Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1826/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B2 Kapital d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, zastupanog po punomoćniku Tihomiru Zecu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Zec i partneri d.o.o. Osijek, protiv tuženika JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-95/2019-16 od 11. listopada 2024., u sjednici vijeća 23. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-95/2019-16 od 11. listopada 2024.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I. izreke u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi (na temelju vjerodostojne isprave) javnog bilježnika Davida Crnova iz Đakova broj Ovrv-6006/2018 od 21. prosinca 2018. te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od 28.756,15 kn/3.816,60 eur i to na ime glavnice i ostalih potraživanja iznos od 20.536,26 kn/2.725,63 eur s kamatom od 18. prosinca 2018. do isplate, te na ime preostalog iznosa zakonske zatezne kamate iznos od 8.219,89 kn/1.090,97 eur, kao i trošak postupka s kamatama.
2. Točkom II. izreke tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eur.
3. Rješenjem suda prvog stupnja u istom pisanom otpravku utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu za dio zakonske zatezne kamate u iznosu od 1.500,00 kn/199,08 eur.
4. Protiv citirane presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, uz dosudu pripadajućeg parničnog i žalbenog troška ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 28.756,15 kn/3.816,60 eur sa zateznom kamatom.
8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:
-da je na temelju prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave tužitelja, kao ovrhovoditelja podnesenog 21. prosinca 2018. javni bilježnik David Crnov donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-6006/2018. od 21. prosinca 2018. kojim je naloženo tuženiku kao ovršeniku platiti tužitelju iznos od 30.256,15 kn i to na ime glavnice i ostalih potraživanja od 20.536,26 kn s kamatama od 5. prosinca 2018., te na ime zakonske zatezne kamate iznos od 9.719,89 kn, uz naknadu troškova postupka,
-da je tuženik protiv rješenja o ovrsi podnio prigovor u kojem je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te istakao prigovor zastare tužiteljevog potraživanja,
-da je tužitelj u podnesku od 6. ožujka 2020. pojasnio da se utuženo potraživanje temelji na ugovoru o tekućem računu koji je zaključen između Slavonske banke d.d. Osijek, i tuženika; da tuženik nije ispunjavao obveze preuzete sklopljenim ugovorom, uslijed čega je došlo do negativnog salda na njegovom tekućem računu, u utuženom novčanom iznosu,
-da je Slavonska banka d.d. Osijek preporučenom pošiljkom tuženiku otkazala ugovor o tekućem računu 1. listopada 2013., koji otkaz ugovora je tuženik zaprimio,
-da je ugovorom o ustupu (cesiji) tražbina zaključenim 24. listopada 2014. između Addiko bank d.d. Zagreb, kao sljednika Slavonske banke d.d. Osijek, kao ustupitelja i tužitelja je Addiko bank d.d. Zagreb tužitelju prenijela (ustupila) navedenu tražbinu protiv tuženika,
-da je tužitelj u istom podnesku naveo da je tuženik u međuvremenu i to u razdoblju od 1. veljače 2019. do 14. lipnja 2019. tužitelju uplatio iznos od ukupno 1.500,00 kn kojim iznosom da je tužitelj "zatvorio" zakonsku zateznu kamatu slijedom čega da preostali iznos potraživanja na ime zakonske zatezne kamate iznosi 8.219,89 kn, te da je tužitelj za iznos od 1.500,00 kn tužbu povukao, kojem djelomičnom povlačenju tužbe se tuženik nije protivio,
-da tužitelj, suprotno navodima tuženika iz odgovora na tužbu tvrdi da tužiteljevo potraživanje nije u zastari jer da je zastara prekinuta uplatama tuženika izvršenim u razdoblju od 1. veljače 2019. do 14. lipnja 2019.,
-da je tuženik osporio tužiteljeve navode da je u razdoblju od 1. rujna 2019. do 14. lipnja 2019. izvršio bilo kakvu uplatu radi podmirenja predmetnog duga.
9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju tužiteljeva novčana tražbina zastarijeva u roku od pet godina u smislu odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO).
10. Sud je dalje zaključio da je tužiteljeva tražbina dospjela otkazom ugovora o tekućem računu, 1. listopada 2013., a ne 11. kolovoza 2014. kako da to tužitelj pogrešno navodi tijekom postupka pa cijeneći da je prijedlog za ovrhu (tužba) podnesen 21. prosinca 2018., zaključio je da je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja. U odnosu na tužiteljeve navode da je tuženik u pet navrata od 1. veljače 2015. do 14. lipnja 2019. izvršio uplatu, a čime da je prema navodima tužitelja došlo do prekida zastare, sud je ove navode ocijenio kao neosnovane uz obrazloženje da ako se i prihvati da su spomenute uplate izvršene od veljače do lipnja 2019., da je zastarni rok od pet godina nastupio ranije i to 2. listopada 2018., pri čemu je sud, cijeneći odredbu članka 220. st. 1. ZOO-a zaključio da se zastarjela obveza može priznati samo pisanim putem, a da tuženik to nije u konkretnom slučaju učinio pa je zbog tih razloga odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, dok je rješenjem utvrdio da je tužitelj djelomično povukao tužbu za isplatu iznosa od 1.500,00 kn/199,08 eur za dio zakonske zatezne kamate, a kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik nije protivio.
11. Prvostupanjski sud je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i tuženiku dosudio parnični trošak u iznosu od 750,00 eur.
12. Ispitujuću pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje kojih od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.
13. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tužitelj u žalbi upire jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi o odlučnim činjenicama su jasni i u skladu su sa stanjem u spisu, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
14. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja zbog osnovanosti tuženikovog prigovora zastare odbijen kao neosnovan. Tužitelj u žalbi osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare te u vezi toga navodi da se sud u obrazloženju presude jedino referirao na uplate izvršene od 1. veljače 2019. do 14. lipnja 2019, međutim, da je sud propustio uzeti u obzir uplatu izvršenu 11. studenog 2014. u iznosu od 401,70 kn, a koja uplata da je također evidentirana na dokazu koji je u spis dostavio tužitelj. S obzirom na to tužitelj tvrdi da je u konkretnom slučaju navedenom uplatom izvršenom od strane tuženika 11. prosinca 2014. došlo do prekida zastara, da je zastara tada počela ponovno teći slijedom čega da zastarni rok od pet godina do podnošenja tužbe 21. prosinca 2018. nije protekao, slijedom čega da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila.
15. Iz stanja u spisu, odnosno podneska od 6. ožujka 2020. (list 16 - 18) kojim se tužitelj referirao na predmet spora, tužitelj je jedino naveo da je tuženik u periodu od 1. veljače 2019. do 14. lipnja 2019. izvršio djelomičnu uplatu duga i platio iznos od 1.500,00 kn kojim je tužitelj zatvorio zakonsku zateznu kamatu, dok tužitelj u tom podnesku uplatu koju da je tuženik navodno izvršio 11. prosinca 2014. u iznosu od 401,70 kn uopće nije spominjao. Tužitelj je uz taj podnesak dostavio i pregled izvršenih uplata (list 49). Iz stanja u spisu proizlazi da je tuženik, očitujući se na navode iz rečenog podneska tužitelja, osporio da bi izvršio uplate radi vraćanja duga u periodu od 1. veljače 2019. do 14. lipnja 2019., da je predložio prvostupanjskom sudu da naloži tužitelju da dostavi u spis dokaze da su te uplate izvršene, međutim, prvostupanjski sud je ovaj dokazni prijedlog odbio, zbog zauzetog pravnog shvaćanja da su spomenute uplate u periodu od 1. veljače 2019. do 14. lipnja 2019. ako su i izvršene, uslijedile nakon što je već protekao rok zastare s obzirom da je zastara nastupila 2. listopada 2018.
16. U takvim okolnostima, kada tužitelj, dakle, uopće nije isticao da je tuženik 11. prosinca 2014. izvršio navodnu uplatu od 401,70 kn, da to ne proizlazi iz sadržaja spomenute isprave, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako u konkretnom slučaju do prekida zastara nije došlo, jer su uplate izvršene u periodu od 1. veljače 2019. do 14. lipnja 2019. sve ako su i izvršene uslijedile nakon što je već protekao zastarni rok od pet godina, odnosno nakon 2. listopada 2018.
17. Stoga se tužitelj u žalbi neosnovano poziva na zakonske odredbe o prekidu zastare iz čl. 240. ZOO-a, dok je prvostupanjski sud pravilno u primjeni odredbe čl. 220. st. 1. ZOO-a, a cijeneći da je zastara nastupila 2. listopada 2018., dakle, da se radi o zastarjeloj obvezi, da navedene uplate u periodu od veljače do lipnja 2019. sve ako su i izvršene, se ne smatraju pisanim priznanjem zastarjele obveze slijedom čega nema tuženikovog odricanja od zastare.
18. Zbog tih razloga je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
19. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
20. Slijedom svega obrazloženog primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
21. Prvostupanjsko rješenje kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.
U Rijeci 23. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Dubravka Butković Brljačić
