1              Poslovni broj: Gž-995/2022-2

Poslovni broj: Gž-995/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila viša sudska savjetnica Mirna Veža, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, Z., OIB: ..., protiv tuženika G. V., iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku iz O. društva K. & K. iz K., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 45P-1394/21-10 od 31. ožujka 2022., dana 10. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Tuženikova žalba se odbija kao neosnovana, dok se tužiteljeva žalba uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 45P-1394/21-10 od 31. ožujka 2022.:

a.) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke

b.) preinačuje u pobijanom dijelu toč. II. izreke tako da se sudi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati i daljnji iznos od 60,01 eur-a (452,18 kuna) sa zateznim kamatama od 23. srpnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja stopa se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom i to toč. I. izreke naloženo je tuženoj G. V., Z., OIB: ..., platiti tužitelju Zavodu, Z., OIB: ... iznos od 634,38 kuna na ime obveznog zdravstvenog osiguranja zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2020. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. Toč. II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio od tužene isplatu daljnjeg iznosa od 452,18 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 23. srpnja 2020. pa do isplate, sve u roku od 15 dana te je toč. III. izreke odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška kao neosnovanim.

 

2.Protiv dijela prvostupanjske presude i to toč. II. izreke, tužitelj je podnio pravodobnu žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), u bitnom osporavajući uvažen prigovor zastare, pozivajući se na mjerodavnost pravomoćnog i ovršnog upravnog rješenja, uz prijedlog ovom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači te usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

3. Protiv dijela prvostupanjske presude i to toč. I. i III. izreke iste, tuženik je podnio pravodobnu žalbu zbog žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP) smatrajući da je presuda nerazumljiva, da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na način da je trebao obuhvatiti kao zastarjele i novčana potraživanja nastala prije 27.veljače 2016.,da je sud pogrešno time cijenio i njegov uspjeh u postupku što je utjecalo na pogrešnu odluku o parničnom trošku slijedom čega je predložio ovom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu na ponovni postupak.

 

4. Na žalbe nije odgovoreno.

 

5. Žalba tužitelja je osnovana.

 

6. Žalba tuženika nije osnovana.

 

7. S obzirom na vrijednost predmeta, u konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a, zbog čega se, sukladno odredbi čanka 467. stavak. 1. ZPP-a, pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim točke 3.) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ne i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kako to pogrešno ističu žalitelji. Tijekom prvostupanjskog postupka, a sada i u žalbenoj fazi sporno je, je li potraživanje zastarjelo.

 

8. Ovaj sud pregledao je sve provedene parnične radnje te ispitao pobijanu presudu i na temelju toga ustanovio da sud prvoga stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti pa su tako i suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama te nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354.. stavak 2. toč. 11. ZPP-a. No ipak, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.086,56 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 23. srpnja 2020. do isplate, jer da je tužena u razdoblju od 30. prosinca 2013. do 31. svibnja 2017. neopravdano koristila na teret tužitelja obvezno zdravstveno osiguranje upravo u visini utuženog iznosa.

 

10. Prvostupanjski sud odluku je donio pozivom na članak 8.ZPP-a, članak 135. stavak 1.,članak 138., članak 143. stavak 1,  147. stavak 1  Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (“Narodne novine”, broj 80/13., 137/13., 98/19.)  te članak 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. , 29/18. i 126/18. dalje: ZOO), obrazlažući da je tužena obvezna isplatiti na ime naknade štete tužitelju iznos od 634, 38 kuna i to s kamatom od dana kada se tužitelj istoj obratio mirnim putem za povrat isplaćenog, dok je zbog istaknutog prigovora zastare, odbio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 452, 18 kuna smatrajući da je taj iznos utužen izvan trogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok da se ima računati od datuma plaćanja svakog pojedinog računa.

 

11. Iz stanja spisa predmeta proizlazi:

 

-  da je rješenjem tužitelja kl: UP/I-503-01/17-01/761, ur. br. : 338-21-09-18-09 od 12. ožujka 2018. tuženoj utvrđen prestanak statusa osigurane osobe HZZO-a s danom 30. studenog 2013., ( pravomoćno 17. travnja 2018., a izvršno 30. ožujka 2018.), iz čijeg obrazloženja proizlazi očitovanje tužene da nema saznanja o tom kada joj je prestao radni odnos kod poslodavca B. d.o.o. jer da je društvo moralo zbog zakonskih izmjena promijeniti djelatnost poslovanja pa da nije trebala dolaziti na posao, no da nije ni dobila otkaz., kod kojeg poslodavca je tužena bila prijavljena na mirovinsko osiguranje s osnove radnog odnosa od 1.listopada 2001. do 30. studenog 2013., što proizlazi iz potvrde HZMO od 12. veljače 2018.,

-  da se zahtjevom za isplatom navedenog iznosa tužitelj obraćao mirnim putem tuženoj 20. srpnja 2020.te opomenom pred tužbom 16. listopada 2020.,

-  da spisu prileži dokumentacija iz službene baze tužitelja-popis računa iz utuženog razdoblja na ime korištenja zdravstveni usluga od tužene, s podatcima iz računovodstvenih izvadaka  o plaćanju istih.

 

12. Na temelju naprijed iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključio je kako je konkretno tužitelju nastala šteta jer je isplatio iznos na ime podmirenja troškova medicinskih usluga koje je zatražio tuženik, iako isti nije bio obvezno zdravstveno osiguran, pa ga je obvezao na naknadu tih troškova za ona plaćanja po računima koji nisu obuhvaćeni zastarom. Sud zaključuje da se u konkretnom slučaju tuženica koristila pravom osigurane osobe kao zaposlenik, iako to više nije bila, a koje usluge je platio tužitelj. Nadalje da je šteta tužitelju nastala, ne s danom kad je tužena te usluge koristila, već s danom kada je te usluge tužitelj i platio po ispostavljenim računima jer da je tad nastalo umanjenje njegove imovine. Sud zaključuje da se konkretno ne radi o regresnom potraživanju jer da tužitelj nije isplatio nešto za drugog, već se radi o naknadi štete pa da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok te tužitelju dosuđuje plaćenu naknadu za trošak bolovanja i zatezne kamate unutar trogodišnjeg zastarnog roka od datuma plaćanja po računima, te tako smatra da je za iznos od 452,18 kuna nastupila zastara slijedom čega u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija. (računi plaćeni od 16.listopada 2014. do 14. listopada 2015.) Obzirom na preciziran prigovor zastare iz podneska od 27. prosinca 2021. kojim je kao zastarjelo označeno potraživanje prije 27. veljače 2016. pozivom na članak 147. stavak 2. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, sud je utvrdio da nije nastupila zastara za iznos od 634,38 kuna s kamatama od 23.srpnja 2020.(protek od 8 dana od pozivanja u sklopu mirnog rješenja spora na plaćanje kako je to zatraženo tužbenim zahtjevom. Odluku je donio pozivom na članke 135. i 136. te 138.-142., 143.,1147. stavak 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te članak 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima .

 

13. Prvenstveno se ističe kako je u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva sud vezan odlukom iz prethodnog upravnog postupka, odnosno pravomoćnim i ovršnim (izvršnim) upravnim rješenjem kojim je odlučeno o prestanku obveznog zdravstvenog osiguranja tuženice .

 

14. Sud je vezan i datumom pravomoćnosti tog rješenja jer od istog postoji saznanje da je pravni status obveznog zdravstvenog osiguranja otpao pa od tog datuma postoji i saznanje tužitelja za štetu i njezin obujam.

 

15. S tim u svezi prvostupanjski sud dijelom je pogrešno primijenio materijalno pravo i to prilikom odlučivanja o zastarjelosti tražbine, na način da je pogrešno računao tijek zastarnih rokova. Naime, uvažavajući činjenično stanje, u čiju ocjenu pravilnosti i potpunosti ovaj sud nije ovlašten ulaziti jer se radi o sporu male vrijednosti, ovaj sud je stava da, od dana pravomoćnosti odluke iz upravnog postupka kojim je odlučeno o statusu po pitanju obveznog zdravstvenog osiguranja, teče zastarni rok pa obzirom da je u tužba podnesena 27. veljače 2020., prigovor zastare nije osnovan, što je u skladu i s člankom 147. stavak 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13., 137/13., 98/19., dalje ZOZO), ali s odredbom članka 230. Zakon o obveznim odnosima (35/05., 41/08.,125/11.,78/15., 29/18., dalje ZOO) kojim se propisuje trogodišnji zastarni rok za naknadu štete i koji teče od trenutka saznanja za štetu radnju i štetnika, što ovdje koincidira za datumom pravomoćnosti tog upravnog rješenja.

 

16. Sud prvog stupnja odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, naime,  pravilno je primijenio odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju kojima se regulira pitanje naknade štete, a koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, odnosno u vrijeme isplata po računima, ali i u trenutku donošenja odluke o statusu osigurane osobe tužene što bi bilo prethodno pitanje za odluku u ovoj pravnoj stvari,  što je sukladno i praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji prema odredbi članka 20. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19. i 130/20. - dalje: ZS) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega i ovaj sud prihvaća pravne stavove istog, stoga, kako iz naprijed citiranih propisa proizlazi da se u ovom slučaju radi o naknadi štete, suprotno stavu prvostupanjskog suda, nema dvojbe da tužitelj za štetu i njezinu visinu saznaje tek od datuma pravomoćnosti upravnog rješenja .

 

17. Odredbom članka 137. ZOZO-a propisano je da je osigurana osoba kojoj je iz sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna isplaćen novčani iznos na koji nije imala pravo, obvezna vratiti primljeni iznos uvećan za zakonsku zateznu kamatu te ga uplatiti na račun Zavoda, odnosno državnog proračuna u roku od osam dana od dana zaprimljene pisane obavijesti Zavoda o utvrđenim okolnostima, dok je člankom 138. stavak 3. ZOZO propisano je da za štetu u slučajevima iz stavka 1. ovoga članka pravna i fizička osoba odgovaraju bez obzira na krivnju, a osigurane osobe u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka odgovaraju za štetu ako su znale ili morale znati da su dani podaci neistiniti ili netočni, odnosno ako su znale ili morale znati za promjene koje utječu na gubitak ili opseg prava, a te promjene nisu prijavile.

 

18. U svezi naprijed navedenog za istaknuti je kako prvostupanjski sud nije u postupku utvrdio da tužena ne bi bila kriva za štetu, ili pak da je u postupku utvrđeno postojanje objektivnih ispričivih okolnosti koje bi bile od značaja za provedbu testa razmjernosti, ovo sukladno praksi EU suda za ljudska prava.

 

19. Naime, praksa EU suda primjenom instituta „legitimnog očekivanja“ zaštićuje konvencijska prava od potencijalnih povreda kojima su izložene fizičke osobe u primjeni nacionalnog zakonodavstva. 

 

20. Pa bi tako u širem smislu valjalo i ovdje razmotriti je li tužena tijekom postupka isticala da bi bila povrijeđena njezina ustavna ili konvencijska prava prilikom osiguranja egzistencijalne potrebe obvezne zdravstvene skrbi. Kako su, pozivom na članak 219. ZPP-a, stranke te koje u postupcima predlažu dokaze na kojima temelje svoje navode, za ukazati je da iz spisa predmeta, ne proizlazi postojanje nekih od okolnosti kao pretpostavki za provođenje testa razmjernosti.

 

21. S tim u svezi imenovana se nije pozivala na zdravstvene ili financijske okolnosti po kojima bi zahtjev za povratom isplaćenog za nju osobno predstavljao znatan iznos novca, a što bi bilo odlučno kod donošenja ocjene tegobnosti obveze na naknadu štete .Primjerice u odluci EU suda u predmetu Čakarević /RH (Presuda Europskog suda za ljudska prava od 26.04.2018., Zahtjev br. 48921/13) upravo su takve osobne okolnosti podnositeljice zahtjeva, u vidu lošeg zdravlja, nezaposlenosti  i činjenici da je bez dohotka, ocijenjene kao odlučujući razlozi da se istoj priznaje pravo na novčanu satisfakciju zbog povrijeđenih konvencijskih prava. Unatoč nacionalnim odlukama suda, EU sud je u tom predmetu zaključio  da se predlagateljicu  ne može teretiti za obvezu vraćanja traženog novca jer bi u protivnom bilo povrijeđeno njezino pravo na mirno uživanje vlasništva, kao i pravo na poštovanje privatnog života jer da u određenim okolnostima „legitimno očekivanje” stjecanja imovine, može uživati zaštitu članka 1. Protokola br. 1. koji u bitnom glasi

cit.: “U kojem predmetu je EU Sud smatrao da, iako su domaći sudovi utvrdili da u smislu domaćeg prava podnositeljica zahtjeva nema zaštitu od potraživanja vlasti za povratak sredstava koje je već primila, što prema njihovom stajalištu predstavlja stjecanje bez osnove (-) nekoliko okolnosti ide u prilog prepoznavanju pravnog položaja podnositeljice zahtjeva kao zaštićenog „legitimnim očekivanjem” u svrhu primjene članka 1. Protokola br. 1. …“

 

22. Dodatno se navodi  kako je člankom 29. ZOO-a propisano da ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, pored glavnice duguje i zatezne kamate, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i pravo tužitelja na zatezne kamate. S tim u svezi, a kako je sud vezan tužbenim zahtjevom pozivom na članak 2. stavak 1. ZPP-a, te kako je tužbom kamatu tužitelj zatražio od datuma podnošenja pisanog zahtjeva tuženoj za isplatu izvansudskim putem, valjano je prvostupanjski sud odredio da bi ta kamata na iznos glavnice istom pripala od 23. srpnja 2020., kako je to zatraženo tužbenim zahtjevom.

 

23. Slijedom svega navedenog, pravilom primjenom odredbi materijalnog prava, tužitelju bi pripao cjeloviti iznos zatražen tužbenim zahtjevom pa je ovaj sud preinačio odluku u pobijanom dijelu toč. II. izreke presude  te obvezao tuženika na plaćanje daljnjeg iznosa od 60,01 eur-a, uvećanog za zakonske zatezne kamate .

 

24. Sukladno članku 166. stavak 2. ZPP-a, preostaje odlučiti o troškovima cijelog postupka. Djelomičnom preinakom prvostupanjske presude došlo je do promjene u uspjehu stranaka u ovom postupku. Kako je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom u pogledu osnove i  visine za 100%, dakle tuženik je parnicu u cijelosti izgubio, tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak, dok ga tužitelj  nije ni zatražio.

 

25. Naposljetku, primjenom članka 467. u svezi s člankom 373. točke 3. ZPP-a žalbu tužitelja je trebalo uvažiti, preinačiti pobijanu odluku u toč. II. izreke pobijane presude, a primjenom odredbe članka 368.stavak 1. ZPP-a, trebalo je tuženikovu žalbu odbiti kao neosnovanu te potvrditi toč. I. i III. pobijane prvostupanjske presude, na način kako je to odlučeno ovom odlukom.

 

26. Na temelju članka 166. stavak 1. u svezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a, odbija se i zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe .

 

Split, 10. siječnja 2024.