Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Gž-332/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Arijana Bolanča kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima u Đakovu, S. Radića 9/I, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Radnička cesta 47, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-123/2024 od 30. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-123/2024 od 30. prosinca 2024.

II. Uvažava se žalba tužitelja, preinačuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-123/2024 od 30. prosinca 2024. u dijelu pod točkom V. kojom je odlučeno o troškovima postupka i sudi na način da pored već pravomoćno dosuđenog iznosa od 857,90 Eur, dosuđuje daljnji trošak postupka u iznosu od 125,00 Eur, sa zateznom kamatom počev od 30. prosinca 2024. po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa i kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana, dok je za više traženo zahtjev odbijen kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140130268-61000076154/2007 sklopljenog dana 02. studenog 2007. između tužiteljice VU i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % (dva posto) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.323,81 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 10. studenog 2007. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 9. Ugovora o kreditu broj 5140130268-61000076154/2007 sklopljenog dana 02. studenog 2007.g između tužiteljice VU i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koji glasi: „ U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.226,15 eura na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 25. srpnja 2020.g. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 857,90 eura sa zateznim kamatama počev od dana 30. prosinca 2024. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana."

2. Tužitelj pobija presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude, zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima.

3. Tuženik pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, te predlaže da se presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

6. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik u žalbi, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenjem ništetnim Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 2. studenog 2007., i to članka 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru uplatiti naknadu za obavljanje bankarskih usluga u visini od 2,00% jednokratno, unaprijed, i zahtjev za isplatu iznosa od 1.323,81 Eur, sa zakonskom zateznom kamatom od 10. studenog 2007. do isplate, te zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu u dijelu pod točkom IX. kojom je ugovorena prijevremena otplata kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 1.226,15 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. srpnja 2020. do isplate.

9. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je 2.. studenog 2007. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 68.000,00 Eur s rokom otplate na 20 godina, a koji kredit je privremeno otplaćen 2020.,

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 – dalje u tekstu: ZZP), a da je tužitelj potrošač, te da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da prije korištenja kredita tuženik plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,00% jednokratno unaprijed, i da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu u visini utvrđenoj aktima banke važeće na dan prijevremene otplate,

- da tužitelj prije ili u trenutku sklapanja ugovora nije obaviješten o troškovima koji se tim naknadama podmiruju, odnosno uslugama koje se naknadama plaćaju,

- da se s tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer su unaprijed formulirane odredbe ugovora o kreditu, te da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi ugovara,

- da iz pregleda prometa za tuženika je utvrđeno da je tuženik dana 9. studenog 2007. tužiteljici naplatio naknadu od 2,00% u visini od 1.360,00 Eur, u kunskoj protuvrijednosti HNB na dan korištenja kredita, odnosno 1.323,90 Eur prema fiksnom tečaju konverzije (1 Eur=7,53450 HRK),

- da iz pregleda prometa za klijenta tuženika utvrđeno je da je tuženik dana 24. srpnja 2020. tužiteljici naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1.226,15 Eur, prema fiksnom tečaju konverzije (1 Eur=7,53450 HRK).

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi i ništetne odredbe o prijevremenoj otplati kredita, primio utužene iznose koje je u obvezi isplatiti tužitelju, sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a.

11. Ovakva činjenična utvrđenja i pravni zaključak suda prvog stupnja su pravilni, a tuženik ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

12. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti, pa je iste potrebno u skladu s odredbom članka 96. ZZP-a ispitati moguće nepoštenje načela savjesnosti i poštenja i postojanja eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13. Odredbom članka 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom stavka 3. citiranog Zakona propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je stavkom 4. citiranog Zakona propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. U okolnostima konkretnog slučaja tuženik, ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je sukladno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP-a bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini. Tijekom parničnog postupka tuženik to nije dokazao niti je u tom smislu ponudio dokaze. Osim toga iz predloženih i izvedenih u postupku dokaza nije utvrđeno da su stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini.

15. Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužiteljice za prijevremenu otplatu kredita kao i za obradu kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koje je eventualno imao. S obzirom da iz spornih odredaba ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita odnosno za obradu kredita u skladu s odlukom banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu naknada, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

16. U takvim situacijama, neovisno o tome je li davatelju kredita nastala šteta zbog prijevremenog vraćanja kredita prema odredbi članka 1024. ZOO-a, odnosno je li tuženik imao troškove zbog obrade kredita odnosno prijevremenog zatvaranja kredita, pravilno je sud ocijenio da u predmetne ugovorne odredbe ništetne jer su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

18. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, i naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 1.323,81 Eur na ime naknade za obradu zahtjeva, te iznos od 1.226,15 Eur na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kako bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

20. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo.

21. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

22. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

23. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 2,00% od iznosa kredita, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su stoga sporne ugovorene odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da tuženik koji je dakle odgovoran za ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

24. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

25. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su i u ovom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

26. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata s visinom naknade za obradu kreditu i da je dužan platiti naknadnu za prijevremenu otplatu kredita nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

27. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP-a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, što prihvaća i žalbeni sud.

28. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23-dalje Tarifa) pravilno obračunao troškove koju su bili neophodni za vođenje postupka.

29. Međutim, s pravom tužitelj u žalbi pobija presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadom troška za pristup ročišta za objavu presude.

30. Naime, iz stanja spisa proizlazi da sud nije priznao pristup punomoćniku tužiteljice na ročištu za objavu i uručenje presude 30. prosinca 2024.

31. S Tarifom i to Tbr. 9. točka 3. propisano je da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. točka 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova.

32. Ročište za objavu presude sudska je radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude (članak 336. ZPP-a).

33. Ovu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište (članak 335. ZPP-a) na koji poziv su se dužni odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude.

34. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje (članak 336. stavak 1. ZPP-a).

35. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisane su smjernice sudu prilikom odmjeravanja troškova, u smislu da se stranci dosuđuju samo oni troškovi koji su bili nužni za vođenje parnice, kao i da te troškove sud mora odmjeriti brižljivo vodeći računa o svim okolnostima slučaja, kao i da se za izvršene radnje stranci dosuđuje naknada troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku prema odredbama Tarife (stavak 2.).

36. Imajući u vidu naprijed citirane odredbe proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu prema članku 29. Ustava RH ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 i 152/22) te članka 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 1/10 i 13/17) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka.

37. Dakle, stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova za zastupanje na ročištu za objavu presude temeljem članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a.

38. Navedeno proizlazi iz sudske prakse te odluka Vrhovnog suda RH (Revd- 1588/23, Rev-1162/19 od 13. studenog 2019., Rev-244/2007. od 11. srpnja 2007., Revx-816/16 od 22. prosinca 2020., Revd-2804/2022 od 11. listopada 2022. i Revd- 18/2023 od 17. siječnja 2023.) u kojim odlukama je zauzeto stajalište da stranci zastupanoj po odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude na temelju odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

39. Stoga je valjalo tužitelju priznati trošak pristupa na ročište radi objave i uručenja presude u iznosu od 50 bodova što pomnoženo sa 2,00 Eur koliko iznosi vrijednost boda s paušalom daje iznos od 100 bodova. Tome se pridodaje PDV što ukupno iznosi 125,00 Eur.

40. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, te na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tužitelja, preinačiti odluku o troškovima postupka, te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 19. ožujka 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Miho Mratović