Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Kž-74/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, kao sud drugog stupnja, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca, Nikole Bešenskog, kao predsjednika vijeća i sudaca Gorana Miličevića i Klaudije Grubišić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Melite Tandara, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog ZG, zbog kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a Kaznenog zakona (Narodne novine, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15- dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika, protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: K-310/2021-86 od 12. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana, 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenog ZG, kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: K-310/2021-86 od 12. travnja 2023., okrivljenik ZG proglašen je krivim, zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – nasiljem u obitelji, djelo opisano i kažnjivo po članku 179.a KZ/11, te je osuđen na kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, s tim da mu je na temelju odredbe članka 56. KZ/11, izrečena uvjetna osuda na način da se kazna na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. U slučaju opoziva uvjetne osude okrivljenom će se u opozvanu uvjetnu osudu uračunati vrijeme od uhićenja i vrijeme provedenom u istražnom zatvoru od 1. lipnja 2021. u 13:50 sati do 25. lipnja 2021.

1.2. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12– Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 i 80/22 – dalje: ZKP/08), odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. – 8. ZKP/08, padaju na teret okrivljenika i to paušalni troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP/08 u iznosu od 150,00 eura, trošak branitelja po službenoj dužnosti, te trošak pristupa svjedoka pred sud u iznosu od 327,31 eura, dakle, ukupno 477,31 eura koje je isti dužan podmiriti u roku od 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe uplatom na račun državnog proračuna RH, model HR64, IBAN:

[broj bankovnog računa], poziv na broj odobrenja 6084- 3847-31021 (opis plaćanja: troškovi u predmetu 4K.310/21).

2. Žalbu protiv presude podnio je okrivljeni ZG, putem branitelja Ane Birmiša, odvjetnice iz Dubrovnika, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu prvostupanjsku presudu, te okrivljenika oslobodi optužbe za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

3. Odgovor na žalbu okrivljenika podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku i predložilo da se ista odbije kao neosnovna.

4. Županijski državni odvjetnik u Vukovaru, vratio je ovome sudu spis koji mu je bio dostavljen na dužno razgledavanje, a temeljem članka 474. stavka 1. ZKP/08.

5. Žalba okrivljenog ZG, nije osnovana.

6. Okrivljenik u svojoj žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka o postojanju koje obrazlaže da pogrešno utvrđeno činjenično stanje prelazi u bitnu povredu kaznenog postupka, a što posljedično rezultira donošenjem osuđujuće presude iz pogrešnih razloga, bez dokaza. Time se žalitelj stvarno žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je stoga u povodu žalbe, po službenoj dužnosti, ispitana pobijana presuda u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. Takvim ispitivanjem nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, a također i da je na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon.

7. Okrivljenik u žalbi navodi da je činjenično stanje potpuno pogrešno utvrđeno, odnosno prvostupanjski sud je iz izvedenih dokaza izvukao pogrešan zaključak o krivnji okrivljenika upravo zahvaljujući činjenici da ne obrazlaže dokaze izvedene tijekom glavne rasprave.

8. Potpunom i pravilnom analizom izvedenih dokaza, sud s pravom nije prihvatio obranu okrivljenika kao istinitu i objektivnu, jer isti nastoji relativizirati i umanjiti svoju odgovornost, isključivo u cilju umanjenja kaznenopravne odgovornosti.

9. Nije u pravu okrivljenik kada navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u ovom predmetu, jer iz sadržaja spisa, prikupljenih dokaza, dokaza izvedenih na raspravi, te interpretacije istih ovaj drugostupanjski sud utvrdio je upravo suprotno. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši okrivljenika krivim zbog predmetnog kaznenog djela na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, pa je neosnovana njegova žalba i iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Naime, suprotno žalbenim navodima okrivljenika pravilno je prvostupanjski sud zasnovao svoj pravni stav o odgovornosti okrivljenika na iskazu svjedoka – oštećene VG, pri tome nalazeći da je isti vjerodostojan, istinit i usuglašen s prikupljenim dokazima provedenim tijekom dokaznog postupka, napose navodima svjedoka IG, ŠG, te ZGU s kojima je oštećena kontaktirala i koji nemaju neposredna saznanja o predmetnom događaju, ali imaju saznanja o narušenim obiteljskim odnosima između okrivljenog i oštećene koji odnosi su i povod ovome događaju.

11. Isto tako s potpunim pravom prvostupanjski sud nije povjerovao iskazu svjedoka SG, PG i AG, sina okrivljenika, ocijenivši da su njihovi iskazi pristrani i u suprotni rezultatima provedenog dokaznog postupka, te usmjereni isključivo na otklanjanje ili umanjenje okrivljenikove odgovornosti.

12. Dakle, pravilno vrednujući obranu okrivljenika, te posebno uzimajući u obzir da su odnosi okrivljenika i oštećene od ranije poremećeni, prigovor okrivljenika vezano za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja je i po ocjeni drugostupanjskog suda, neosnovan, te se ničim ne dovodi u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

13. Budući da je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge vezano za vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, te postojanje bitnih elemenata terećenog kaznenog djela, a te razloge u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, to se u ostalom, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, okrivljenik upućuje na iste.

14. Okrivljenik, sudu prvog stupnja, prigovara što nije primijenio načelo “in dubio pro reo” koji je procesno-pravni institut.

15. Naime, sud će doći u priliku da primijeni pravno pravilo “in dubio pro reo “ kao univerzalno pravilo u situaciji kada u pogledu postojanja odnosno nepostojanja neke činjenice egzistira dvojba, koja se onda uklanja na taj način da se uzima da postoji, odnosno ne postoji ona činjenica koja je za okrivljenog povoljnija. Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle i oni čiji sadržaj upućuje, kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima“. Sud pri tome nije vezan niti ograničen nekim formalnim dokaznim pravilom, već primjenom načela slobodne ocjene dokaza. Tek ukoliko nakon takvog postupanja nije moguće otkloniti dvojbe oko (ne)postojanja neke odlučne činjenice, sud će primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Radi se, dakle, o pravno-logičkom pomagalu, a ne o dokaznom pravilu ili načelu, koje se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Drugim riječima, kod postojanja proturječnih dokaza, pogrešno je postupanje koje bi u svojoj srži imalo zaključak da zbog proturječnosti dokaza nije moguće utvrditi neku odlučnu činjenicu, pa tada u sumnji odlučiti u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08, postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Tek tada se radi o dvojbi koju rješava navedeno pravno - logično pomagalo.

15.1. No, prema stanju stvari u ovom predmetu, primjena pravno-logičkog pomagala ovdje izgleda nepotrebna i za sada pogrešna jer postoje određeni dokazi koji jasno i nedvojbeno ukazuju na postojanje odlučnih okolnosti i sastavnica subjektivnih i objektivnih obilježja kaznenog djela koji je predmet optužbe, stoga kako u konkretnoj situaciji dvojba ne postoji, sud je u dokaznom postupku, ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve zajedno, primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, nedvojbeno je utvrdo da je okrivljeni, počinio kazneno djelo koja mu se optužnicom stavlja na teret.

16. Pravilnom analizom izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je osnovano zaključio kako je okrivljeni postupio na način pobliže opisan u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, a na koji način je ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – nasiljem u obitelji, djelo opisano i kažnjivo po članku 179.a KZ/11, pa je pravilno primijenio kazneni zakon kada ga je za to kazneno djelo proglasio krivim.

17. Činjenica da tijekom postupka nije bilo sumnje u ubrojivost okrivljenika, s pravom sud navodi na zaključak da je okrivljeni bio svjestan svojih radnji, te da se ne može opravdati predmetno protupravno postupanje.

18. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenika kako je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer je u obrazloženju pobijane presude iscrpno i detaljno naveo razloge o odlučnim činjenicama, te brižljivo i opširno analizirao sve provedene dokaze, te određeno i potpuno obrazložio zašto je prihvatio iskaz oštećene i iznio argumente zašto ne prihvaća u cijelosti obranu okrivljenika, a koja obrazloženja u svemu prihvaća i ovaj sud.

19. U odnosu na povrede kaznenog zakona koje okrivljenik u svojoj žalbi ne pojašnjava niti konkretizira, koje su to povrede kaznenog zakona učinjene tijekom postupaka pred prvostupanjski sudom, ispitujući navedenu žalbenu osnovu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 2. ZKP/08, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena povreda kaznenog zakona, stoga je i u odnosu na taj žalbeni prigovor žalba, neosnovana .

20. Neosnovano se okrivljeni žali na odluku o kazni jer je prvostupanjski sud prilikom izbora, vrste i mjere kazne ispravno utvrdio i vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne, te je okrivljenom kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost, kao i protek vremena od optuženog događaja.

21. U predmetnom slučaju prvostupanjski je sud primijenio kaznu koja je i po vrsti i po visini primjerena stupnju krivnje, pogibeljnosti djela i osobi okrivljenika, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu članka 41. KZ/11. Naime, pored specijalne prevencije koja je na tragu okrivljenikove resocijalizacije i njegova odvraćanja od daljnjeg činjenja kaznenih djela, u konkretnom slučaju naročito treba voditi računa i o generalnoj prevenciji koja se sastoji u adekvatnom utjecaju i na sve druge građane da ne čine kaznena djela, te na jačanje njihove svijesti o pogibeljnosti kriminalnog ponašanja.

22. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Stoga, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine uz primjenu članka 56. KZ/11, nije prestroga, a niti preblaga za predmetno kazneno djelo, te će se sa kaznom zatvora u navedenom trajanju i određenom rok provjeravanja, imajući u vidu i kriminalnu količinu i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, u smislu izricanja društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te ujedno utjecati na ovoga okrivljenika i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja, te resocijalizacije okrivljenika.

23. Imajući u vidu naprijed navedeno obrazloženje, neosnovana je žalba okrivljenika, zbog naprijed navedenih razloga.

24. Kako žalbenim razlozima nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točkama 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

25. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove odluke.

Vukovar, 23. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Bešenski