Poslovni broj: 8 Kž-706/2023-4

 

Poslovni broj: 8 Kž-706/2023-4

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optužene J. B., zbog kaznenog djela iz čl. 215. st. 3. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optužene J. B., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: 10 K-293/2020-13 od 4. listopada 2022., na sjednici 10. siječnja 2024.

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba optužene J. B. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski sud u Varaždinu presudom poslovni broj 10 K-293/2020-13 od 4. listopada 2022., je pod točkom I izreke pobijane presude, na temelju čl. 544. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19 i 80/22.; u daljnjem tekstu: ZKP/08.) stavio izvan snage kazneni nalog izdan presudom istoga suda poslovni broj K-293/2020-2 od 21. listopada 2020. Pod točkom II pobijane presude optužena J. B. proglašena je krivom, zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti, dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 3. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18, dalje u tekstu: KZ/11, u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud pogrešno navodi i  "Narodne novine" broj: 126/19 u kojima su objavljene izmjene i dopune tog zakona koje nisu bile na snazi u vrijeme počinjenja djela niti se ukazuju kao blaže za optuženicu), te je na temelju čl. 215. st. 3. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, a na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena joj je uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđena neće izvršiti ukoliko ista u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1.              Istom presudom je, na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 1. i st. 2. toč. 6. ZKP/08, optuženoj J. B. naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kn / 66,36 eura, u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

 

2.              Protiv te presude žalbu je podnijela optužena J. B. po branitelju F. Š., odvjetniku u V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom  da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi optužbe, a podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, s prijedlogom da nadležni županijski sud odbije žalbu optuženice te potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-835/2023-2 od 29. studenog 2023. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

 

5.              Žalba nije osnovana.

 

6.              Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da žaliteljica smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 time što o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza.

 

Međutim, iz daljnjeg teksta žalbe u kojem obrazlaže ostvarenje citirane povrede jasno proizlazi da se žaliteljica ustvari ne slaže sa zaključcima  koje prvostupanjski sud na temelju rezultata dokaznog postupka izvodi o postojanju odlučnih činjenica u ovom predmetu, kakve žalbene tvrdnje, međutim, ne ulaze u okvire žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će više riječ biti u daljnjem tekstu.

 

6.1.              Nadalje, ovaj žalbeni sud uočava da žaliteljica sadržajno upire i na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP708, uz bitnu tvrdnju da se protiv nje vezano za isti događaj vodio prekršajni postupak zbog prekršaja iz čl. 30. Zakona o prekršajima proti javnog reda i mira, te da stoga vođenje ovog postupka predstavlja povredu načela ne bis in idem, međutim, u daljnjem tekstu žalbe takve tvrdnje ničim ne argumentira niti potkrjepljuje.

 

6.2.              Povodom žalbe optuženice, ovaj žalbeni sud je sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu žaliteljice povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).

 

7.              Žaliteljica nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.1.               Optuženica prvenstveno smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je kritične zgode postupila protivno rješenju Ministarstva poljoprivrede, Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane, Sektora veterinarske inspekcije, Službe veterinarske inspekcije, Odjela – veterinarskog ureda Varaždin, ispostave Varaždin od 16. kolovoza 2017., kojim je određeno na koji način i u kakvom prostoru mora držati svog psa pasmine Američki Staford.

 

Konkretno, po mišljenju žaliteljice dvorište njezine kuće se, budući da je riječ o prostoru koji je ograđen sa ogradom visine 1,5 metara, kroz čije metalne šipke se pas ne može provući, također ima smatrati zatvorenim prostorom, a što, kada se dodatno poveže s činjenicom da je pas kritične zgode bio i štrikom vezan za betonski stup upućuje na zaključak da je postupila sukladno navedenom rješenju te poduzela sve potrebne radnje i mjere radi sprječavanja nastupa zabranjene posljedice.

 

Sve navedeno, po stavu žaliteljice, ukazuje da na njezinoj strani nije ostvaren niti subjektivni element predmetnog kaznenog djela, odnosno da bi bila svjesna da držanjem svog psa na prethodno opisani način stvara konkretnu opasnost za život i tijelo drugih osoba.

 

7.2.               Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju savjesne i kritičke analize i ocjene vjerodostojnosti svih dokaza izvedenih na raspravi, i to kako samih za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, izveo pravilan zaključak da je optuženica, kako u objektivnom, tako i subjektivnom smislu, ostvarila sva zakonska obilježja kaznenog djela za koje je pobijanom presudom proglašena krivom.

 

7.3.               Vezano za konkretne žalbene navode, prije svega valja primijetiti da žaliteljica očito ispušta iz vida da je u spomenutom rješenju Ministarstva poljoprivrede od 16. kolovoza 2017. jasno naznačeno da se adekvatnim prostorom u kakvom se mora držati takav pas smatra zatvoreni kavez ili objekt iz kojeg pas ne može pobjeći, a ulazna vrata u prostor ili objekt u kojem se isti nalazi moraju biti zaključana, tako da žaliteljica evidentno nije u pravu kada u žalbi tvrdi da se zatvorenim prostorom ima smatrati i ograđeno dvorište.

 

7.4.               Što se pak tiče žalbenih navoda kojima žaliteljica izražava stav da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi predmetno djelo počinila iz nehaja, prvostupanjski sud je, a suprotno žalbenim tvrdnjama, povezujući iskaze žrtve i svjedoka R. T. iz kojih proizlazi da je pas i ranije znao pobjeći van iz dvorišta i napadati prolaznike, a što potvrđuju i podaci sadržani u  dopisu Policijske postaje Ludbreg od 10. rujna 2019., sa sadržajem spomenutog rješenja u kojem je jasno i određeno navedeno na koji način i u kakvom prostoru se mora držati pas takve pasmine, izveo pravilan zaključak da je na strani optuženice postojala svijest da držanjem psa na način kako je to učinila kritične zgode postoji realna i objektivno predvidiva opasnost da bi isti mogao pobjeći iz dvorišta i napasti prolaznike, međutim, očito je olako držala da se to neće dogoditi.

 

Iz navedenog proizlazi da je optuženica bila svjesna da može ostvariti obilježja predmetnog kaznenog djela, ali je lakomisleno smatrala da se to neće dogoditi, a što se upravo podvodi pod odredbu iz čl. 29. st. 2. KZ/11 u kojoj je propisano postupanje počinitelja sa svjesnim nehajem.

 

7.5.              Slijedom svega prethodno navedenog, žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

8.               Optuženica nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, koju žalbenu osnovu ne konkretizira niti posebno obrazlaže.

 

8.1.               Suprotno žaliteljici, po stavu ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud je prije svega pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije, te proces njezine individualizacije.

 

Tako je optuženici pravilno cijenio kao olakotno da do sad nije bila osuđivana, te da je majka dvoje malodobne djece, dok otegotne okolnosti nije utvrdio.

 

8.2.               Polazeći od stupanja krivnje (svjesni nehaj) s kojim je optuženica počinila predmetno kazneno djelo, te imajući u vidu navedene olakotne okolnosti na njezinoj strani, prvostupanjski sud je prije svega pravilno postupio kada ju je za počinjenje tog kaznenog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci (minimalna propisana kazna zatvora za to kazneno djelo je tri mjeseca), pritom s pravom smatrajući da navedene okolnosti opravdavaju uvjerenje da  optuženica i bez izvršenja izrečene kazne zatvora ubuduće neće činiti kaznena djela, a slijedom čega joj je pravilno izrekao uvjetnu osudu prema kojoj se kazna zatvora na koju ju je osudio neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Imajući dodatno na umu da je ovo kazneno djelo ostvareno već samim izazivanjem konkretne opasnosti za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, a da je u konkretnom slučaju žrtva Z. Č. zadobio i tjelesnu ozljedu u vidu ugrizne rane veličine oko 8 cm, u ovom slučaju, a suprotno žalitelju,  i  po stavu ovog žalbenog suda nije bilo mjesta za izricanje blaže kaznene sankcije od one koju je prvostupanjski sud izrekao optuženici pobijanom presudom.

 

9.               Naposljetku, optuženica nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, koju žalbenu osnovu također ne konkretizira niti posebno obrazlaže.

 

Suprotno žaliteljici, polazeći od složenosti i trajanja ovog kaznenog postupka, a imajući s druge strane u vidu da ista ostvaruje redovite mjesečne prihode, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada ju je pobijanom presudom obvezao na plaćanje paušalnih troškova kaznenog postupka u iznosu 66,36 eura.

 

10.              Kako žalba optuženice nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 10. siječnja 2024.