Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-1708/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sande Crljen Ivančić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vrbanović & Štefičić d.o.o. iz Zagreba protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-3517/2019-43 od 14. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 20. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e  i  r i j e š i o j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-3517/2019-43 od 14. svibnja 2025. u pobijanom dijelu u točkama I., II. i IV. izreke presude kao i u točkama I., II. i III. izreke rješenja.

II.Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda kao nedopušten.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici (na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj:2402006-1031262160 / 51400607-5102697100 vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu) iznos od 691,97 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako je pobliže određeno u točki I. izreke; naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici (na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj:2402006- 1031262160 / 51400607-5102697100 vezanih uz valutnu klauzulu) iznos od 2.466,07 EUR (zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako je pobliže određeno u točki II. izreke; odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo obvezati tuženika na isplatu (na temelju neosnovano utvrđenog manjka u konverziji) joj iznosa od 2.777,45 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do 31. prosinca 2007. (točka III. izreke); naloženo je tuženiku tužiteljici naknaditi troškove postupka u visini od 290,00 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate (točka IV.); odbijena je tužiteljica sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška, sve preko iznosa utvrđenog u točki IV. izreke presude (točka V. izreke); dok je prvostupanjskim rješenjem dopuštena preinaka tužbe (točka I. izreke rješenja); odbijen je tuženikov prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 257,33 EUR (točka II. izreke rješenja) te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika u visini od 691,97 EUR (točka III. izreke).

2. Protiv citirane presude u točkama I., II. i IV. kao i protiv rješenja žali se tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Prije svega valja navesti kako tuženik u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude zahtijeva izuzeće sudaca ovog suda smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP – da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73. ZPP, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl.72. st. 2. ZPP-a.

4.1.Prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

4.2. Tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti, a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP, ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće. Ovo osobito stoga što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, slijedom čega je tuženiku ukazati kako pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

4.3.Dosljedno, kako tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav njegov zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP-a, posljedično čemu je valjalo isti odbaciti kao nedopušten na temelju odredbe čl. 380. toč. 1. ZPP u vezi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

5.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

5.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

5.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

6.Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni na temelju nepoštenih i ništetnih odredba ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke i o valutnoj klauzuli.

7.U postupku nije bilo sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 2. studenog 2005. kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit namijenjen za kupnju nekretnine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 44.100,00 CHF uz rok otplate od 300 mjeseci. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 4,75 % koja je promjenjiva te se tijekom otplate mijenjala i da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak.

7.1.Također je nesporno da su tužiteljica i tuženik dana 10. veljače 2016. sklopili Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) kojim je provedena konverzija tužiteljičinog kredita u kredit s valutnom klauzulom u eurima; da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019.

7.2.Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je (djelomično) prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužiteljica osnovano a uslijed ništetnosti spornih ugovornih odredbi zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a koju razliku utvrđuje vještak u svom nalazu i mišljenju.

8.S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.).

9.Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

10.Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Međutim, ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, iz ugovora o kreditu kao i iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica kredit podigla kao stambeni i radi rješavanja stambenog pitanja, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza koji je izveden tijekom postupka ne proizlazi da je tužiteljica kredit podigla radi obavljanja poslovne djelatnosti ili obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica ne bi imala svojstvo potrošača.

10.1.No, pravilnost utvrđenja da je riječ o potrošačkom ugovoru (i da je tužiteljica potrošač) proizlazi uostalom već iz same činjenice da je tuženik ponudio tužiteljici sklapanje Dodatka ugovoru sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK/15 – "Narodne novine" broj 102/15), čemu ne bi bilo mjesta se ne radi o potrošačkom ugovoru.

11.Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

12.Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

12.1.Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13.Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14. i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

13.1.Slijedom iznijetog, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

14.Glede ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku je odgovoriti i kako je sud prvog stupnja imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite, te materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

14.1.Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo a niti da je tužiteljica kao potrošač bila informirana o posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

14.2.Naime, saslušana svjedokinja OHĐ iskazivala je općenito, nije se mogla detaljno sjetiti konkretnog ugovora o kreditu, a ni iz iskaza tužiteljice ne može se zaključivati da je bila upoznata sa svim parametrima i kriterijima zbog kojih može doći do promjene kamatne stope tijekom ugovornog odnosa niti je upozoren na rizik zaključenja ugovora u kojem je glavnica vezana u CHF. Sa svim navedenim je tuženik kao bankarska institucija bio upoznat i raspolagao s potrebnim znanjima s kojima je trebao upoznati tužiteljicu pa proizlazi kako tuženik u ovom pojedinačnom sporu nije oborio predmnijeve djelomične ništetnosti ugovora o kreditu.

14.3.Nadalje, nije od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari po tuženiku priložena izjava EH, koja je u sporno vrijeme, kako se navodi u Izjavi bila v.d. direktora Direkcije podrške u prodaji te nadležna za upravljanje proizvodima, budući ni ovaj dokaz sam za sebe ne ukazuje da je zaista u konkretnom slučaju zaposlenik banke/osobni bankar u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao konkretne obavijesti tužiteljici, što također ne proizlazi niti iz reklamnog materijala i brošura.

14.4.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

14.5.Imajući u vidu da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bila od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužiteljica prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužiteljice kao potrošača.

14.6.Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

15.Sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Sporazum koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

16.S obzirom da je u postupku prethodno pitanje utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 2. studenog 2005. kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, kao i način promjene kamatne stope te da je predmet spora restitucijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti tih ugovornih odredbi, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

17.Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18.Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19.Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

20.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21.Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

22.Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi, u bitnome, da nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužiteljica, imajući u vidu svrhu konverzije nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

23.Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani.

24.Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19.a., 19.b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu.

24.1.Navedeno jasno proizlazi iz odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK.

24.2.S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 25. ZPK). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se pravno osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu.

24.3.U tom smislu potrebno je i navesti da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužiteljica i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

24.4.Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

24.5.Dakle, da je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

24.6.U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

24.7.Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2005. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

24.8.Nadalje je reći kako se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji (10. veljače 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

24.9.Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju.

25.U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da je žalba žalitelja u ovomu dijelu neosnovana jer je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, ovim izraženim pravnim shvaćanjem nije isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnomu slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenih između tužitelja, kao potrošača i banaka, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

26.S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega "slobodno i informirano" odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

27.U odnosu na tuženikovo ukazivanje na utvrđeni iznos preplate koji je tužiteljici priznat u postupku konverzije i nakon kojeg je, prema stavu tuženika, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana s retroaktivnim učinkom, potrebno je navesti da iznos preplate utvrđen u postupku konverzije nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene.

28.Dakle, postojanje preplate nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Dakle, konverzijom se nije ništa restituiralo ili obeštećivalo, već se istom preračunavao kredit u valuti CHF u kredit u valuti EUR.

29.Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na (ne)primjenu presude u predmetu Suda Europske unije broj C-567/20 (presuda od 5. srpnja 2022., A.H. protiv Zagrebačke banke d.d., C-567/20, ECLI:EU:C:2022:352). Naime, navedena presuda nije primjenjiva na predmet ovog spora jer u ovom konkretnom slučaju predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji koji sadrži odredbe koje su u ugovor unijete temeljem ZID ZPK/15 i koje su prisilne naravi, te posljedično tome izuzete od ispitivanja poštenosti, već odredbe osnovnog ugovora o kreditu čije su odredbe rezultat volje stranaka i čija se poštenost nesmetano može ispitivati u postupku. Također, iz istih razloga na ovaj postupak neprimjenjive su i presude u predmetima C-81/19 (presuda od 9. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, C-81/19, ECLI:EU:C:2020:532) i C-243/20 (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios AE, C-243/20, ECLI:EU:C:2021:1045) a u kojima predmetima se suštinski također, prosuđivala mogućnost utvrđivanja nepoštenosti odredbi Sporazuma o konverziji. U ovom konkretnom slučaju, a kako je već ranije u presudi više puta navedeno, predmet postupka nije nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi Sporazuma o konverziji, već nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30.Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani.

31.U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud prvog stupnja utvrdio da je iznos kredita po tečaju na dan sklapanja Ugovora u eurima bio bi 28.548,92 EUR; na dan konverzije 30.09.2015. iznos kredita u eurima, prema podacima u spisu iznosio je 23.543,47 EUR, a pored toga ustanovljeno je 1.176,66 EUR manjka, pa je tako ukupan dug tužitelja, utvrđen od strane tuženika iznosio 24.720,13 EUR (pretvoreno u HRK prema tečaju EUR-a na taj dan (7.632078) iznos duga po eurskom kreditu na 30.09.2015. bi iznosio 188.605,96 HRK); iznos glavnice CHF kredita, prema stvarno primijenjenom otplatnom planu i stvarnom tečaju CHF bio je 35.240,09 CHF na 30.09.2015., a što je iznosilo 246.003,03 HRK; a ako se taj isti iznos pretvori u HRK koristeći početni tečaj (tečaj kod sklapanja ugovora,), proizlazi da bi iznos neotplaćene glavnice CHF kredita na 30.09.2015. godine bio 167.739,30 HRK, dakle 20.926,66 HRK manje nego iznos duga po eurskom kreditu; iz čega je razvidno da tuženik nije umanjio glavnicu za preplate po tečaju i kamati jer je zapravo iz konverzije izašao sa većim dugom u kunskoj protuvrijednosti od onog kojeg bi imao da se ostatak neotplaćene glavnice u CHF pretvori u kune po početnom tečaju; time da pozitivne preplate po kamatnoj stopi iznose 691,07 eura a po valutnoj klauzuli 2.466,07 eura, kod čega je vještak ostao i u dopuni nalaza i mišljenja čime se očitovao na prigovore tuženika još navodeći kako bi razlika u nedospjeloj glavnici između eurskog kredita (uvećano za manjak kojeg je tuženik utvrdio u aneksu) s kojim je tužiteljica izišla iz konverzije na dan 30. rujna 2015. i nedospjele glavnice CHF kredita (pretvoreno u kune po tečaju na dan isplate kredita) iznos 20.926,66 kuna/2.777,45 eura, od čega sud prvog stupnja tužiteljici dosuđuje zatraženu pozitivnu razliku po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (iznos od 691,07 eura i 2.466,07 eura) s kamatama od dana nakon dana plaćanja, dok odbija zahtjev za isplatu iznosa od 2.777,45 eura s pripadajućim kamatama, pri čemu potonje nije predmet ovog žalbenog postupka budući tužiteljica taj dio odluke ne pobija žalbom.

32.Navedeni stav i pristup suda prvog stupnja je pravilan.

33.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

34.Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženika da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

35.Nalaz i mišljenje financijskog vještaka nisu dovedeni u pitanje tuženikovim prigovorima. Naime, vještak se o tuženikovim prigovorima jasno i argumentirano očitovao, pri čemu tuženik i nije konkretno prigovarao matematičkom izračunu vještaka, u kojem su prikazane i tzv. negativne razlike.

36.Dosljedno, kada na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo konkretno obrazloženih prigovora matematičkom izračunu vještaka tada je pravilno prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao objektivan i stručan te obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope odlukom banke i ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF.

37.Sud prvog stupnja odlučujući o tuženikovom prigovoru donosi odluku pod točkom II. i III. izreke rješenja te odbija tuženikov prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 257,33 eura i utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika u visini od 691,07 eura.

38.Sa razlozima u pogledu izloženog a kako je pobliže navedeno pod točkom 41. i 42. prvostupanjske odluke suglasan je ovaj žalbeni sud. Naime, tuženik neosnovano ukazuje na negativne tečajne razlike jer tužiteljica zbog nižeg tečaja od početnog nije ništa stekla bez osnove pa ne postoji ni obveza vraćanja bilo kakvog iznosa. Osim toga, odredbama ZZP/03 zaštita je ustanovljena radi potrošača, a ne drugih, tako ni banaka, kao u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranja nepoštenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli) tuženik ne može izvlačiti koristi, radi čega je u tom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti i pobijano rješenje pod točkom II. i III. izreke potvrditi.

39.Također je prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare u odnosu na isplatu s osnova preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pozivom na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. pa je imajući u vidu da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj pž-7129/2013 postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. (za kamatnu stopu), a Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) to od pravomoćnosti tih presuda počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena predajom preporučene pošiljke 12. lipnja 2019., proizlazi da zastara nije nastupila.

40.Ovdje je tuženiku ukazati kako zastara tužbenog zahtjeva tužiteljice nije nastupila niti vezano za podnesak od 3. veljače 2025. kojim je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem angažiranog knjigovodstveno financijskog vještaka, budući da se radilo o tzv. nepravoj preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (povećano sa prvotno utuženih 20.096,61 kn/3.596,34 eura na 5.935,49 eura, dakle za 2.339,15 eura), koja preinaka je moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), a zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe u ovom postupku, te do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024.).

41.Sukladno Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Posl. br. Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a o kojoj preinaci se očitovao i Ustavni sud RH u odluci pod brojem U-III- 4474/19 od 29.03.2022. Dakle, time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, on je pravilno postupio.

42.Ujedno je pravilna i zakonita odluka o troškovima postupka, valjano utemeljena na odredbama članaka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a u svezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 dalje: OT/23), koju je prvostupanjski sud dostatno obrazložio, čemu tuženik ne nudi konkretnih protuargumenata.

43.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Splitu, 20. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić