REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-174/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Melita Ranilović-Ferenc, Darko Ranilović i Jelena Ferenc Kovačić, iz Koprivnice, protiv tuženika NU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Kunštić i Zoran Kurcinak, iz Koprivnice, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-360/2022-20 od 30. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužiteljice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-360/2022-20 od 30. listopada 2023. na način da se sudi:

1. Usvaja se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je potvrda o zajmu od 10. travnja 2013. na kojoj je ovjeren potpis tužiteljice kod javnog bilježnika Ronalda Pavlovića iz Koprivnice pod brojem OV- 1395/13 dana 9. travnja 2013. ništetna te da ne proizvodi nikakve pravne učinke što je tuženik dužan priznati".

2. Usvaja se zahtjev tužiteljice da joj je tuženik dužan naknaditi parnični trošak u iznosu od 399,76 eura u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja ove drugostupanjske odluke do isplate;

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime troškova ovog žalbenog postupka isplati iznos od 233,30 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom presuđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice MU koji glasi:

"Utvrđuje se da je potvrda o zajmu od 10. travnja 2013. na kojoj je ovjeren potpis tužiteljice kod javnog bilježnika Ronalda Pavlovića iz [adresa] pod brojem OV- 1395/13 dana 9. travnja 2013. ništetna te da ne proizvodi nikakve pravne učinke što je tuženik dužan priznati.

Tuženi je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do plateža."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 653,24 eura/ 4.921,84 kuna1 sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude 30. listopada 2023. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

1.1. Rješenjem istog poslovnog broja, a koje se žalbom ne pobija, određena je vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 eura/10.000,00 kuna.

2. Tu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga. Poziva se na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. i 354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP). Ponavlja da iz dokaza u spisu proizlazi da je tuženik iskoristio njeno teško financijsko stanje i stanje nužde za koje je on dobro znao i da je unatoč tome pozajmice vraćala uz lihvarsku kamatu koja je iznosila 8% mjesečno. Osim toga da ju je iznudom, prijetnjama i korištenjem njenog stanja nužde, naveo da potpiše spornu potvrdu iako tog dana 10. travnja 2013. nije pozajmila taj iznos od njega. Tvrdi da joj je tuženik 2011. pozajmio iznos od 2.000,00 eura s lihvarskim kamatama od 8% mjesečno, a da mu je ona po tom osnovu vratila 34.300,00 kuna. Protiv njega je podnijela kaznenu prijavu i to zbog lihvarskog ugovora, ucjene i prijetnje. Smatra da sud nije valjano cijenio provedene dokaze, pogotovo njen iskaz, iskaz PU i ŠU. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 186,64 eura, PDV od 25% te sudsku pristojbu na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. ZPP.

4. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu u kojem navodi da u prvostupanjskoj presudi nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga koje tužiteljica navodi te da je presuda zakonita i pravilna. Predlaže odbijanje žalbe. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura te sudske pristojbe na taj odgovor u iznosu od 3,32 eura.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da Potvrda o zajmu od 10. travnja 2013. ne proizvodi nikakve pravne učinke.

6. Među strankama nije sporno da su navedenu Potvrdu potpisale obje parnične stranke i svoj potpis ovjerile kod javnog bilježnika 9. travnja 2013., da je ovdje tuženik kod suda prvog stupnja tužbom od 25. studenog 2013. pokrenuo parnični postupak protiv ovdje tužiteljice u kojem je donesena presuda zbog ogluhe poslovnog broja: P- 1142/2013-5 od 18. veljače 2014., kojom je usvojen tužbeni zahtjev u cijelosti te je presuđeno da je tuženica dužna platiti tužitelju iznos od 11.000,00 CHF plativo u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju HNB koji će važiti na dan plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 11. kolovoza 2013. do plateža i naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak; da je temeljem te pravomoćne presude ovdje tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovrhu protiv ovdje tužiteljice kao ovršenice a radi naplate svoje tražbine koja mu je dosuđena prije navedenom presudom (poslovni broj: P-1142/2013-5 od 18. veljače 2014.). Nesporno je da tužiteljica iako je uredno primila tužbu, poziv na ročište u predmetu poslovni broj: P- 1142/2013, i presudu zbog ogluhe, nije sudu dostavila odgovor na tužbu iako je bila pozvana da to učini, nije se odazvala pripremnom ročištu a niti je izjavila žalbu protiv presude zbog ogluhe koju je uredno primila. Nesporno je da je tužiteljica 2022. podnijela protiv tuženika kaznenu prijavu zbog lihvarskog ugovora o zajmu, ucjene i prijetnje.

7. Ostaje sporno da li Potvrda o zajmu od 10. travnja 2013. ništetna i da li proizvodi pravne učinke.

8. Sud prvog stupnja je pobijanu odluku donio s obrazloženjem da na temelju provedenih dokaza i njihovom analizom tužiteljica nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno da ju je tuženik ucjenjivao, prijetio njoj i njezinoj djeci sve kako bi ona potpisala spornu Potvrdu i plaćala mu lihvarske kamate. Iskaz svjedoka PU (sina tužiteljice) nije prihvatio jer istoga ocjenjuje neuvjerljivim i pristranim, jer on sada stanuje s tužiteljicom u kući koja je predmetom navedene ovrhe te je zainteresiran za pozitivan ishod ovog postupka. Svjedok ŠU da je iskazao kako nema neposrednih saznanja o prijetnjama na koje se tužiteljica poziva te da mu je o tim prijetnjama tužiteljica govorila nakon što je pokrenuta ovrha. Sud prvog stupnja zaključuje da u situaciji da su tvrdnje tužiteljice o iznudi, prijetnjama, ucjeni i lihvarenju od strane tuženika istinite, logično bi bilo da je ona aktivno sudjelovala u parničnom postupku kojeg je protiv nje pokrenuo ovdje tuženik a ne da čeka deset godina za pokretanje ovog postupka i na podnošenje kaznene prijave protiv tuženika.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga kao i onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. st.2. ZPP ocjena je ovog suda da nije donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude u pobijanom dijelu nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi i razlozima presude te između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, a niti su počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

10. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

11. Međutim ocjena je ovog suda da je zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovano odbijen.

12. Stranke tijekom postupka nisu osporile da je tuženik tužiteljici pozajmio određenu svotu novaca. Tužiteljica je navela da se radi o iznosu od 2.000,00 eura koji joj je pozajmljen 2011. godine dok je tuženik tvrdio da joj je pozajmio iznos od 11.000,00 CHF o čemu je sastavljena i predmetna potvrda, koja je i ovjerena kod javnog bilježnika. U svakom slučaju stranke su iskazale da je pozajmica izvršena u stranoj valuti, a ne u kunama.

13. Temeljem odredbe čl. 17. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" br. 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 153/09, 133/09, 145/10 i 76/13- dalje: ZDP) kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke i taj kredit se može otplaćivati u stranoj valuti. Prema odredbi st. 2. istog zakonskog propisa ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja. Kako se i tužiteljica i tuženik smatraju rezidentima u smislu odredbe Zakona o deviznom poslovanju, jer se radi o hrvatskim državljanima koji žive na području Republike Hrvatske, oni ne smiju međusobno odobravati niti koristiti kredite u stranim sredstvima plaćanja, odnosno fizička osoba drugoj fizičkoj osobi ne može dati zajam u stranoj valuti i takav pravni posao je suprotan odredbi čl. 17. st. 2. Zakona o deviznom poslovanju.

13.1. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

14. Ovdje se radi o ugovoru o zajmu strane valute iz čl. 499. st.1. ZOO, koji je sklopljen u vrijeme važenja Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj: 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 153/09, 133/09, 145/10 i 76/13 - dalje: ZDP) u kojem je u čl. 17. propisano da kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke, a ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja. Zabrana po čl. 17. Zakona o deviznom poslovanju odnosi se i na plaćanja.

15. Iz navedene odredbe, argumentum a contrario, treba zaključiti da obzirom da Zakon o deviznom poslovanju ne propisuje mogućnost pozajmljivanja deviza između domaćih fizičkih osoba i između domaćih fizičkih i stranih osoba, ugovor o zajmu deviza između navedenih osoba nije dopušten, te se slijedom toga u smislu odredbe čl. 322. st.1. ZOO takav ugovor smatra ništetnim.

16. Odredbom čl. 323. st.1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu.

17. Iz navedenih razloga pobijanu presudu valjalo je preinačiti kako je to odlučeno u izreci ove presude (čl. 373. toč. 3. ZPP).

18. Neovisno o tome i ovaj sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da tužiteljica nije dokazala da se ovdje radilo o lihvarskom ugovoru, odnosno da je predmetnom potvrdom u iznos pozajmice uračunata zatezna kamata, da je tuženik ucjenom i prijetnjom prisilio tužiteljicu na sklapanje te Potvrde te da je pri tome tuženik iskoristio njenu tešku financijsku situaciju i stanje nužde.

19. Pravilno se pri tome imalo u vidu da tužiteljici sporna pozajmica od tuženika nije bila jedina, i da je ona prije toga svoju obvezu vraćanja pozajmice ispunila. Predmetnu pozajmicu ona nije vratila a što je utvrđeno pravomoćnom presudom zbog ogluhe koju je sud prvog stupnja donio u predmetu poslovnog broja: P-114272023. U tom predmetu ovdje tuženik je tražio da se utvrdi kako mu je ovdje tužiteljica dužna po osnovi pozajmice od 10. travnja 2013. isplatiti iznos od 11.000,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti, a kojem zahtjevu je sud udovoljio. U tom predmetu ovdje tužiteljica je bila pasivna jer nije dostavila odgovor na tužbu na koji je bila pozvana od strane suda, nije se uopće očitovala u postupku, nije pristupila zakazanom ročištu i nije izjavila žalbu protiv donijete presude zbog ogluhe iako je istu uredno primila (što sve u ovom postupku nije osporila).

20. To svoje ponašanje u ovom postupku opravdava strahom od tuženika koji je izražavao prijetnje na njen život i život njene djece.

21. Ovaj sud takve razloge smatra neprihvatljivim i neživotnim iz slijedećih razloga: stranke su bile u dobrim odnosima barem do sklapanja predmetne potvrde. Bili su prijatelji i dužili su se te je takav odnos rezultirao navedenim pozajmicama kojima je tužiteljica očito rješavala neke svoje financijske probleme. Sama činjenica što je tužiteljica pozajmljivala novac ne znači da je to činila iz nužde. Mogla je, na što je tuženik u svom iskazu naveo, tim novcem izvršiti adaptaciju kupljenog stana. Tužiteljica ničim nije dokazala stanje svoje ovisnosti o pozajmicama i da je ona njima rješavala svoju lošu financijsku situaciju koju je bilo nužno riješiti. Tužiteljica nije dokazala ni da je spornu potvrdu potpisala zbog iznude i ozbiljne prijetnje.

22. Sud prvog stupnja osnovano nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužiteljice i njena sina koji su o postojanju tih prijetnji ukazivali, prije svega jer se radi o osobama koji žele da tužiteljica uspije u ovom sporu. Svjedok ŠU, bivši suprug tužiteljice iskazao je da tuženik pred njim nikada nije prijetio tužiteljici, da ga je tuženik obavijestio da prema tužiteljici ima potraživanje te je predložio da ga podmiri, da mu je kćerka prije godinu i po (računajući od 2023. kada je svjedok saslušan) rekla da se boji da joj tuženik ne naudi, da mu ona tada nije rekla da je tuženik prijetio tužiteljici te da mu je tužiteljica nakon pokrenutog ovršnog postupka od strane ovdje tuženika rekla da joj je tuženik prijetio putem telefona i poruka, batinama i silovanjem.

23. Znači nitko od tih svjedoka nije osobno čuo da bi tuženik prijetio tužiteljici a niti da bi on to učinio prilikom sastavljanja predmetne Potvrde. Da su tvrdnje tužiteljice neuvjerljive dodatno proizlazi iz njenog neživotnog postupanja, jer u situaciji kad je ona znala da nije u mogućnosti vratiti iznos naveden u Potvrdi i u navedenom roku (kako je ona navela) i kada se prijetnjama koje tužiteljica opisuje, napada na život i tijelo njene djece i nje, tada nije životno da ona ne poduzima ništa da bi zaštitila djecu i sebe. Prihvatljivo bi bilo da je već tada zatražila pomoć nadležnih osoba kao što je to učinila 2022. Tužiteljica ničim nije dokazala a ni učinila vjerojatnim zbog čega se te 2022. više nije bojala tuženika a prije ga se bojala toliko da je bila potpuno pasivna i u predmetu u kojem je zbog njene pasivnosti donijeta presuda zbog ogluhe kojom joj je naloženo da tuženiku isplati iznos od 11.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, onaj koji je kao iznos pozajmice naveden u predmetnoj Potvrdi.

24. Teško je prihvatljivo i razumno da tužiteljica od 2013. do 2022. nije poduzela nijednu radnju radi zaštite svojih prava koje joj je navodno tuženik ugrožavao.

25. Tuženica nije ničim dokazala svoje tvrdnje da joj je tuženik pozajmio samo iznos od 2.000,00 eura zajedno s kamatama koje su ugovorene u visini od 8% mjesečno. Protivno njenim tvrdnjama svjedok AU, koja je iskazala da je s strankama u dobrim odnosima, s tužiteljicom poznanica a tuženikom u prijateljskim odnosima, iskazala je kako je čula telefonski razgovor u kojem je tužiteljica molila tuženika da joj pozajmi iznos od 11.000,00 CHF, da je srela tuženika na parkiralištu ispred HZMO gdje je tužiteljica radila, da joj je on rekao da čeka tužiteljicu da joj preda novčani iznos od 11.000,00 CHF na ime pozajmice, da je vidjela kako on taj novac broji i stavlja u plavu kovertu koju je potom predao tužiteljici te da joj je kasnije tuženik rekao da su oni išli kod javnog bilježnika ovjeriti potvrdu. Takav iskaz nije doveden u sumnju a njime se potvrđuje navod tuženika da je tužiteljici predao upravo iznos od 11.000,00 CHF i to onog dana kada su kod javnog bilježnika ovjerili svoje potpise i Potvrdu.

26. Navedeno ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica neosnovano tražila da potvrda o zajmu od 10. travnja 2013. ne proizvodi pravne učinke iz prije navedenih razloga odnosno da je zbog gore navedenih razloga ništetna.

27. Preinačenje pobijane presude za posljedicu ima preinačenje odluke o parničnom trošku jer odluka o troškovima postupka ovisi o uspjehu stranaka u sporu.

28. Nakon preinačenja pobijane presude, tužiteljica je ta koja je u cijelosti uspjela u sporu pa joj temeljem čl. 154. st.1. ZPP i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., 37/2022., 126/22. i 138/2023. - dalje: Tarifa) pripada pravo na sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe i zastupanja na dva ročišta (18.04.2023. i 10.10.2023.) – za svaku tu radnju 99,54 eura, koliko je tužiteljica potraživala. Pri tom se imalo u vidu na utvrđenu vrijednost predmeta spora od 1.327,23 eura i da prema toj vrijednosti odvjetniku pripada nagrada od 75 bodova. Stoga za te tri obavljene radnje tužiteljici pripada naknada troškova u iznosu od 298,62 eura uvećanoj za PDV (74,60 eura) i pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 26,54 eura.

29. Tužiteljica ima pravo i na zatraženi trošak ovog žalbenog postupka jer je ona sa svojim pravnim lijekom uspjela u cijelosti. Tako joj je priznat trošak za sastav žalbe u iznosu od 186,64 eura (Tbr.10. t.1. Tarife) te PDV 46,66 eura, odnosno ukupno 233,30 eura. Nije joj priznat trošak sudske pristojbe na žalbu jer ga nije odredila a niti je dokazala da je taj trošak imala.

30. Stoga tužiteljici pripada parnični trošak u ukupnom iznosu od 633,06 eura (399,76 eura za troškove naknade u postupku kod suda prvog stupnja i iznos od 233,30 eura za troškove nastale u ovom žalbenom postupku).

31. Tuženik je zatražio trošak datog odgovora na žalbu koji po ocjeni ovog suda nije bio potreban za odlučivanje o žalbi tužiteljice, pa je stoga taj njegov zahtjev odbijen kao neosnovan (čl. 166. st.2. u vezi s čl. 155. st.1. ZPP).

U Puli 23. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić