REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-398/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Valentini Gacik, odvjetnici iz Požege, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., [adresa], 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-180/2019-30 od 19. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-180/2019-30 od 19. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I Utvrđuje se da su dijelovi Ugovara o kreditu broj ugovora: 3208346964, sklopljen dana 30. siječnja 2007. godine između tužiteljice EA iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Poslovnica [adresa], 34 000 [adresa], OIB 92963223473 u čl. 1 kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna.

II Utvrđuje se da su dijelovi Ugovara o kreditu broj ugovora: 3208346964, sklopljen dana 30. siječnja 2007. godine između tužiteljice EA iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Poslovnica [adresa], 34 000 [adresa], OIB 92963223473 u čl. 2 kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., sa sjedištem u [adresa] Zagreb, OIB 92963223473 da tužiteljici EA iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove odnosno razlike više plaćenih anuiteta do visine ukupno plaćenog za iznos pretplate po konverziji kredita iz CHF u Eure isplati iznos od 4.132,47 EUR

(četiritisućestotridesetdvaeuraičetrdesetsedamcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena , od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: zatezna kamata) i to na dolje navedene iznose po mjesecima kako slijedi:

- Za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 123,28 Eura, počev od 15. rujna 2013. godine

- Za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 166,57 Eura, počev od 15. listopada 2013. godine

- Za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 168,25 Eura, počev od 15. studenog 2013. godine

- Za mjesec studeni 2013. godine na iznos od 174,21 Eura, počev od 15. prosinca 2013. godine

- Za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 167,39 Eura, počev od 15 siječnja 2014. godine

- Za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 160,09 Eura, počev od 15. veljače 2014. godine

- Za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 163,71Eura, počev od 15. ožujka 2014. godine

- Za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 160,55 Eura, počev od 15. travnja 2014. godine

- Za mjesec travnja 2014. godine na iznos od 156,03 Eura, počev od 15. svibnja 2014. godine

- Za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 157,01 Eura, počev od 15. lipnja 2014. godine

- Za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 160,24 Eura, počev od 15. srpnja 2014. godine

- Za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 162,81 Eura, počev od 15. kolovoza 2014. godine

- Za mjesec kolovoza 2014. godine na iznos od 163,47 Eura, počev od 15. rujna 2014. godine

- Za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 166,24 Eura, počev od 15. listopada 2014. godine

- Za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 170,20 Eura, počev od 15. studenog 2014. godine

- Za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 171,53 Eura, počev od 15. prosinca 2014. godine

- Za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 171,23 Eura, počev od 15. siječnja 2015. godine

- Za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 171,23 Eura, počev od 15. veljače 2015. godine

- Za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 171,23 Eura, počev od 15. ožujka 2015. godine

- Za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 171,23 Eura, počev od 15. travnja 2015. godine

- Za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 171,23 Eura, počev od 15. svibnja 2015. godine

- Za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 171,23 Eura, počev od 15. lipnja 2015. godine

- Za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 171,23 Eura, počev od 15. srpnja 2015. godine

- Za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 171,23 Eura, počev od 15. kolovoza 2015. godine

- Za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 171,23 Eura, počev od 15. rujna 2015. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., sa sjedištem u [adresa] Zagreb, OIB 92963223473 da tužiteljici EA iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.671,17 EUR (dvijetisućešestosedamdesetjedaneuroisedamnaestcenti) zajedno sa zateznom kamatom počev od 19. siječnja 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

V U preostalom dijelu, za iznos od 25,00 EUR i zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 19. siječnja 2026. pa do isplate zahtjev po osnovi troška parničnog postupka se odbija kao neosnovan.“

2. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe tužiteljice.

3. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude i rješenja žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se zahtjev tužiteljice, kao neosnovan odbije uz naknadu troškova postupka, odnosno da se ona ukine i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7.1 Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 109. ZPP jer tužba tužiteljice nije bila nerazumljiva i sadržavala je sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti sukladno odredbi čl. 186.b ZPP, pa posljedično tome nije bilo potrebno da sud tužiteljici naložiti da se ona ispravi odnosno dopuni, radi čega ovaj sud drugog stupnja zaključuje da nije počinjena ova bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 109. i 186.b ZPP.

7.2. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP na koju također ukazuje žalitelj jer u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužiteljica, nakon što joj je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke postavila točno određeni kondemnatorni zahtjev za navedenu isplatu, a sve sukladno navedenom nalazu sudskog vještaka financijske struke ne radi o preinaci tužbe jer postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nema značaj povećanja tužbenog zahtjeva (dakle preinake), kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, sve imajući pri tome u vidu da je prethodno tužiteljičina tužba bila pravilno utemeljena na odredbi čl. 186.b ZPP.

7.3. Osim toga, i za slučaj da tome nije tako, tužiteljici bi po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pripadalo pravo na preinaku tužbe na čin da je svoj zahtjev uskladio sa navedenim nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke budući se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi jer je odredbom čl. 192. st. 2. ZPP propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka odnosno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužiteljica u konkretnom slučaju doista nije mogla preinačiti svoju tužbu dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

7.4. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 502.c ZPP na koju također ukazuje žalitelj jer je na temelju odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP propisano da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome i iz ovog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom u dijelu u kojem prigovara zaključcima suda prvog stupnja o osnovanosti same pravne osnove tužiteljičina zahtjeva utemeljenog, između ostalog, i na utvrđenjima iz navedenih sporova o donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

7.5. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

7.6. Osim toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

7.7. Ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena niti u dijelu u kojem je odlučeno o statusu tužiteljice kao potrošača jer je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, i u tom dijelu dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, kada je o toj spornoj činjenici pravilno odlučio temeljem sadržaja navedenog ugovora o namjenskom kreditu i iskazu same tužiteljice, pravilno zaključujući da tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača budući iz tih dokaza jasno proizlazi namjena u koju je navedeni ugovor o namjenskom kreditu sklopljen ( kupovina stana). Pri tome valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa posljedično tome valja zaključiti da tuženik tu činjenicu nije uspio dokazati tijekom postupka, pa je posljedično tome i iz ovog razloga žalbu tuženika u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovnom.

7.8. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 12. ZPP na koju također ukazuje žalitelj jer je sud prvog stupnja sudio u granicama konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, radi čega žalba tuženika nije osnovana niti u ovom dijelu.

7.9. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu tuženika, kao žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj u svojoj žalbi.

9. Predmet ovog spora, je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih o Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3208346964, sklopljenog 30. siječnja 2007. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita i posljedično tome njezin zahtjev za isplatu iznosa od 4.132,47 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a na ime više plaćenog s osnove ovih ništetnih ugovornih odredbi, koje je tuženik od nje neosnovano naplatio i sve to po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ove iznose od njega naplatio temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2013., Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.) i poslovni broj: Revt-249/2014-02 od 9. travnja 2015., a koji iznos joj nije uzet u obzir prilikom sklapanja Dodatka navedenom ugovoru o namjenskom kreditu od 5. siječnja 2016., koji je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), sklopljen između njih, a temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

10. U ovom postupku nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao davatelja kredita 30. siječnja 2007. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208346964, temeljem kojeg je tuženik, kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužitelji iznos od 56.647,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od devet godina, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan plaćanja, a u svrhu kupnje stana, da je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom banke koja je u vrijeme sklapanja navedenog ugovora o namjenskom kreditu iznosila 4,90% te valutna klauzula i da je 5. siječnja 2016., na temelju odredaba ZID ZPK/15, između njih sklopljen Dodatak navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

11. Sporno je, obzirom na žalbu tuženika, jesu li ove ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa 4.132,47 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO), a koji nije uzet u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka Ugovora o namjenskom kreditu, a sve obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu od 5. siječnja 2016., temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro. Obzirom na žalbene navode tuženika i dalje je sporna osnovanost tuženikova prigovora zastare.

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice, sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao djelomično osnovan prihvatio zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zahtijevala isplatu iznosa od 4.132,47 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji iznos joj tuženik nije uzeo u obzir prilikom sklapanja Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu od 5. siječnja 2016., temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, zaključujući, u bitnome, da osnovanost njenog tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem:

P-1401/2012 u kojem je donesena presuda od 04. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2013., Pž-6632/2017 od 14.06.2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.) i poslovni broj: Revt-249/2014-02 od 9. travnja 2015. u kojem je sudjelovao i tuženik jer je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje, zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatila na temelju takvih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

12.2. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužiteljice 5 .siječnja 2016. sklopljen Dodatak navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, tužiteljica ima pravo na zahtijevanu navedenu isplatu jer izvršena konverzija koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te da preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila, a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa posljedično tome nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom. Pri tome sud prvog stupnja, nadalje, zaključuje i da provedbom konverzije tužiteljica nije ostvarila ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazila da navedene ništetne ugovorne odredbe nije bilo.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), a koja se odnose na utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtijevanoj isplati iznosa od 4.132,47 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji joj tuženik nije uzeo u obzir prilikom sklapanja Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu od 5. siječnja 2016., u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu niti žalbom tuženika, a sve pri tome cijeneći činjenicu da je za taj dio zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

13.1. Naime, u odnosu na žalbene razloge tuženika, u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama, valja istaknuti, kako je to i prethodno navedeno ( točka 7.4 i 7.5. obrazloženja) da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ( tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ( ništetnosti navedenih ugovornih odredbi) ocijenio osnovanim.

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje više naplatio s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli, a koje joj tuženik nije obračunao prilikom sklapanja Dodatka ugovora o namjenskom kreditu od 5. siječnja 2016., kojim je između stranaka u postupku izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, unatoč tome što je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika 5. siječnja 2016. sklopljen navedeni Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, a sve prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijsko - knjigovodstvene struke Borisu Belunjaku.

15. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužiteljice, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15.1. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

15.2. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15.3. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma ( Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

15.4. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

15.5. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koje u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

15.6. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 4. prosinca 2023. poslovni broj: 6 Su-49/2023. ( tako i u drugim odlukama ovog suda kao npr. Gž-29/2022-2 od 5. veljače 2024., Gž-888/2022-2 od 16. veljače 2023. i dr.), pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na pravna shvaćanja drugih županijskih sudova u sličnim predmetima kakav je i ovaj aktualan jer ovaj sud drugog stupnja nije „vezan“ pravnim shvaćanjima drugih županijskih sudova

15.7. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

15.8. Istina, žalitelj osnovano ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. izrazio pravno shvaćanje koje je suprotno ovom, ali obzirom na neujednačenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ovom pravnom pitanju, navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije obvezujuće za ovaj drugostupanjski sud.

16. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijsko - knjigovodstvene struke Borisu Belunjaku, koje ni svojom žalbom ne dovodi u dvojbu tuženik, kao žalitelj, da sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 5. siječnja 2016., temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita obzirom da prilikom izvršene konverzije nisu uzeti u obzir svi oni iznosi više plaćeni s osnove ovih ništetnih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli upravo u ukupno presuđenom iznosu od 4.132,47 eura i da posljedično tome sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ocjena je i ovog suda drugog stupnja da u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16.1. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na u žalbi navedene odluke Suda EU.

17. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu, sklopljenim između stranaka u postupku, tuženik od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 5. siječnja 2016. nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita te da prilikom njegova sklapanja nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu obzirom da izvršenom konverzijom nije uzet u obzir ovaj preplaćeni iznos i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do konačne isplate dužan platiti tužiteljici, a za što je sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

18. U odnosu, pak, na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivim kamatnim stopama utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a o valutnoj klauzuli pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. svibnja 2019., to sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

18.1. Pri tome, posebno u odnosu na ovaj prigovor zastare koji tuženik ističe u odnosu na njenu tražbinu preinačenu 6. lipnja 2025. valja istaknuti, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja da ovaj prigovor tuženika nije osnovan niti u ovom dijelu jer je u parnici u kojoj je postavljena tzv. stupnjevita tužba iz čl. 186b ZPP zastara i u odnosu na pojedinačne mjesečne iznose utvrđene prema nalazu i mišljenju vještaka financijsko knjigovodstvene struke iz preinačenog tužbenog zahtjeva prekinuta podnošenjem tužbe, pa cijeneći i prethodno navedeno ovaj prigovor zastare nije osnovan niti u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj izjavljenom žalbom, pa je i u ovom dijelu žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

19.1. Pri tome, suprotno žalbenim navodima tuženika, valja posebno istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i kada je kao osnovan prihvatio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka koji se odnose na trošak pristupa njena punomoćnika na ročište za objavu presude jer je, suprotno shvaćanju tuženika, ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 155. st. 1. ZPP).

19.2. Naime, odredbom Tbr. 9. točke 3. Odvjetničke tarife propisano je da odvjetniku pripada pravo na nagradu za ročište na kojima se presuda objavljuje u iznosu od 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1.,3.,6. i 7., ali ne više od 50 bodova, pa je cijeneći utvrđeno činjenično stanje i utvrđenu vrijednost predmeta spora, ocjena i ovog drugostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na nagradu za pristup punomoćnika tužiteljice na ročište za objavu presude, budući je ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 155. st. 1. ZPP ), sve obzirom i na činjenicu da je na navedeno ročište punomoćnik tužiteljice uredno pozvan i na isto se odazvao, a da i od dana objave navedene presude teku i rokovi za žalbu protiv prvostupanjske presude ( čl. 335. st. 9. ZPP ), pa je posljedično tome valjalo, kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i u ovom dijelu.

20. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika te na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi, kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 23. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris