj godini prenosi poslovanje na obrt koji nije u sustavu PDV-a, sve u svrhu ostvarivanja porezne prednosti odnosno s namjerom izbjegavanja i iskazivanja obračunavanja i plaćanja PDV-a.

9.     Dakle, utvrđeno je da je tužitelj protivno dužnosti postupanja u dobroj vjeri poduzeo postupke i radnje kako bi ostvario poreznu prednost zbog čega se na njega ne može primijeniti posebni postupak oporezivanja za male porezne obveznike propisan odredbom članka 90. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", br. 73/13., 148/13., 143/14., 115/16., 99/13., 15/13.- dalje Zakon o PDV-a). Navedenom odredbom je propisano da se malim poreznim obveznikom smatra poslovna jedinica odnosno fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, čija vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodno kalendarskoj godini nije bila veća od 230.000,00 kuna odnosno 300.000,00 kuna. Stavkom  2. istog članka propisano je  da porezni obveznik iz stavka 1. oslobođen plaćanja PDV-a na isporuke dobara ili usluga, nema pravo iskazati PDV na izdanim računima i nema pravo na odbitak pretporeza. Nadalje, odredbom članka 9. OPZ-a, propisano je da su sudionici porezno – pravnog odnosa dužni postupati u dobroj vjeri, a postupanje u  dobroj vjeri znači savjesno i pošteno postupanje u skladu sa zakonom.

10.               Smisao odredbe članka 90. stavka 1. Zakona o PDV-u, je da se pomogne malim poreznim obveznicima u postupcima kada  pokreću gospodarsku aktivnost, u cilju pojednostavljenja postupanja, a ne da se osnivanjem novih obrta izbjegava ulazak u sustav poreza na dodanu vrijednost i plaćanje poreznih obveza. Nadalje valja istaknuti da je zlouporaba poreznog sustava kojom porezni obveznici nastoje steći prednost na tržištu nedopušteno porezno ponašanje koje je potvrđeno i presudama Europskog suda koje su pravno obvezujuće za sve članice Europske unije pa tako i za Republiku Hrvatsku, a na koje presude su se pozvali prvostupanjski sud i porezna tijela, uključujući i stajališta Suda Europske unije iz predmeta Halifax i dr. C-255/02. i dr. što je sve detaljno obrazloženi u osporavanoj presudi i  poreznim rješenjima pa ne stoji navod tužitelja da navedena stajališta iz te presude nisu pravilno primijenjena. Slijedom toga ne nalazi se osnovanim ni općeniti navod tužitelja da je u konkretnom slučaju postupanjem  prvostupanjskog suda i poreznih tijela došlo do povrede njegovog prava na mirno uživanje vlasništva i poduzetničku slobodu.

11.               Kako se navodi žalbe koji su u bitnome istovjetni navodima tužbe ne mogu ocijeniti osnovanim to je trebalo temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 10. siječnja 2024.

                                                                 

      Predsjednik vijeća

Boris Marković, v.r.